Miješani brak. Taj termin nikad nisam voljela. Uvijek mi se gadila ta rečenica ”Miješani Brak” kao da naručuješ u restoranu oval miješanog mesa u kojem dolaze krmetina, janjetina, govedina koja pliva u masnoći, krvi i mirisu vatre. I ja sam dijete iz miješanog braka pa sam se osjećala poput tog mesa na ovalu kad bi morala objasniti kako slavim dva Božića, Uskrs i Vaskrs, Svetog Nikolu na dva različita datuma. Osjećala sam se kao žigosano meso na ovalu. Miješano meso. Na Balkanu ljudi vole da stavljaju obilježja na druge ljude i na sami sebe. Žigosanje je jako bitno jer kad na Balkanu krene rat mora se znati koje je meso za klanje a koje za izvoz, koje meso ide u zatvor a koje meso ide na upotrebu poput mene. Moje tijelo je bilo žigosano kao i mnoga druga tijela na našem brdovitom Balkanu i kad je krenuo rat nisam zaklana već sam upotrjebljena. Ja sam bila meso za upotrebu, za potrebe vojnika u logoru gdje su bile sve te ostale žene poput mene. Meso za punjenje vojničke sperme, mokraće, pljuvačke. Meso koje je prljavo i koje se tuče, prebija, udara i troši dok ne crkne. A kad bi neka od nas jednostavno crkla od batina, udaraca i punjenja vojnici su nas baš kao miješano meso bacali u kontenjere iza kasarne, polili benzinom i palili dok se vazduhom širio miris spaljene kože, kose i nečiste krvi. Sve to samo zato jer sam iz miješanog braka. Došlo je do zabune na granici i odvedena sam u logor kao komad nečega, nisam više bila ljudsko biće za svoje komšije. Oni su bili sasvim normalni ljudi ali kad se zapucalo jednostavno je moj komšija ušao s velikim kuhinjskim nožem dok je majka pakovala kofere i zaklao je meni pred očima a onda mene uhvatio za kosu i silovao na krevetu pored moje mame koja je ležala kao da spava samo je imala taj otvoreni rez koji je umalo odvojio glavu od ramena koliko je snažno zarezao moj normalni, dobri i pristojni komšija koji je inače bio prosvjetni radnik sve dotada…
Voli sebe pa će te i drugi voljeti. Ali ja volim sebe samo onda kad me vole svi ostali. I tad je naš razgovor završio. Moj psihijatar mi nije pomogao ali svakih sedam dana smo imali razgovor, ja bi ležala na kauču kao u filmovima i serijama ili ponekad pila čaj, nekad bi šetala kroz njegov ured i gledala knjige na policama, slike na zidu i pogled kroz prozor, stajala bi nekad sa šoljicom kafe pored prozora znajući da me on promatra, analizira i dok piše svoje male bilješke mojih misli, rečenica i snova znala sam da on mašta o tome da me jebe. Možda sam i to umislila kao i sve dosad u životu. Izvana sam normalna. Imam prirodno plavu kosu, svijetle oči, uzak struk i lijep malen nos sa pjegicama koje me čine mlađom nego što zaista jesam a moj osmijeh je predivan sa lijepim pravilnim zubima koje sam promijenila već drugi put za svojih 35 godina, vlastite zube sam izgubila u logoru, jednostavno su ispadali jedan po jedan, rasklimavali se i za tri mjeseca sam ostala bez prednjih zuba od stresa, imala sam sepsu, trovanje krvi i bila silovana od strane vojske koja je pripadala ”drugoj strani”…
U Njemačku sam dospjela kad je već bilo gotovo. Jednostavno mi je bilo svejedno. Onaj prvi strah od metaka, granate, krvi i mrtvih tijela sam izgubila sasvim normalno nakon što sam vidjela majku kako leži kao da spava u lokvi krvi dok je na meni komšija svom snagom zabijao svoj obrezani kurac, čisto meso. On nije imao višak mesa na kurcu, on je bio očišćen od tog malog, malenog komadića mesa koji čini ogromnu razliku između naših i njihovih. Taj obrezani kurac je simbol. Mnogo veći od križa, krsta ili polumjeseca jer te simbole možemo nositi i skinuti, možemo promijeniti ime, religiju, identitet, spol, izgled, ličnost, stvoriti novi život ali ne možemo dodati meso na obrezan kurac. To nitko nikad nije uradio ja mislim u istoriji plastične kirurgije. To sam spomenula svom psihijatru dok sam ležala a on je samo zapisivao, pisao, zvuk suhe olovke na skupom, papiru je bio jedino što se čulo pored mog glasa i sata na zidu. Onda je rekao-Gotovi smo za danas Milla. Moje ime je Milla. Ne izgovara se sa dugim iiiii već kratko kao da sam mila, ljupka i slatka zato sam dodala dva L na svoje ime. Ustala sam i pozdravila se sa svojim doktorom a onda krenula u grad po nabavku stvari za večeru.
