Naletih na ovu sliku i vratih se, k'o pritiskom dugmeta na nekom zamisljenom vremeplovu, u davne devedesete…
Sjecam se, nekad pri kraju rata, dospjela odnekud, u nekom paketu, i cedevita. Kako nismo imali slatkisa, zametli smo se kutijom cedevite u haustor, ponijeli male kasike i topeci joj zrnca u ustima, zataskavali nasu potrebu za slatkisima. Cokoladu smo sanjali, cedevitu ”jeli”. Nismo je htjeli mijesati sa vodom ni piti kao sok. Jok! Nama se jelo slatko i mi navalili.
Doduse, nije ni bila bas slatka. Vise nekako ljuta. Kiselkasta. Al’ ko te pita. Godila je. Golicala nam jezik. Budila cula. Nesto novo u nasim uvijek istima danima sa uvijek istim jelima. Nesto sto nismo jeli svaki dan, k'o one dosadne snite sa secerom i vodom koje su nam bile jedina poslastica. Grabili smo, pohotno i gladno, onu cedevitu k'o da su unutra sve same Rafaelo kuglice.
Svijet je odjednom bio ljepse mjesto.
Nasa sreca je opet bila neizmjerna.
Danas cedevitu pijemo kad stignemo. Pravimo je kuci, pijemo na poslu, narucujemo u kaficu, kupujemo onu ”za ponijeti” svakom prilikom, al eto, meni nekako nijedna koju popijem nema onaj gust koji je imala tad. Nema one radosti. Ni onog ushita.
I sad se sjecam kako smo se borili ko ce vise zagrabiti, a opet, sve smo jednako dijelili. I uzivali u svakom trenu. I bili najsretnija djeca na svijetu. Uprkos granatama. I strahovima. Uprkos svemu.
Mi smo tad, tih nekoliko minuta, bili najsretniji klinci.
Danas, u miru, zaboravljamo radost sitnica. Zaboravljamo uzivati u nekim sasvim obicnim, svakodnevnim stvarima. Postaju nam dosadne.
A mi postajemo sve odrasliji i ozbiljniji. Postajemo rutina koju zivimo. Gubimo dijete koje jos cuci negdje u nama.
Vuce nas za rukav.
Zove.
Ne cujemo.