U prethodnom blogu su navedene sledeće tri mjere uspješnog ekonomskog razvoja neke države: (1) Aktivnosti sa „rastućim prinosima“, (2) Za njih obezbeđenje privremenog zaštitnog monopola i (3) Sinergijski fenomen. U sledećem dijelu teksta se navode ostale mjere sa kratkim objašnjenjima. Evo tih mjera:
(4) Opšte shvatanje je da industrijalizacija (kao i napredne uslužne djelatnosti) istovremeno rješava četiri velika ekonomska problema siromašnih država: (1) povećava dodatu vrijednost (dodata vrijednost je poseban doprinos koji se ostvaruje kao rezultat neke poslovne aktivnosti, tako npr. socijalna preduzeća, kroz svoj socijalni program, mogu dodati vrijednost kvalitetu javnih usluga ili boljem zadovoljavanju potreba svoje korisničke grupe), (1) povećava zaposlenost, (3) povećava plate i (4) smanjuje deficit platnog bilansa (platni bilans je ukupan i sistematski pregled svih ekonomskih transakcija između subjekata jedne zemlje i subjekata drugih zemalja, obično za određeni vremenski period). Sa industrijalizacijom usko je povezana automatizacija i robotika koje, paradoksalno, upravo pozitivno djeluje na rješavanje npr. problema nezaposlenosti, kroz širenje industrijske baze (nova zapošljavanja) ili poboljšanje standarda i uslovi života i rada zaposlenih (skraćenje ukupnog fonda radnog vremena).
(5) Privlačenje kompetentnih (stručnih, školovanih i iskusnih) ljudi iz inostranstva Ovo je daleko važnije od inostranog kapitala! Ovi ljudi i njihove vještine (ZNANJE!), zajedno sa domicilnim stanovništvom, stvaraju uslove i ambijent za dobru zaradu i ugodan život (škole, bolnice, infrastrukturne objekte i dr.). Inostrani kapital, u obliku novca ili sredstava, opreme i materijala, upravo i dolazi kada toga nema (dobrih plata i dobrog standarda života građana), jer su tada za vlasnika kapitala troškovi plata i porezi niski.
Inovatori i stvaraoci za svoja dostignuća su mnogo plaćeni. Zbog toga su se obogatile sve nacije koje su inovirale i proizvodile stvari poput: ručnih satova, automobila, telefona, televizora, video-rekordera, iPod-ova, iPhone-ova, kompjutera, aviona, vozova, muzičkih instrumenata, aparata za domaćinstvo itd.
Kroz istoriju razni politički i religiozni pokreti, progonima svojih građana neistomišljenika, pripadnika drugih religija ili nacija, su se često lišavali najobrazovanijih ljudi. Tako su države siromašile i jedina inovacija, danas, koja je preostala njenim građanima je da otkriju, ili su ga već otkrili, način da napuste svoju zemlju i odu u neku bogatu.
(6) Poreske olakšice za privredne aktivnosti sa „rastućim prinosima“. Kombinovati umanjenje (graničnih) poreskih stopa i uvećanje poreskih osnovica. To će ujedno uvećati poreske, pa time i ukupne javne prihode.
(7) Jeftini krediti za privredne aktivnosti sa „rastućim prinosima“. Liberalizovati kamatne stope. Ukoliko postoji kontrola kamatnih stopa, treba je ukinuti. Tržište kapitala u povoljnim privrednim okolnostima će reagovati jeftinim kreditima.
(8) Podrška za izvoz za privredne aktivnosti sa „rastućim prinosima“. Jedna od mogućnosti je kroz smanjenje ili subvencionisanje cijena energije i sirovina koje učestvuju u proizvodnji izvoznog proizvoda (npr. Njemačka subvencioniše 30 % troškova energije za izvoznike). Takođe, potrebno je razmotriti uticaj devalvacije domaće valute na povećanje konkurentnosti izvoza. Neki tvrde da je pogrešna pretpostavka da bi devalvacija domaće valute povećala konkurentnost izvoza i da opadanje vrednosti domaće valute sa tim nema veze, budući da se time ne mijenjaju cijene izvoznih proizvoda u inostranstvu. Međutim, primjer Kine govori drugačije. Ta azijska država se bori sa svojim susjedima za snabdijevanje svijet sa svim i svačim od frižidera, preko mobilnih telefona i elektronike, do proizvoda kao što su odjeća i obuća, a jeftinija njihova valuta (juan) znači jeftiniji kineski proizvod u izvozu.