Izvana izgledam tako savršeno normalno. Kad ljudi kažu normalno oni ne misle na istinski normalno. Oni misle samo na prihvatljivo. Kad izgledaš prihvatljivo u bilo kojem društvu onda si normalan. Na primjer-U društvu rokera ili pankera moraš izgledati na određen način da bi bio dio tog društva i to je normalno. U društvu časnih sestara također moraš izgledati i ponašati se na određen način da bi bio normalan. U društvu umjetnika možeš da imaš određenu slobodu koja je za umjetnost potrebna i podrazumijeva se. U društvu čudovišta možeš biti ono što jesi a ja znam da u svakom od nas šta god bili izvana-Rokeri, časne sestre, budisti, umjetnici, profesori, vozači ili domaćice leži jedno čudovište. Ali ako izvana sve izgleda kako treba, ako se ponašaš u skladu sa zadatim normama, pravilima, kalupima nitko to čudovište neće vidjeti a ako ga zaista vidiš zanemarit ćeš ga jer živimo u normalnoj sredini. Ja živim u jednom malom gradiću u Njemačkoj. To je normalna, civilizirana zemlja, ovdje su ljudi širokih shvatanja, razmišljanja i nitko me nikad nije pitao šta sam i tko sam. Ovdje sam samo jedna djevojka u kasnim tridesetim, visoka, lijepa, plavuša, zaposlena u frizerskom salonu, uvijek dotjerana, privlačna i normalna. U Njemačkoj se osjećam sigurno. A i ovi normalni nijemci su palili Židove u logorima, ova djeca danas su potomci nekadašnjih vojnika koji su palili, gušili, klali i mučili ljude sa obrezanim kitama. To je Njemačka. Civilizirana zar ne? Nije ovdje kao na Balkanu. Ovdje imaš kupiti svega i svačega, svatko radi svoj posao, nitko te ne dira, svi negdje žure, ceste su dređene, smeće se odvaja u posebne kante, sve na vrijeme, sve u bobu, sve kako treba, sve je ovdje drugačije i u tu laž je tako lako povjerovati kad pogledaš čiste parkove, uredne ljude, lijepe ceste, divne kuće i sređene živote ljudi koji mi dolaze na šišanje, farbanje i ostale usluge u salonu ljepote koji držim zajedno sa svojom dugogodišnjom suradnicom koja je prava Njemica i nakon svih tih godina nismo nikad sjele i popile kafu i ispričale jedna drugoj sve tajne koje imamo. Ona je diskretna. Jednom mi je samo rekla da za sve probleme treba ići psihologu ili psihijatru koji je stručan za to. Nema kafenisanja po cijele dane i pretresanja intime u salonima ljepote. To je neprihvatljivo. I ja sam se složila s njom. O meni nitko ništa skoro i ne zna. Osim mog momka Damira.
On je naš. Nije zapravo naš. Kako da ga opišem? Ako kažem da je naš jeli onda Balkanac i na to mislim? Ako je musliman a kažem srbinu da je naš onda nije naš? Nije moj? Ako pokušam da objasnim da je Damir moj i da smo u miješanom braku čija ću ja na kraju poslije svega biti? Kako da na naš jezik objasnim da je netko moj a zapravo nije moj u isto vrijeme? I da ja nisam njegova jer sam nečista. Kao iz romana ”Nečista Krv”… Damir i Milla nikako ne mogu da opstanu u svijetu u kojem sam se ja rodila i iz kojeg sam izašla nekim čudom živa.
Damir je bio pažljiv sa mnom. Upoznali smo se u salonu i kad je pričao na telefon shvatila sam da je naš. Smiješno-Opet sam ponovila tu riječ-Naš. On je svoj. Nije naš. On je za vrijeme rata došao kao i ja u Njemačku i radi sa svojim ocem u firmi za pravljenje namještaja. Lijepo izgleda, kao pravi Balkanac, visok, snažan, kršan sa crnim očima i svijetlom kožom koju ukrašavaju divne malje po prsima i lijepa brada na licu koje me gleda sa tako velikim sjajem, pažnjom i ljubavi da se nekad, na trenutak, na jednu malu sekundu osjećam-Normalno. Nisam udata za njega. Kad me zaprosio padao je snijeg, stajali smo na trgu koji je bio osvjetljen beskrajnim nizom lampica za doček Nove Godine i kad je kleknuo ljudi su nas gledali, pahulje su tiho padale a onda je otvorio malu crvenu kutiju sa prelijepim prstenom, nekako me doveo pred gotov čin-Trg, svjetlost, prolaznici i taj bijeli, prekrasan snijeg koji je tiho padao i lijepio se na njegove trepavice dok me gledao na koljenima sa prstenom koji bi me označio do kraja života. Joj jedan žig. Još jedan udarac na moje meso. On moje meso voli. Za njega nisam prljava rupa za istresanje jaja. Ali svejedno i dalje me treba obilježiti, napraviti svojom ženom, od mene stvoriti nešto posebno, jedinstveno i samo njegovo. Zagrila sam ga zbog prolaznika koji su to očekivali a onda šapnula –Ne još.
