Više se očekivalo od srpskog Chuck Norrisa, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u izmišljenoj aferi „Referendum“. Bošnjačka javnost se uplašila još jednog napada na državu, hrvatska se ponadala da bi to mogao biti „povijesni“ trenutak za otvaranje ozbiljne priče o reorganizaciji države, dok je u ovoj priči najinteresantnija reakcija Srba koji su ostali indiferentni, potpuno letargični, a može se reći i zabrinuti najavama nekih novih sankcija.
Računajući da je „bolji entitet“, koji u zadnje četiri godine potrošio osam budžeta (krediti MMF-a i Svjetske banke, kao i prodaja Telekoma), pred ekonomsko-socijalnim kolapsom, ovakva reakcija i ne čudi. Naime, iako velikim dijelom birači u RS-u podržavaju svog Chuck Norrisa, zbog njega nisu spremni ući u konflikt sa cijelim svijetom, osim Rusije, i rizikovati i ono malo što danas imaju.
Kada je u pitanju ponašanje Dodikovih najbližih stranačkih kolega, jedino su SNSD-ov megafon Rajko Vasić i Igor Radojčić, koji je predsjedavao spornom sjednicom Narodne skupštine RS, podržali svog stranačkog i „republičkog“ šefa, dok su se Nikola Špirić i Nebojša Radmanović držali po strani sa pričom o državnim institucijama, zajedno sa ostalim „uglednim“ SNSD-ovcima.
Vjerovali ili ne, ali Dodika je iz problema morao vaditi Emil Vlajki, koji je međunarodnoj zajednici trebao prenijeti Dodikovu pomirujuću poruku: „Neće biti referenduma, ako vi izgovorite samo jednu rečenicu.“, ali s obzirom da Vlajkija niko ne drži za ozbiljno, Dodik je dan poslije lično morao strancima poručiti: „Malo smo pogriješili, nema referenduma.“
Uz velike napore Miroslava Lajčaka, Dodik je u posljednji trenutak uspio ubijediti zvaničnike EU da mu ovaj put oproste, iako je Washington već odlučio – ovo je kraj Dodikove karijere i kraj napada na cjelovitost BiH. Ohrabren ovakvom porukom, Valentin Inzko se vratio iz Washingtona, ali je posjeta Catherine Ashton u posljednji tren spasila Dodika. Mnogi, dolazak Ashtonove u Banjaluku, tumače kao velikom greškom EU, ali šta je rezultat te posjete?
Prvo; Dodik je, na njegovu žalost, pitanje referenduma podigao na nivo EU – niti jedan novi referendum, tj. najava istog neće proći mimo Ashtonove, koja je na neki način garant da referenduma neće biti.
Drugo; Svojim potezima Dodik je ojačao Inzkovu poziciju u Washingtonu. Zahvaljujući Dodiku, od sada Inzko ima „crveni telefon“ sa Washingtonom, koji samo čeka da Lajčak i drugi EU zvaničnici naprave novi truli kompromis.
Treće; Dodik je vratio Washington u igru i ponovo potvrdio da Evropljani nemaju niti petlje, niti znanja da riješe problem Balkana.
Četvrto; Slučajno ili namjerno, odgovio je zatvaranje OHR-a na neodređeno vrijeme, što je i bio cilj američke diplomatije i dijela zemalja u Vijeću za implementaciju mira.
Peto; Svojim povlačenjem, Dodik je pokazao slabost i strah koji mu birači neće zaboraviti. S druge strane, nakon ekspresnog povlačenja referenduma Dodika više niko iz neće uzimati za ozbiljno, pa ni Inzko.
Šesto; Povlačenjem referenduma i insistiranju na reformi Suda i Tužilaštva BiH, samo je ubrzao reforme pravnog sistema koji se već spremao po EU uzusima, što znači veće ovlasti centralnog sudstva, manje političkog uplitanja, uvođenje Vrhovnog suda BiH i regionalno-pravnu harmonizaciju kojom bi se spriječili slučajevi Divjak, Purda, Ganić isl.
Paradoksalno, ali ispade da je Dodik na kraju priče o referendumu najveću uslugu napravio svom najvećem neprijatelju Zlatku Lagumdžiji. Prebacujući fokus krize iz Sarajeva, na Banja Luku, samo je učvrstio Lagumdžijinu vlast u Federaciji i dodatno oslabio svog partnera Čovića, kome sada ne pada na pamet da krene u bilo kakve avanture destabilizacije Federacije.
U pokušajima da od Tihića, Lagumdžije, pa na kraju i Inzka napravi Harisa Silajdžića, neprijatelja Srba i „Srpske“, Dodik je došao u situaciju da je sam od sebe napravio Silajdžića. Tako je i srpska vezija Chuck Norrisa uspjela ono što samo „original“ može – Pobijediti samog sebe.