Ovo što ću vam ispričati nije moja priča. Ovo je priča jednog mladog, perspektivnog mladića, liječnika, jedinca, odličnog učenika, a potom uzornog studenta. Priča jedne djevojke, magistrice, borca za jednakost i pravdu. Priča jednog diplomiranog inžinjera, mladića za kojeg bi Google i Apple noge polomili. Priča jednog diplomiranog ekonomiste, pravnika, medicinske sestre – iz Bosne i Hercegovine.
Svi oni imaju nešto zajedničko – svi pripadaju generaciji koja se odricala mnogih ovdašnjih ‘luksuza’ kako bi završili fakultet, generaciji koja je trenirala upornost boreći se za bolje sutra, generaciji koja je odlučila otići.
Mladić s početka priče, redovni student Medicinskog fakulteta, financirao je studij uz pomoć kredita roditelja. Jednog dana, bijaše neki praznik, ne znam tačno koji jer ih ima mnogo, a svi se nekako prenose s neradnih na radne dane, odlučio je ne reći roditeljima ništa i iznenaditi ih. I uspio je. Majka kao majka, zaplakala je od dragosti kad ga je ugledala. „Sine, s kim si došao?” – “Ne brini, mama. S kolegom s fakulteta.” S kolegom kojem u protekle dvije godine piše seminarske radove za ispite. S kolegom čiji je otac ratni profiter, uglađeni gospodin i ugledni građanin Sarajeva. S kolegom koji ne zna ni osnove anatomije, ali koji će prije sviju završiti fakultet. I dobiti stalni posao. I redovna primanja. I koji će liječiti sviju nas.
“Mama, šta ima dobrog za ručak?”, upitao je. “Šta bi volio da ti mama napravi, sine. Samo reci.” – “Ja sam student. Znaš da ne biram. Šta god da napraviš biće odlično.“ Osvrnuo se oko sebe. Toplota majčine pažnje miješala se s hladnoćom zidova. Bilo je ugodno ali istovremeno i pusto. Oronulo.
„Sine, znaš, tata je prošlog mjeseca ostao bez posla. Nismo ti htjeli reći…“, progovori majka servirajući podgrijani ručak prethodnog dana. „Šta? Kako? Ali zašto mi niste rekli!“ – „Nismo htjeli da brineš. Već si pri kraju s ispitima.“ – „Ali, mama, otkud vam onda novac koji ste mi poslali prošlog mjeseca?“ – „Ne brini, sine. Tvom ocu sam rekla da sam posudila od tetke. Da ni on ne brine. Znaš da ima slabo srce. Ali ni tetka jadna nije imala, pa sam otišla u mikrokreditnu organizaciju i podigla još jedan kredit. Kamate jesu velike, ali rekli su nam isplatiti tople obroke koje nam duguju zadnjih deset mjeseci. Biće dovoljno da vratim dug i uplatim ratu prijašnjeg kredita. Sreća moja pa imam posao. A i kad nam se ti vratiš, pa počneš raditi u Domu zdravlja, doktor naš, sve će biti lakše. Sad jedi, pogledaj kako si mršav.“
Čuvši sve to mladić se zarekao da će čim prije završiti fakultet i pronaći posao kako bi pomogao roditeljima. I ostvario je svoj cilj. I radio je. Pune tri godine i četiri mjeseca. Prošao je sve odjele, liječio sve bolesti, slušao svačiju patnju, ali plate nije bilo. Ili jeste, ali urijetko. Govorili su mu da uzme novac koji mu pacijenti nude. To mu je odličan način da zaradi “sa strane”. Nije htio.
I djevojku je u međuvremenu našao. Zavolio ju je, jako, poželio za ženu, ali je znao da je život nemoguć u BiH, pa je potražio svoju sreću na Zapadu. Napustio je roditeljsku kuću i topli dom, i bio je svjestan da jedino na ovaj način može uzvratiti roditeljima za sve što su učinili za njega.
Jedna djevojka, magistrica s početka priče, nakon bezbroj neuspjelih pokušaja da se zaposli u struci, također je počela tražiti drugi posao u inostranstvu. Pregledala je sve konkurse i odabrala one za koje je objektivno imala najveće šanse. Poslala je prijave i čekala. Prolazili su mjeseci, no odgovora nije bilo. Jednog dana stigao je prvi. Odbijenica. Za njom druga, pa treća. Svi su je sa žaljenjem obavještavali kako nisu u mogućnosti da joj ponude posao, ali će zadržati njene podatke za slučaj da se nekad u budućnosti ukaže potreba za profilom poput njenog.
A onda ipak jednog dana – stigao je i prvi poziv na razgovor. Radeći povremeno u obližnjem supermarketu, na crno, bez osiguranja i sigurnih prihoda, ipak je uspjela uštedjeti nešto novca, pa joj činjenica da ne pokrivaju putne troškove nije smetala. „Samo da dobijem posao!“, pomislila je. Razgovor je protekao mirno: Opišite nam kako zamišljate svoje radno mjesto, šta znate o našoj firmi, gdje se vidite za deset godina… Kako mislite – ne govorite mandarinski?! Iako je davala sve od sebe da ostane zapamćena, da se izdvoji iz mase, pročitala sve priručnike o razgovorima za posao, davala originalne odgovore – ništa. Dugo im je da čekaju dva mjeseca dok ona sredi papire. Dok dobije vizu i radnu dozvolu.
Ali nije odustala. Nakon skoro dvije godine mukotrpne potrage na sve strane, uslijedilo je i to dugoočekivano zaposlenje u jednoj poznatoj internacionalnoj kompaniji. Prepoznali su njen potencijal kroz odgovor o tome šta joj je najbitnije u budućnosti. Sigurnost, rekla je.
Svjesna činjenice da će kao strankinja u dalekom svijetu uvijek biti jeftina radna snaga, da će raditi više od sviju da bi se dokazala, ona je otišla. Ponudili su joj siguran posao, redovna primanja i krov nad glavom. Više joj nije trebalo.
Okrenula je leđa svojoj domovini, svojoj majci i sestri, svome ocu koji je svoj život dao da bi one živjele u izobilju. U prosperitetnoj državi.
U autobusu je dugo plakala. Bolio ju je svaki majčin zagrljaj, svaka suza sestrića i njihova pitanja o tome kad će doći i zašto ide. Ali je otišla.
Hiljadu puta su se mladići i djevojke poput njih zapitali da li su donijeli ispravnu odluku. Sviju njih je bilo strah osvrnuti se i pomisliti šta li su to napravili od svog života. Sviju njih je plašio pogled unazad ili unaprijed. Možda su ipak trebali ostati. Boriti se.
Ali s druge strane znali su da je svaki pokušaj uzaludan, da jedino na ovaj način mogu sebi da osiguraju bolju budućnost. Znali su da jedino ovako imaju priliku da svoj život oblikuju prema svojim željama.
Ne, ovo nije moja priča. Niti njihova. Ovo je priča svih nas.