Ljudska težnja za ostvarivanjem jednog zajedničkog jezika, odnosno težnja za participacijom čovječanstva u zajedničkoj semiotičkoj konstrukciji ( univerzalno razumijevajućom, otvoreno simboličkom) stara je, čini se, koliko i svjestan čovjek i od kad je zajednice. Vavilonska kula, čije je rušenje rezultiralo jezičkim distingviranjem a preko toga , podrazumijevano, do nerazumijevanja i pojave „stranih“ jezika, sasvim adekvatno dočarava jednu činjeničnost ; – Upravljenost čovječanstva k JEDNOM cilju, univerzalnost misije koja je katalizator jedne opšte participacije unutar određenog, potrebnog (prepoznatog kao takvog) okvira sporazumijevajućeg, t.j. mehanizma koji omogućuje samo razumijevanje. Na tom mjestu, u momentu nužne adaptacije definirajućih okvira koji omogućavaju progresivnost u pogledu mogućnosti dosezanja cilja koji je univerzalan, a koji istovremeno postulira lingvističku istosvrsnost, Bog čovjeka kažnjava na način da oduzima uporišnu tačku, a potom onemogućuje čovječanstvo da se vrati istoj (tački) zahvaljujući ostvarenoj razlici, nametnutoj podjeli. Razlika do koje je dovelo neodobravanje upravljenosti angažmana čovječanstva, rezultuje rezonovanjem cjeline iz partikulariteta, odnosno iz izdvojenih jezičkih tvorevina koje onemogućavaju nesmetanu komunikaciju za cijelu vrstu, a iz toga dalje proishodi da se zahvaljujući toj verbalnoj barijeri ne prepoznaje sama vrsta nego rod (čime se naglašava razlika između istovrsnog).
Zanimljiv primjer koji može svjedočiti stalnoj težnji ka ostvarivosti univerzalne razumljivosti, i potrebnosti ostvarenja iste zbog čovjeka, bio je, u XIX vijeku, Esperanto. Lazar Ludvig Zamenhof (1859.-1917.), inače ljekar iz Poljske, 1887. Godine, u Varšavi, objavljuje prvi udžbenik esperanta pod pseudonimom “Dr. Esperanto”. Namjera nije bila konstruisati jedan potpuno novi jezik, nego dopuniti postojeće. Poštujući nacionalne jezike stvoren je jezik kojim bi se odvijala konverzacija među narodima i koji bi partikularnost nacionalnih jezika vremenom mogao da prevaziđe; – diferentnost poimanja, određenost u odnosu na ono što je predmet određenja. Moglo bi se reći da se ovdje ne radi o potpuno vještačkom jeziku jer je esperanto oformljen vokabularom preuzetim iz romanskih i germanskih jezika , a fonologija preuzeta iz slovenskih jezika. Danas esperanto govori mali broj ljudi, a za uzrok neuspjeha ističe se odsustvo ekonomsko – političke upravljenosti koja bi sam jezik plasirala, i, samim tim, formulisala kao ključ za jezik svijeta. Ipak, mišljenja sam da je ovaj razlog nedostatan.
Još jedan ilustrativan primjer jeste klingonski jezik, koji je nastao zahvaljujući popularnoj seriji Zvjezdane staze (Star Trek). „Sam jezik je stvorio lingvist Marc Okrand, koji ga je bazirao na zvuku i riječima izmišljenih od strane Doohana. Doohan je također izmislio i prve vulkanske “riječi” koje je bilo moguće čuti u originalnoj seriji. On je napisao i knjigu The Klingon Dictionary, u kojoj razrađuje gramatiku, sintaksu i vokabular.“ Novitet koji je donio klingonski jezik, ogleda se u njegovom korištenju iako je u pitanju artificijelni jezik predstavljen u filmu, koji je stvoren za film, time se ne tvrdi i njegova praktična primjena, ali se potvrđuje njegova komunikacijska upotreba. Zahvaljujući tome, bez daljnje analize i ulaska u pojedinosti, nije teško ustanoviti da se radi o identitarnoj određenosti. Sam klingonski jezik afirmisao se popularitetom, jednom subkulturom koja je među privrženim poklonicima našla one preko kojih je klingonski postao zbiljan, standardizovan jezik, a do njih je doprla blagodareći identitarnom poistovjećivanju sa oličenjima koja su prvenstveno dio filmske storije.
Na primjeru klingonskog jezika možemo ustanoviti nužnost identitarnog uobličavanja jezika, odnosno prihvatanjem jezika kroz prihvatanja jedne šire kulture, i preko poimanja jedinke koja je dio te iste, odnosno preuzimanjem karakternih crta „dima u dimnjaku“. Ovdje, dakle, poistovjećivanje, utiskivanje oživotvoruje upravljenost, koja čini mogućim zajedništvo, dok na primjeru vavilonske kule uviđamo suprotan proces ; upravljenost kao definirajuća u konstituiranju identiteta. Obje varijante predstavljaju validan optimizam spram potencije ka ostvarenju univerzalnosti jezika, ali, opet, ta potencija zavisi mnogo više od objektivnih životnih situacija, te je stoga teško ostvariva. Jezik živi duže od čovjeka, stoga je neophodna opservacija koja ukazuje na faktore koji su ključni za ostvarivanje opštosti, taj, nazovimo, konsenzus mora da bude u mogućnosti biti prepoznat kao prijemčiva polazišna osnova. Primjer esperanta dočarava primjer neuspjeha kada izostaju dva, gore navedena, momenta, kada izostaju upravljenost i utemeljenost. Jezik umire kada se njime više ne govori, jer samo u govoru postoji šansa za njegovu adaptaciju i proširenje.