Kako je Aleksandar Vučić sa svojim megaprojektom Beograd na vodi krenuo da tumba beogradsko naselje Savamala (Savska Mahala), tako je i Mikser House počeo da kupi prnjice. Ugrabila sam dva događaja u tom zdanju, pred samo zatvaranje, prošlogodišnji festival sira (na kojem je briljirao sir mladih poduzetnika iz BiH) i festival romske kulture (gdje je briljirao projekat Roma Sijam). Godinama unazad, MH je bio stožer dešavanja u zapuštenom dijelu gradskog centra, hip mjesto za druženje, mjesto za kulturu, umjetnost, aktivizam, kreativnost…može se reći da je MH novi format nekadašnjeg doma kulture. Stvar je daleko opuštenija, ne vode je činovnici starog sistema, već ljudima daje priliku da se urone u neke druge, ljepše aspekte stvarnosti i u sebi probude davno uspavane centre za – ljudovanje.
Za manje od deset dana, Mikser House otvara svoja sarajevska vrata. Koliko mi je sa jedne strane žao Beograda, toliko mi je sa druge drago zbog Sarajeva. Sarajevu je „centar za kulturu“ ipak potrebniji. Potrebna je svježa krv. Ne ona prosuta, ona još uvijek isparava iz umornog sarajevskog asfalta, već živa, sa damarom.
Ne sumnjam da će biti i onih koji će zamjeriti što ta „svježa krv“ dolazi iz Srbije, ali i onih koji će, kad već posmatramo odakle je ko došao i otišao, zaključiti da se stvari razvijaju u pozitivnom smjeru.
Prenijeću isječak sa sajta
http://house.mikser.rs/mhsarajevo-campaign/
“ZAŠTO SARAJEVO?
Ljudi koji stoje iza Miksera su povezani sa Sarajevom na mnogo načina. Jak impuls za realizaciju ovog projekta došao je iz dugogodišnje saradnje između Mikserove platforme i brojnih lokalnih umetnika, kreativnih organizacija i pojedinaca iz Bosne i Hercegovine, koji dele s nama zajednički cilj – redizajn slike Balkana, gde se umesto nesrećnih momenata iz skorašnje balkanske istorije kada je grad Sarajevo postalo tragična metafora stradanja i destrukcije, stvara nova asocijacija na živopisan i kreativan deo Evrope. Negovanje kulture sećanja, afirmacija pravih vrednosti, multikulturalnost i razmena su osnove ideologije rada Mikser House-a Sarajevo. Uz Mikser House Sarajevo, regionalna kulturna razmena će se povećati i proširiti kulturni prostor Balkana, sa tendencijom da se proširi i van regionalnih centara bivše Jugoslavije.
Nije lako ignorisati ni činjenicu da je jedan od osnivača Mikser House-a, Beograđanin, Ivan Lalić, radio za Međunarodni Crveni Krst na humanitarnoj misiji tokom rata u Bosni i Hercegovini sve dok nije bio teško ranjen u eksploziji granate 1992. godine na ulasku u Sarajevo. Nažalost, njegov švajcarski kolega, Frederik Moris, visoki zvaničnik Međunarodnog Crvenog Krsta iz Ženeve, nije preživeo napad na konvoj Crvenog Krsta. Sećanje na njega i Mufida, mladog branioca Sarajeva koji je hrabro izvukao obojicu, Lalića i Morisa, iz uništenog džipa, tokom bombaškog napada, na sigurno, su osnove na kojima Mikser gradi platformu pomirenja i multietničke solidarnosti. Na Balkanu, gde i danas komunikacija ne teče glatko, mi verujemo da su interkulturalne platforme važne jer unapređuju komunikaciju između ljudi dobre volje.”
Prostor sarajevskog Mikser Housea po mnogo čemu podsjeća na Savamalu. Oronula industrijska zgrada u centru grada (ovog puta geografskom). Svako ko poznaje taj kraj na potezu Pofalići – Socijalno, zna da se tu mogu naći dva-tri trgovačka centra i splet sumornih, oronulih zdanja koja se na jednom kraju stapaju u buvlju pijacu. Na bezbjednoj udaljenosti od stambenih objekata, može se reći da je sarajevski MH idealno mjesto za okupljanje, koncerte, i slične manifestacije koje donose gužvu i buku.
Ako se uspijem organizovati da osmog septembra budem u Sarajevu, slutim da ću se dobrano isplakati. Znate, ja sam ona što plače u masi mejn stejdža na otvaranju Exita, ili svaki put kad kroči na Stradun, ili od ljepote Ohrida kad turistički vodič najavi vrijeme za polazak kući, ja sam od tih. Sistematski izbjegavam propagandu koja zombifikuje narod, ganjam ljepotu i ljudskost i kulturu i umjetnost, i svaka reakcija u vidu nezadrživih suza je, ma kako smiješno izgledala, po meni dokaz da još uvijek prepoznajem „starog prijatelja“ gdje god ga sretnem.
Ne sumnjam da će sarajevska priča projekta Mikser House biti uspješna. Iako Sarajevo posljednjih godina gledam tek u prolazu, znam koliko su moji sugrađani i moji prijatelji gladni i žedni svega. Manifestacije poput SFF-a, Jazz Festa, i tako dalje kratko traju. Ispuca se šta se ima, šeherom prođe De Niro ili Ibrahim Maalouf, ko vidi vidi, ko zna zna, i ubrzo se grad vraća u bajatu kolotečinu zadojenu razlikama, fobijama, traumama i frustracijama, kao da Sarajevo nikad nije bilo tamo gdje je nekad bilo.
Neka je sretno i berićetno! Rambo Amadeus će odrambovati svoje, raja će da se pali i žari, ali ovog puta neka svojim žarom upali svjetlo za novo sutra. Jer oni koji su posljednji izašli su ga davno ugasili, Bog je bacio ciglu i bio je precizan, ali priča se ne završava tu. Tačnije, jedna se priča svakako završila.
Al’ zato počinje druga.