Kako ste proveli 15. oktobar? Vjerujem da ste čuli za poziv „occupy together.“ To je pozivanje na globalne proteste širom svijeta u znak solidarnosti sa onima koji su zauzeli ulicu Wallstreet. Jedan od glavnih ciljevaovog događaja jeste protest protiv socijalne nepravde u društvu u kome žive.
Slijedeći tu misao pitao sam se kako i ja mogu u to da se uključim. Nisam bio saznao da se tako nešto održava u gradu u kome ja živim, ali sam, slučajno, saznao za jednu drugu akciju. Naime, trgovački lanac marketa u saradnji sa NVO Mozaik prijateljstva je organizovao sakupljanje namirnica za socijalno ugrožena lica, povodom svjetskog dana hrane. Tako sam se uključio u ovu njihovu akciju i prijavio se da 4 sata stojim na ulazu jednog marketa i izgovaram sledeću rečenicu svaki put kada fotoćelija otvori ulazna vrata te prodavnice: „Dobar dan! Povodom Svjetskog dana hrane, Maxi market i Mozaik prijateljstva organizuju sakupljanje namirnica za socijalno ugrožena lica na području našeg grada. Kupite bilo šta od namirnica i ubacite u bijelu kutiju koja se nalazi kod izlaznih vrata, iza kasa. Sve što ubacite biće proslijeđeno javnoj kuhinji u kojoj se oni hrane.“
Zanimljiva su bila iskustva ljudi koji su dolazili u kupovinu. Jedna od čestih rečenica je bila: „A ko će meni pomoći?“ „Šta ću ja tim dobiti?“ „I meni je potrebna pomoć!“ i slično. Činilo mi se da su u prva dva sata samo osobe sa takvim stavom ulazile u ovaj prostor.
A onda, malo ohrabrenje: mlada osoba u društvu svoje prijateljice koja, čuvši o čemu je riječ, uzvikuje: „To! Ovo podržavam, moramo misliti jedni na druge!“ Slučaj je htio da u pravcu kutije uputim pogled baš u trenutku kada je on prolazio pored nje – ne ubacivši ništa.
Još jedna zanimljiva priča: u prodavnicu ulazi starija osoba čiji izgled ne odaje nekoga ko ima dovoljno novca da ga dijeli sa drugima. Tako da mu ja ništa i ne saopštavam. Na kraju, vidim ga kako sjedi na klupi ispred radnje pijući pivo.
Zadnja dva sata su bila mnogo plodonosnija. Ne samo da su ljudi htjeli saslušati o čemu je riječ, nego bi se mnogi od njih vratili na kraju svoje kupovine pitajući koja namirnica bi bila najadekvatnija.
Ne želim reći da je moja odluka najbolja i da svako treba da slijedi moj primjer. Ali u kontekstu 15. oktobra pitao sam se koji oblik ponašanja bi najviše donio promjeni društva u kome živimo: okupljanje i protesti ili konkretna pomoć ljudima koji ju trebaju? Svako treba da razmisli i odluči za sebe. Definitivno primjer „grlatog“ mladog kupca pokazuje da je mnogo više nas koji pričamo kako podržavamo i mislimo na druge, dok je mnogo manje istih koji zaista nešto konkretno rade u korist ugroženih i socijalno obespravljenih.
Šta više, sam atak na sistem mi se čini uzaludan. O tome je dosta pisano kroz cijelu istoriju književnosti. Ali možda, bar meni, najupečatljiviji primjer je knjiga „Derviš i smrt“. Iako nevoljno, Amhed Nurudin pristaje da postane dio sistema koji mu je ubio brata (autobiografska nota samog pisca čijeg su brata Šefkiju, partizanskog oficira, strijeljali partizani) u želji da ga promijeni. No našavši se u stolici sudije koji je presudio njegovom bratu, nakon određenog vremena sam mu postaje identičan. Njegova borba nije bila uzaludna poput Don Kihotove sa vjetrenjačama – njegova borba je bila negativna i destruktivna po njega samoga. Umjesto da on promijeni sistem, sistem ga je promijenio u ono što nikako nije želio da postane. Onog trenutka kada današnji mladi ljudi uspiju u svom protestu „okupiranja“ ulica, tog istog trenutka će biti potrebno da neko drugi izađe na te iste ulice.
Jedino što vrijedi, to je moje mišljenje, je pomaganje pojedincu: ne mogu pomoći svakoj zvijezdi koju oseka izbaci na obalu. Ali mogu pomoći bar jednoj zvijezdi i vratiti je nazad u more.