Da li je vama nekad stalo u grlu gledajući dom, “življa nam našeg i života svagdašnjeg”(J.N.), pokušavajući nešto da kažete, da odbranite, da viknete iz sveg glasa, da jauknete.
Svaki dan, u isto vrijeme, prođu pored moje radnje kolica natovarena toliko da se samo točkovi vide.Takva kolica bi trebalo da vuče neka mašina, ali ne, vuče ih čovjek, sav škorav, izbrazdanog lica od sunca, mršavih i žilavih ruku i nogu.Svaki dan ih vuče, skupljajući sve što mi bacamo, onako, olako.I svaki put kad prođe pored radnje baci pogled, pozdravi i dobaci: A šta bi im falilo da ostave pored kontejnera stvari i hranu koju inače ne bi trebali ni da bacaju?!
U vrijeme kad sam bio dijete, u vrijeme kad smo svi, čini se, mnogo više imali i mnogo manje smo bacali.U to vrijeme se kupovalo tačno onoliko koliko treba.U to vrijeme bio je grijeh bacati hljeb, hodati po mrvicama.Bilo je to vrijeme kad se znalo šta je sevap.Bilo je to vrijeme kad se prije obroka molilo Bogu za hranu na trpezi.Bilo je to vrijeme komunizma, ali smo mnogo više vjerovali.Mnogo više smo pazili na hranu, na komšije, na slabe, na nemoćne.Bilo je to vrijeme kad je partija bila glavna, a BOG HODAO PO ZEMLJI.
Novo društveno uređenje nije nas promijenilo, ostali smo isti, samo su nam se neke istine konačno posložile.Demokratija nije promijenila naš odnos prema hrani, prirodi, čovjeku, prijatelju, komšiji.Demokratija nije kriva što smo izgubili vjeru u sebe, vjeru u društvo, vjeru u čovjeka.Krive su pogrešne istine!
Ljudi su i prije vjerovali,i bilo je i gazda i raje, bogatih i sirotinje, moćnika i prosjaka.Naši stari su znali da je život ima samo jedan pravac, pravac prema smrti, “od gnijezda do zvijezda”, i da tamo kuda ideš sa ovog dunjaluka ne možeš ponijeti ništa sem one sadake koju si za života podijelio.
Da se razumijemo, i danas, u situacijama velikih katastrofa i teške ljudske nemoći, spremni smo pomoći jedni drugima, svi odreda.Ali nekako saosjećamo tuđu patnju samo kad je ona veća i dublja od naše, kad druge ogolimo do kosti, prozremo im dušu, ocijenimo njihovu moralnu podobnost za našu milostinju.Moraš biti na totalnom dnu, potonuo u očaj i beznađe, uvaljan u blato sopstvene nemoći, da bi bilo ko od nas donio odluku da ti treba pomoći.Kod nas postoji izreka “bolje spriječiti, nego liječiti” ali se veoma malo primjenjuje u praksi.Pusti ga da crkne od gladi, da ogrezne u sopstvenoj boli, i kad mu ponos konačno dopusti da moli i preklinje onda mu pokaži svoju dobru stranu, podaj mu milostinju.
Podijeli ono što imaš s drugima, pa makar samo osmijeh!Bar ćemo biti škrta, ali nasmijana nacija.Produžićemo život, i sebi i drugima.
Havizaš li?Bezbeli, da i ti misliš da je tako!
Rječnik manje poznatih riječi:
sevap-dobročinstvo
raja-potlačeni narod
dunjaluk-svijet
sadaka-milostinja
havizaš-razumiješ
bezbeli-naravno