,,Potrošio sam mladost i dušu i tijelo…
A sve lijepo što je bilo, što je ludo srce snilo u pjesmi se zbilo…,,
Zatečena mržnjolikim slovima kojim napadaju sa svih strana…o svemu i svačemu, gotovo da nema ničega na ovom svijetu što ne bi bilo isprljano i nagrđeno kalom kojim zemljani redovno posipaju.
Pitala sam neki dan jednog pametnog mladog čovjeka jesmo li sami na ovoj Planeti.
Odgovorio mi je ,,nema šanse da jesmo, i da ti kažem, kada nas vide, pobjegnu glavom bez obzira, sažaljivo odmahujući glavom,,
Sjetila sam se danas toga, dok sam pregledala vijest i reakcije na smrt najpoznatijeg umjetnika tanane duše i kategoričnog srca da se neće dati nikom sem svojim pjesmama.
Osim što nas je dirao u srce svojim melodijama, svojim tekstovima ,,ispričao,, je cijelu jednu filozofiju ,,jecanja u svojim dubinama,, a to svi radimo. I ljubav će biti jedino znamenje koje ćemo jednom ponijeti tamo negdje gdje će nas prepoznati samo po krilima.
I samo leti sinji Galebe, tvoja su krila baršun i svila. Ono što se nikad neće potrošiti to su sjećanja na tvoje skale kojim ćemo se svi penjati i padati, znajući da je svaka, jedna pobjeda i jedna nada.
Davno su protekla vina s’ usana i niko od nas ne zna kraj koje fontane će poslednji put sklopit oči i koja će mandolina tada svirati kraj. Ono što će ostati mrve su ljubavi koje smo davali i koje su pomjerale glečere iz srca. Jer ,,ća je život vengo fantazija,,
Oprosti ako još išta ima da se oprosti. Katkad su riječi gruvale jače od onih bombi, i u tom barutu sagorjelo je sve ono što nije bilo vrijedno niti jedne tvoje note.
Nemoj sad biti na kraj srca, tebe i onako čeka Tvoja Magdalena na onoj najsjajnijoj zvijezdi u koju se zagledamo svaki put kad srce zatreperi. Dolje ostajemo mi mali, zagledani u sve tvoje visove koje si preletao dok smo po sopstvenoj duši rovarili grebući sopstvene ožiljke uz tvoje pjesme.
Budi dobar…Lijepo sanjaj.
Sad Te Više Ništa Ne Boli.
Moj Galebe.