(9) Premijama, subvencijama i podsticajima pomoći da se poveća obradiva površina i poljoprivreda generalno, iako moramo biti potpuno svesni da ta grana privrede, kao aktivnost sa „opadajući prinosima“, nikako nije u stanju da sama izvuče zemlju iz siromaštva. Cilj ove pomoći je, prije svega, da sektor snabdijevanja stanovništva hranom, kao izuzetno bitan za normalno funkcionisanje države pogotovo u kriznim situacijama (političkim, ekonomskim i dr.), na bilo kakav način (cijenom, količinama, kvalitetom i rokovima) ne zavisi od domaćih monopolista i stranih snabdjevača.
(10) Veliko težište na obrazovanje i znanje. Obrazovanje, i sa njim povezano sticanje znanja, spadaju u najelementarnije i najnužnije djelatnosti ljudskog društva, koje nikad ne ostaju takve kakve jesu već se, rađanjem novih ljudi (stvaranjem novih generacija), neprestano obnavljaju na bolje ili lošije. U našem slučaju veliku krizu obrazovanja i znanja, posebno akutnom, čini politički sistem zemlje. On kroz obrazovni, naučno i privredno funkcionisanje čini sve da se, što je moguće više, izjednače i izbrišu razlika između iskusnih i neiskusnih, nadarenih i nenadarenih, onih koji znaju ili onih koji neznaju. Važno je imati "diplomu", bez obzira na njeno porijeklo. Problem obrazovanja je u generacijski problem. Ako lošim obrazovanjem izgubimo jednu generaciju, izgubili smo i desetine godina uspješnog društvenog i ekonomskog razvoja. Isto tako, loše domaće obrazovanje ne može stvoriti dovoljno stručne ljude, pogotovo za novi kvalitetan obrazovni proces. Zbog toga država mora stvoriti uslove za stipendiranje većeg broja mladih ljudi na stranim školama i univerzitetima (zbog njihovog kvaliteta školovanja i upoznavanja i prihvatanja novih moralnih vrijednosti), a nakon školovanja njihov povratak i uključivanje u naše obrazovne, naučne i druge institucije.
(11) Patentna zaštita za nove pronalaske. Patent je vlasničko pravo kojim se štiti izum iz bilo kojeg područja tehnike i tehnologije. Potrebno je obezbediti zaštitu ovog vlasništva bez velikih troškova za to. Kroz privredno korišćenje i povećanje dobiti vlasnika patentnog prava stimuliše se inovatorstvo, a time i razvoj društva.
(12) Izvozne carine i zabrane izvoza za sirovine kako bi postale skuplje za izvoz i inostranu industriju. Ovo je i u vezi sa prethodno rečenim da sirovine, kao proizvodi, imaju „opadajuće prinose“, dok industrijski proizvodi od tih istih sirovina stvaraju „rastuće prinose“. Takođe, proizvodnja sirovina i poluproizvoda od sirovina zapošljava daleko manje radne snage u odnosu na proizvodnju finalnih proizvoda od istih.
Prethodno navedene mjere su navedene okvirno. Svaka od njih ponaosob zahtijeva detaljnu razradu. Zahtijevaju stručno, disciplinovano i odgovorno planiranje, projektovanje, a njihova implementacija izuzetne napore i dug vremenski rok. Sve su povezane i uslovljene. Nikad nisu do kraja završene i stalno zahtijevaju dopune, usklađivanja i izmjene. Nekad neka mjera ima prioritet u odnosu na drugu, ali je nesumnjivo da za uspješan ekonomskom razvoju države sve one moraju biti adekvatno zastupljene.