Pred svake izbore uvijek isto. Isto napastvovanje zdravog razuma, iste nasilne retorike, iste prijetnje, iste podjele, isti ogoljeli primitivizam u svom najekstremnijem izdanju. Isto pozivanje na građansku savjest i obavezu da učestvujem u kreiranju boljeg sutra koje je suženo u bolje za izvijesnog pojedinca. Tu i tamo novo zalutalo lice, nova nada, novo ime koje ću čuti jednom i nikad više. Ista žrtvena janjad političkih lidera koji su im obećali funkciju a uzeli njihove oči, usta, srca i duše. Dobro, ne znaju to još. Saznat će, kad im daju funkciju. Sve što budu vidjeli morat će kriti, sve što budu čuli morat će zaboraviti, sve što budu mislili bit će po nalogu, sve što budu govorili bit će po nalogu, sve što budu smjeli sanjati bit će po nalogu, cijeli život će im biti po nalogu čak i privatno. Šteta. Grehota što bi stari rekli. Za lidere će postati najpouzdaniji podanici da sačuvaju funkciju a za sve ostale će postati ono što nikada nisu mislili postati, sve ono što su mrzili u onima koje su, gle tragedije, mislili zamijeniti sobom, boljom verzijom. S koliko sam te tih boljih verzija rukovala, kad ono, avaj, postaše gore verzije od mentora. Valjda im skrivena suština ličnosti ugledala svjetlo dana, pardon, politike. Ono malo siće moralnih entuzijasta završi kratku karijeru na križu srama kao otpadnik politike. Šta će ba on/ona tu? Kvari balans ustaljenog i već funkcionalnog sistema sterilnog od etickog kodeksa.
Helem, svi imaju svoj izbor. Dok ja odbijam biti kandidat neke stranke, neko moljaka za tu mogućnost. To je ta ljepota demokratskog prava. Izazov kandidature u mom slučaju mogao bi biti samo i isključivo nezavisan.
Ali, da se vratim na temu. Analiziram ozbiljno. Šta sam ja to do sada birala ? Kakvo sam ja to društvo kreirala svojim glasom ? U čemu sam ja to učestvovala na više lokalnih i općih izbora ? Još se nije desilo da onaj koga sam zaokružila ispoštuje obećano ako sjede na tu prokletu stolicu, ili da uopšte sjede onaj za koga sam glasala već onaj kojeg je odredio neki stranački lider. I onda gledam poznati scenario, dala sam glas a na važnu stolicu koja odlučuje o mnogima zasjeo onaj za koga ne bih glasala ni da mi Hanibal pojede cijeli mozak. Onaj zbog kojeg bih prije ruku kojom pišem odrezala. I onda me obuzme stid. Zbog mog čina. Zbog učešća u nečemu tako prljavom. Tako strašnom. I tako godinama.
Bog dao u Bosni hejbet izbora svako malo da se novi naraštaju rodbine tajkuna malo poguraju. Treba mladima podstrek. A starima kontinuitet funkcija. Kakvih, nije bitno, al’ nek bude neka jer su genetskim kodom predodređeni za funkcije. I sposobni su za sve. Jedan mandat isti lik je ministar obrazovanja, drugi ministar kulture, treći ministar za borce a dalje .. ko zna … jer njegova kupljena diploma sadrži nepregledan opis sposobnosti a njenoga ličnost nepresušan izvor intelekta. Kako da ne.
Naše društvo je obolilo, savjest i svijest su mu nagrižene i svako ko tvrdi drugačije ili je sam obolio ili ima koristi od tog oboljenja. Ako svojim glasom ne mogu izliječiti to stanje, čemu svrha biranja?
Biti ili ne biti birač u BiH je na istom. Koga god izabereš na istom si. Nećeš gledati one koje si birao već one koji su političkom matematikom suđeni tim stolicama, a nećeš ni izabrati bolje sutra za sebe, možda ćeš tek zaraditi sevapa na par sitnih funkcija koje će dobiti nove generacije budućih (o)suđenika velikih političkih stolica.
Pitat ćeš se kako si to birao ako i dalje gledaš ista kriminogeno-nemoralna-haman neljudska lica svojih predstavnika i opet ćeš se stiditi svog glasa i činom hipotetičkog biranja mu oduzeti svaku vrijednost.
A, ne,ne. Moj glas je važan. Prevažan. I nije na bacanje. Ako ništa, neće biti dio političke matematike i statistike. Jer moje odstupanje od učešća u takvom kreiraju društva je već bolja promjena. Za mene.
Zato se pitam. Da li je previše svom glasu dati vrijednost? Smatrati ga bitnim? Da li je previše tražiti da svojim glasom učestvujem u kreiranju zdravog, razumnog, naprednog društva, osviještenog, sterilnog od primitivizma, društva kvaliteta i moralnih načela, društva u kojem svi imaju ista prava i u kojem pojedinac može na putu uspjeha zadržati kredibilitet i integritet bez narušavanja svog moralnog Ja ?
Da li je previše što svojim glasom želim učestvovati u kreiranju društva u kojem su ljudi tretirani kao bitne individue, ne puka statistika i glasačko tijelo? Da li je previše željeti učestvovati u kreiranju društva u kojem sam tretirana kao čovjek ne kao nečija svojina sa etiketama i prefiksima koji odgovaraju ili ne odgovaraju određenim skupinama i talovima?
