“Danas sam tužna.” -Zvuči kao obična izjavna rečenica, ali u društvu kao što je naše i mentalitetu kao što je naš nekad je jedna sasvim prosta izjavna rečenica najveća pobjeda od svih.
Juče su javili da je umro Gabrijel Garsija Markes. Osjetila sam se kao da svijet koji je poznavala moja generacija polako odumire i nestaje u nepovrat. Mijenja ga doba koje mi teško razumijemo, iako ga pratimo i učestvujemo.
Živimo kao ni jedna generacija prije nas, ustvari mahom preživljavamo između dvije rate kredita i dva posla, a naizgled sve nam je nadohvat ruke. Osjećamo iz dana u dan da imamo manje snage, volje i mogućnosti, ali nam neki čudan gen u nama govori da moramo da nastavimo.
A danas iz magične kutije na mene se prosipa priča o padu nataliteta i bijeloj kugi u nas. Osjetim negdje na periferiji svijesti da mi nešto u toj priči smeta i u nekom trenutku osvijestim da se slična priča već danima provlači kroz naše raznorazne medije i medije u susjednim zemljama i da je ova večeras na ATV prelila čašu mog strpljenja.
Na sve strane tužne žalopojke o nacionima koji tiho, ali sigurno izumiru. Okupljaju se zborovi poluprofesionalnih narikača i zapomažu kako ćemo biti izbrisani, ako će nas neko drugi brojčano nadjačati, kako će sjeme da nam se zatre.
I večeras nam se #atv alternativno apostrofira kakv je to problem u #rsrpskoj i kako ga rješiti.
Kada se sljedeći put potegne sablja dimiskija u cilju da se sasječe rđava navika da se ne plodimo, množimo i ne punimo zemlju trebalo bi se biti iskreno šta su stvarni uzroci i šta su to stvarne posljedice pada nataliteta.
Uzroci istinski, realni i bolni su mnogi…
Sve je više parova sa dijagnozom steriliteta. Osvrnite se oko sebe koliko znate ljudi da se u ovom momentu lavovski bore da dobiju potomstvo. Dijagnoza steriliteta je nešto što pogađa i žene i muškarce. I nije samo prouzrokovana ne adekvatnom brigom za žensko reproduktivno zdravlje, niti je žensko reproduktivno zdravlje isključivi “krivac” za dijagnozu steriliteta. Dijagnostika steriliteta za parove je kod nas zaostala i nedostatna. Podsticaj države nije ni izbliza toliko proaktivan kako se čini. Ukoliko par prođe kroz Golgotu procesa vještačke oplodnje i trudnoća se ne održi neće dobiti obećani podsticaj.
Samohrani roditelji (čitaj samohrane majke) mitska bića koje zakoni i institucije ove države ne prepoznaju. Ne možete da nađete partnera, partner vas je napustio, jednostavno želite da sami podižete djecu. Ukoliko ste pri čistoj svijesti i zdravoj pameti dovoljno će vam biti jedan eksperiment da vam ne pada na pamet da poboljšavate natalitet u Republici Srpskoj. Prvi susret sa šalterom će vas natjerati da se dobro porazmislite čemu sve to.
Ekonomska situacija i nezaposlenost nisu baš takvi da bi vas podstakli da već danas “napravite”, a za devet mjeseci isporučite podmladak. Na svu sreću živimo u državi u kojoj Ministrica dopunjava budžet uzgojem kupina, a Predsjednik svoju dobru finansijsku situaciju duguje fenomenalnom poslu uzgoja jabuka. Ne treba nam bolji uzor, tako da predlažem da dok uđemo u reproduktivno doba dobijemo osnovnu obuku iz voćarstva i zadužimo set alata za uzgoj voća. Za mene je već kasno, ali generacije koje dolaze će biti neizmjerno zahvalne na toj vrsti podsticaja. Još kad prodaju svoju prvu tonu jabuka ili prvih sto kilograma kupina, doćiće do pravog buma nataliteta.
Politička nesigurnost brdovitog Blakana je sve nas koji se sjećamo 90tih navela da mislimo i promišljamo u kakvom to Bermudskom trouglu donosimo djecu na svijet. Brat bratu hitna evakuacija i formiranje zbijega je uvijek lakša ako imaš samo jedno dijete. Zašto spominjem zbijeg i evakuaciju? Zato što se nismo makli nigdje za proteklih dvadeste i kusur godina. I dalje recikliramo stare mržnje, netrpeljivosti i strahove kad god je to dnevnopolitička potreba velikih vođa.
Ima u nas i ničije djece i djece bez roditeljskog staranja , zanemarene i zlostavljane djece, djece koja žive na rubu siromaštva, ali o tome se ne vodi briga i sjete ih se samo kad neko od njih smrtno strada. Ta djeca nisu dovoljno dobra djeca. Nisu dovoljno dobra da budu dašak vjetra jedrima borbe protiv pada nataliteta. O čemu pričam znače svako ko je pokušao da usvoji dijet ili da postane hranitelj, i svako onaj ko se drznuo nekada da ukaže nadležnim institucijama da neko dijete trpi.
Naravno jedna od mogućnosti je i “vanstranačka oplodnja”, ali avaj već smo naučili mi koji smo se vanstranački oplodili da je to put kojim se rjeđe ide …
Dok se stvari i ugao gledanja ne promjeni ostaje nam samo da i dalje pokušavamo i radimo najbolje što je u našoj moći ako imamo djecu ili ako ih nemamo ili ako ih ne želimo ili ako ne možemo da ih imamo. I… i radićemo najbolje u našoj moći uz stalnu dilemu i kako da ih rađamo i podižemo da budu moralni, društveno odgovorni i korisni članovi ovog društva koje je svašta, ali nijedno od tih kvaliteta koje želimo za svoju djecu i sebe nije.
O ostalim potrebama da bi rađali i podizali djecu ovdje kao što su kvaliteno zdravstvo i školstvo bi se moglo još pisati i govoriti. O siromaštvu i prezaduženosti per capita takođe bi se epski spjevovi mogli napisati i otpjevati. A tek o našem selektivnom sljepilu, nerealnosti i umjetnosti zatvaranja očiju pred problemima, nedostatku introspekcije bi se imalo šta zavapiti.
Danas sam tužna, ali sutra je novi dan…
18/04/2014