Psihijatar mi je rekao da imam strah od vezivanja. Nemam. Bila sam vezana mnogo puta u kasarni na ledenom stolu dok su se mijenjali mladići na meni i pljuvali me i šamarali. Ne bojim se vezanja. On je mislio naravno na drugačiju vrstu vezivanja za osobu ali ni toga me nije strah. Strah me nepoznatog u Damiru. Ne znam kakav je on zaista jer nije rat. Kad bi Damir bio vojnik a ja žena na stolu da li bi me zaprosio, odveo sa stola, odvezao, pazio i zaustavio se na vrijeme prije nego čudovište u njemu izađe na površinu i uđe u mene. Moj psihijatar nije imao odgovor. Gledala sam ga na svjetlosti dok je snce zalazilo i njegove oči kako žele prodrijeti u moju psihu. On je prvi muškarac kojem je zadatak da me ne gleda kao komad mesa već kao nešto potpuno drugo unutar mesa, tijela, identiteta koje mi je Balkan odredio. On me promatrao ali nije vidio. Nikako nisam mogla da riječima oblikujem svoje misli, emocije i da ispunim pukotinu unutar same sebe. Nikako. On je to pokušavao za mene hvatajući kao pauk moje rečenice u mrežu svojih lijepo ispisanih redova u nekom rokovniku i onda je te rečenice razlagao i vezao ponovo u smislenu cjelinu u nadi da će doći do rješenja. Neće.
Kad sam se vratila kući nakon posla, razgovora sa psihijatrom, skuhala sam večeru. Napravila sladoled i nasula vino, upalila sam televizor i sačekala da Damir dođe s posla, odavno živimo zajedno, rekao je da će biti strpljiv sa mnom ali vrijeme ističe. Ako se zaručim za njega, moramo natrag u Bosnu da mu upoznam familiju, rodni grad, i njegova želja je vjenčanje u Sarajevu. Nisam htjela da ga izgubim. On je jedina veza sa mojom prošlošću i možda moja jedina šansa za budućnost. Za oprost. Za nastavak. Međutim na kablovskoj je krenula neka reportaža o politici, o Bosni, o novom ratu, političari su ponovo najavljivali podjele ionako isparane zemlje i nacije, nisam čula više ništa osim tih nekoliko riječi-Rat, podjele, naši…Vaši. Oko mene je nastala magla, nešto je bilo u zraku, neki poznati miris, nešto jezivo. Meso. Meso u pećnici mi je zagorilo, gori. Stavila sam krmetinu i janjetinu na tepsiju sa krompirom i sad se to zapalilo, kao tijela prije toliko godina koja su vojnici palili za kasarne kad bi završili s nama. Zaboravila sam koliko je slična svinjetina ljudskom mesu, smradu i masti koju ima kad se stavi na vatru…
Kad je Damir konačno stigao sve je bilo bačeno, očišćeno i naručila sam picu. Sjeli smo, pričali, ležali i mazili se. Neobavezna noć nakon radnog dana daleko u Njemačkoj od rata i nesreće. On je pričao o svom radnom danu, problemima s nabavkom a ja o mušterijama koje traže da im od nekoliko dlaka na glavi napravim frizuru iz snova…U nekom trenutku, nekad u toku noći kad smo ležali zajedno, dirao me, mazio i osjetila sam njegovu erekciju ispod vrelog pokrivača, u mojoj glavi su počele da se stvaraju sjećanja na nešto zaboravljeno, izgubljeno u djetinjstvu, nešto skriveno je gledalo u mene širom otvorenih očiju iz mraka sobe. Bio je to dječak. Dječak iz mog sjećanja je gledao u mene dok me komšija silovao, njegov sin je bio pored njega i samo me gledao, promatrao me kao da želi da uđe u moju svijest poput malog pacova u rupu na zidu. Dok je Damir bio na meni vidjela sam tog dječaka koji je bio tu sa svojim ocem, ležala sam natopljena krvlju vlastite majke a onda je komšija rekao-Sine izvoli. Dječak je legao na mene i imitirao svog oca i njegove pokrete, Damir nije vidio u mraku šta ja vidim. Ako se vjenčamo i rodim dječaka on će biti novi komad mesa, miješanog mesa, Damir će tražiti da mom dječaku odsjeku komad mesa sa kurca kako bi bio dio njegovih a ne mojih. Ja ću se protiviti