Nakon svih mučnih trošenja, uzimanja i otimanja, egoističnih zauzimanja svega što sam imao i mogao da dam, besmislenih odmjeravanja snaga i emotivne nadmoćnosti, igranja igara u kojima niko ne dobija, iscrpljivanja do poslednjeg, istanjenog nerva, do preskakanja i ono malo srca što mi je ostalo, riješih da postoji samo jedan put. Ka zaboravu. I ničemu mimo toga.
Sve zaboraviti. Zatrti. Prekriti slojevima novog. Ljepšeg. Mirnijeg. Zatim jako utabati.
Pustiti da nikne nešto zdravije. Zelenije. Kiseonikom bogatije. Za još jedan udah života. Punim plućima.
Preći preko. Ostaviti iza sebe. Zaboraviti.
Ne osvrtati se.
I ići dalje.
Slobodan. Prodisan. Progledan. Otvoren za novi život. Za daljne koje su čekale da se samog sebe sjetim. Sigurnim, čvrstim korakom. Ka samom sebi!
Ponovo naći sebe, imati sebe i biti sa sobom je jedini ispravan put i jedini način da me i drugi nađu. I samo tako može.
Zato idem. I sve sam bliži. Osjetim.
I nemam očekivanja.
Samo spremnost da iz sebe još lijepog ovom životu i ovom svijetu dam.
Jer i dalje mi u oku klija neko davno posijano zrno.
Daću onoliko koliko mogu da oprostim.
I biću Ja.
Dovoljno je za život Običnog čovjeka.
I dovoljno je da opravda božje sjeme u meni što ga ljubavlju zovu.
(Jelena Kovačev – Stihoklepka, iz drugog ugla.
Beogradom je do proljeća 2020. šetao “Čovjek-kesa”. Često sam ga sretala. I posmatrala. Fotografisala. Kažu bio je školovan umjetnik, napuknute psihe, koračao je ulicama obučen u kesu, odbijajući odjeću, pomoć… U glavi je nosio ko zna šta.
Pronašli su ga, rekoše, beživotnog. Ja sam tvrdila da su pronašli samo kesu, a on je odavno bio daleko, u svijetu koji ne poznajemo…)