Mila moja, nije ljubav da boli.
Pišem ti ove riječi, da se ne bojiš. Nisi sama, nismo same. Jesi , žena si, majka si, kćerka si. Jesi, ali to ne znači da treba da spustiš glavu pod njegovom nogom i da ćutiš. Ni da šminkom vješto skrivaš modrice. Ne postoji, mila moja, način da pokriješ modrice po srcu. Oči te otkrivaju, oči te izdaju. Vidim te, osjetim u tvojim drhtavim rukama , i preplašenim očima kada neko povisi glas. Vidim te, jer u tebi vidim sebe. Prije nekoliko , ma nije ni važno koliko i ja sam nosila modrice ispod savršeno “izblendanog” lica.
Udarala sam se i padala po kući ,udarala se od vrata, i jeboga ti , uvijek nekako tačno tamo gdje bi posvim mjerenjima svijeta, mogla tačno da padne njegova ruka. Padala sam niz stepenice, ne jednom, svako malo, “slučajno” pravila modrice po tijelu i bila smotana na svako pitanje “otkud ti to”. Nemoj da voliš nikad tako. Ljubav ne treba da boli. Ni da od nje strahuješ. Nemoj ljubav, nije kad puderom vješto skrivaš modrice od loših poteza. Njegovih grubljh dodira. Za one udarce po duši, ne brini, rjetki ih čitaju iz očiiju. Za njh ti treba lažni osmijeh i sve je po taman. I njemu i ostatku porodice.
Ali , znaš, milo moje, džigero materina, dušo bratova, nije me samo udaralo po tijelu, ponekad bi me jezik ošinu posred grudi, da se sve u komadiće slomi, kao kad u dječijoj igri komšiji loptom saspešu komadiće prozor pa on stakla svako malo, ne psuje nam majku ni ćaću jer smo djeca. Samo što mi nismo bili djeca i ovo nije bila dječija igra. Njemu je bilo 30, meni tacno 25. Bila sam, jesam , najgora, od zla oca i još gore matere, rekao je jednom. Prešućujem, nije to bila ljubav. Samo sam ja bila luda.
Pisem ti , mila moja, zato što znam kako je kad ruka koja treba da mazi bude ruka koja ostavlja ožiljke. Modre po tijelu, duboke po srcu. Zato što je bio strah a najmanje ljubav. Da kažem kome. Zato sto sam osjećala sram i imala osjećaj krivice.
Nemoj , kceri, da se izvinjavaš, kao ja, što sam govorila Izvini kad bi on pogriješio i sto sam govorila Uredu je kad nije bilo uredu. Zato sto sam prećutala svakome a pisala sebi. I plakala u sebi. Jer sam svaki put našla opravdanje za njega i razlog za ostanak. Bila sam ja kriva, bila sam ja kurva i bila sam ja ništa bez njega.
Molim te, ne krij kao sto sam ja. Jer niti jednom nisam pomislila na sebe. Već na komšiluk, na porodicu užu i širu. Na prijatelje. Na njegove i svoje. Nemoj da tako voliš jer ljubav nije bol. Jebem ga ja, nisu te to učili.
Voljela si, priznaj sebi, onog koji je bio taman po svemu i familiji, komšijams, čaršiji. Ali ako srce i pogled bježe od straha, nemoj da voliš . Jer jebat i komšije i čaršiju dok sakupljaš sebe na podu neke kuhinje. Dok skupljaš sebe i srce.
Haj ti sastavi srce, kad ga nek po maskom ljubavi , gazi i lomi, ne ide. Probala sam , pobala sam.
Ne jednom, hiljadu puta. Meni su trebali dani, mjeseci, litre soka od jabuke i sve moguće pjesme Verice , da me ozdrave. Trebao mi je dodir i zagrljaj, njega koji nije po taman ni porodici ni čaršiji, ali potaman srcu.
Ali ćutim.
Jer nakon neljubavi, lahko je prepoznati ljubav.
Pisem ti, jer je jedna baš kao mi jutros napisala “pronašla sam se u jednoj tvojoj priči, voljela bih da nisam i voljela bih da nam se nije desilo”.
A ja sam pisala , jer sam bila sama. Ne znajući da sve krene od nepotrebne kontrole, od kojih se osjećaš kao u zatvoru. Zato jer tvoji najbliži se smiju, govoreći da si glupa i nesposobna umjesto da te razumiju i daju podršku. Zato jer oni koji bi trebali biti rame na koje ćeš se nasloniti postanu lica od kojih kriješ istinu.
Zato sto nisu razumjeli i zato što nisi imala s kim podijeliti priču, ti si je napisala.
Zaustavite nasilje nad ženama. Zaustavite sve ruke koje stoje u zraku nad nečijim krhkim tijelom. Zaustavite kišu ružnih riječi koje će neko "savršen" izgovoriti.
Samo zato jer si žena.
Zaustavite nasilje nad ženama.
P.S.
-Ti si njega stvarno toliko voljela. Knjigu si mu napisala.
-Bila sam luda. Ljubav to valjda čini od nas .
-Da li je ikad čitao to?
-Jeste.
-I???
Prešutjela sam da se izvinuo. Ali on je već hiljadu puta rekao "da neće nikad više"
"za konkurs"