U Sarajevu su jutra svako za sebe, drugačija. Prolaziš istim ulicama, kojim si prošao bezbroj puta. Svako jutro, svakoga dana i poneke noći.
Samo nisu isti ljudi, nisu isti događaji, nije isto nebo, uvijek na istom mjestu je drugačije. Možda slično ponekad, ali drugačije.
I kažeš da je isto, a nije. Kažeš da je dosadno, a nije. Misliš ništa se novo desiti neće, a hoće.
Možda neće tebi.
Danas je samo red na nekoga drugog. I ako imaš malo sreće prisustvovaćeš nekom od tih filmova, koje režira život. Onako dok se dosađuje.
Eto baš tu na mjestu koje je samo po sebi za druge obično, jutrom prolaze ljudi, ili je prazno. Jutros stoje neko dvoje mladi i nasmijani, on se osvrće na jednu stranu, ona u rukama drži smotuljak u kojem titra život od samo par mjeseci, ukrašen sićušnom crvenom mašnicom na gustoj crnoj kosi. Tu na sasvim običnom mjestu ispred jedne sarajevske poslastičarne.
I kao u svakom ozbiljnom filmu mora se zaustaviti automobil i hoće, ali bez škripe kočnica, iz njega će još u pokretu istrčati neki ljudi, hoće ali ne crnim odijelima... Neće, jer taj film smo već svi gledali. Zaustavio se taxi i iz njega je kao supermen izletila jedna vremešna gospođa, nana baš onoga koji se osvrće i pogledom je traži. I jedan deda u sivom odijelu. Pruža ruke na par metara od njih, kao da su od plastelina nestrpljiva da dotakne nakon toliko vremena ono što je čuvala i mazila dok je još žvakao cuclu. Grli ga onako kao kada grliš nešto oteto, pa ga ljubi gdje stigne i drugom rukom grabi onu mladu ženu i jeca u tjeme te male kuštrave glavice. Jeca i tepa joj mače moje malo. Po prvi put. Zagradila ih je rukama kao najvećim neprobojnim zidom od želje i ljubavi zidanog, ko zna koliko dugo. Dok deda čeka svoj red, prolomilo se jedno najglasnije od nikud stvoreno :“Lesi se vratio kući“... onako kako se samo braća častiti znaju. Zagrli ga preko ramena poljubi u vrh glave, šutnu mu kofer i samo je rekao: „Neš' više nikad!“
Nasmijan odmiče se par koraka unazad, puše i drži se za glavu, kao kada si sretan, pa ne vjeruješ u sve to, pa bi opet sve da ponoviš da se uvjeriš, ali nećeš stići jer mama Senada trči sa još dužim rukama desno od njih, dok pazi da joj stopala ne iskliznu iz sandala koje krase samo tanki kaišići. Trči, a suze joj frcaju kao iz fontane koja to jutro daje iluziju svježine, onima koji u iluziji piju svoju prvu jutarnju kafu, baš tu. Ne možeš da se odlučiš u koga ćeš da gledaš u tom sudaru ljubavi i svijetova, u čije oči prije da zaviriš sa smješkom, tu na tri metra od sebe u filmu naše stvarnosti i njihove radosti.
Priznajem, svrbe me prsti, ali sebi kažem ne diraj taj fotoaparat. Pusti, to je njihov zagrljaj nakon mnogo vremena...
I tako nastaje jedna od onih fotografija koju čuvate, koja se urami.
Neko u ram, neko u glavi.
Trčali su jedni prema drugima ispruženih ruku sa sve četiri strane svijeta na nekom posebnom mjestu za zagrljaje, a neobilježeno da je takvo. Trčali da zagrle svoga sina, brata, unuka, praunuku i snahu Japanku!
Toliko ću vam samo reći jer fotografiju nemam...
https://www.facebook.com/koleovakvakoleonakva/