Zar je previše tražiti da učestvujem u kreiranu društva u kojem ne moram biti dobra sa ministrom zdravstva da bi mi roditelji dobili neki ljekarski pregled na vakat, il’ načelnikom općine da bih riješila stambeno pitanje il’ stranačkog lidera da bih imala šansu za zaposlenje ?
Da li je previše što svojim glasom ne želim učestvovati u kontinuitetu postavke okvira današnjeg bh društva. Obeščašćenog čak i u najelementarnijim stvarima same egzistencije.
Da li je previše što svojim glasom ne želim uhljebiti nekoga ko hud u funkciji vidi samo prefiks ispred svog imena ali ne i mogućnosti te funkcije za bolje svih ? Što svojim glasom želim dati svakom građaninu pravo normalnog života?
Da li je previše željeti društvo ljudskih kvaliteta ne imena, prezimena, lažne vjerske etikete? Društvo u kojem se integritet bazira i gradi na načinu života, gdje se misli uz učešće razuma i gdje su sposobnosti u skladu sa intelektom a ne plaćenom diplomom?
Zar su ljudska i građanska prava toliko poništene stavke u BiH? Zar svi ljudski kvaliteti i sposobnosti podliježu pod kriterij čiji/a si?
Za Boga miloga, da li je previše što želim živjeti bez nametnutih okova podaništva i promiskuitetnih ambicija u zamjenu za sitne trenutne dobiti koje mi građanskim pravom svakako pripadaju ?
Da li je previše? Sigurno da jeste. Imam dovoljno biračkog iskustva da to znam. Nikada i ni u čemu nisam imala cijenu, pa ni u poimanju vrijednosti svog glasa. Il’ ga čuvam il’ ga dam. Ali, više ga ne bacam uludo.
Ionako će s mojim glasom i bez mog glasa pobijediti politička matematika a ona je jasna. Stolice će zauzeti najgori od svih nas, najjeftiniji, najjadniji, najnapaćeniji umno i sposobno, najiskompleksiraniji i sa najsavijenijom kičmom.
Politika je polje sa najjeftinijom radnom snagom. Jeftine su duše u posrnulom bh društvu.
Ostaje mi žal. Kako zbog promašenih pojedinaca tako i zbog promašenog društva i šanse za bolje sutra.
I tako u njihovom kriteriju neuspješna, otpadnik koji ne vrši građansku dužnost i obavezu, izvinjavam se što su mi okviri drugačiji.
Izvinjavam se što svojim glasom ne želim učesvovati u kontinuitetu primtivnog, učmalog društva u kojem se svaki i najmanji segment života zasniva na talu.
Svojim glasom ne želim učesvovati u nastavku oslobođenih ruku uništavatelja svega svetog u mom gradu, u mojoj državi. Onih koji su prerasli prodaju sebe pa sad prodaju moj grad, moju domovinu.
Ne želim učestvovati u kreiranju društva u kojem je toliko gladnih, toliko obespravljenih, toliko onih koji u očaju dižu ruku na sebe, degradiranju onih koji su oslobađali moj grad i moju domovinu. Da, moj gad i moju domovinu jer šta oni znaju šta znači imati svoj grad i domovinu. Oni ni sebe nemaju.
Ne želim učesvovati u kreiranu drštva u kojem su se status dame dobija referencm konkubine tajkuna a status uzornog društvenog primjerka osoba sa kriminalnim dosjeom.
Ne želim učestvovati u kreiranju društva u kojem bolesna djeca spas traže u humanitarnim akcijama il'umiru zbog pohlepe esencijalnih lista. Ne želim učestvovati u kreiranju društva u kojem penzionerima kasne mizerije od penzija dok političari obijesno žive.
Ne želim učestvovati u kreiranju društva u kojem se djeca uče da cijeli život na sebi nose cjenovnik i idu onom ko više plati bez kriterija sopstvene vrijednosti veće od kurentne valute.
Ne želim učesvovati u kreiranju društva u kojem je procenat nepismenih u 21 vijeku veći nego u 16-tom. Ne želim učesvovati u kreiranju drušva u kojem niko nije svjestan sebe a kamoli nekog oko sebe učahuren u svoju bitnost.
Ne želim učestvovati u kreiranju društva u kojem su prefiksi Bošnjak, Srbin i Hrvat glavne odrednice vrijednosti života.
Ne želim da učestvujem u kreiranju podaničkog društva stranačkim liderima koji su apsolut božanstva i jedinog puta ka normalnom životu. Život ovih okvira nije vrijedan ni življenja a kamoli stremljenja. Politički ahbabi i šurovanja svakako jednom dođu glave, onda kad dođeš tobe. A toba je blagoslov rijetkih.
Birat ću ja jednog dana glasno, savjesno i svjesno ću izvršiti svoju građansku dužnost kad se poslije čina biranja bidem osjećala kao neko ko je izabrao bolje sutra za sve građane mog grada i moje države. Osjećaj stida nemam ni za šta u svom životu,izabrah deverli put, pa vala ga neću imati ni zbog politike. Jednostavno neću.
I dok uspješni paradiraju okolo svojim padom, koga su usput nesvjesni, ja stojim sa strane i zahvalno gledam u Nebo, zahvalna što vidim što oni ne vide. Zahvalna što nisam jeftina podanička snaga i što dušu držim čvrsto u svojim rukama. A i glas.
Jer moj glas nije samo glas, to su i moja svijest i moja savjest. A ja biram da one uvijek budu čiste.