a onda popustiti, reći ću da je to samo mali komad kože, nebitno je na kraju, možda je bolje za njega da bude obrezan. Onda sam u mislima vidjela svoje dijete kako ide pod nož kao neka životinjica i kako mu netko siječe komad mesa i kako ide teče krv, moja krv iz mog djeteta kao nekad iz moje majke. Nikad se to neće zaustaviti, nikad neće prestati, on je svršio u mene i okrenuo se spavati, ležala sam i gledala u tu sliku u svojoj glavi kako sijeku moje dijete, njegovi sijeku ponovo moje. Njegovi su zaklali moju majku i onda moji silovali mene jer nikome ne pripadam. Kad sam konačno ustala da se operem i popijem tabletu za spavanje pogledala sam se u ogledalo kako normalno izgledam. Onda sam pogledala na lavabo i vidjela Damirov žilet za brijanje. Veliki profesionalni koji sam mu ja poklonila. Nije volio male biceve, oblikovao je svoju bradu sa velikom preciznošću i pažnjom, uzela sam držak i otvorila oštrica je blistala na svjetlosti malo sam dodirnula njene rubove i osjetila hladan čelik, moja mama je sigurno osjetila to na trenutak prije nego je zaklana. Shvatila sam tko je onaj dječak iz mog sjećanja. To je Damir. Nisam na kraju pobjegla, stigao me. Život me ponovo spojio sa njim. Njegov otac me nije prepoznao jer sam bila djevojčica tada, sad sam žena s drugim imenom i prezimenom koja je lagala o svojoj prošlosti, za njega sam bila komad mesa kad smo se tek upoznali. Nadala sam se da će me prepoznati, vidjeti šta mi je uradio, ali ne. Bila sam mu sasvim normalna. I najgore od svega on je meni bio normalan. Kad sam ušla u našu sobu i vidjela Damira kako spokojno spava nisam mogla da vjerujem da je to zaista on. Da ću njemu roditi dijete. Da se zlo u nečistoj krvi samo ponavlja u genima i prenosi kao kuga s generacije na generaciju. Nije trajalo ni sekundu kad sam prešla preko njegovog vrata sa oštrom britvom. Samo je pustio jak zvuk nalih hropranju, otvorio oči i iskrvario na posteljinu. Još kraće je trajalo kad sam mu odsjekla do kraja jaja i kurac, zgrabila sam ih u šaku onako mlitave i samo snažno povukla prema gore…Meso, samo obično meso na kraju krajeva. Gledala sam u šaku krvave mase i bacila je na pod. Legla sam pored njega i prvi put normalno zaspala poslije svih tih godina. Rat je za mene završio.
Miješani brak. Taj termin nikad nisam voljela. Uvijek mi se gadila ta rečenica ”Miješani Brak” kao da naručuješ u restoranu oval miješanog mesa u kojem dolaze krmetina, janjetina, govedina koja pliva u masnoći, krvi i mirisu vatre. I ja sam dijete iz miješanog braka pa sam se osjećala poput tog mesa na ovalu kad bi morala objasniti kako slavim dva Božića, Uskrs i Vaskrs, Svetog Nikolu na dva različita datuma. Osjećala sam se kao žigosano meso na ovalu. Miješano meso. Na Balkanu ljudi vole da stavljaju obilježja na druge ljude i na sami sebe. Žigosanje je jako bitno jer kad na Balkanu krene rat mora se znati koje je meso za klanje a koje za izvoz, koje meso ide u zatvor a koje meso ide na upotrebu poput mene. Moje tijelo je bilo žigosano kao i mnoga druga tijela na našem brdovitom Balkanu i kad je krenuo rat nisam zaklana već sam upotrjebljena. Ja sam bila meso za upotrebu, za potrebe vojnika u logoru gdje su bile sve te ostale žene poput mene. Meso za punjenje vojničke sperme, mokraće, pljuvačke. Meso koje je prljavo i koje se tuče, prebija, udara i troši dok ne crkne. A kad bi neka od nas jednostavno crkla od batina, udaraca i punjenja vojnici su nas baš kao miješano meso bacali u kontenjere iza kasarne, polili benzinom i palili dok se vazduhom širio miris spaljene kože, kose i nečiste krvi. Sve to samo zato jer sam iz miješanog braka. Došlo je do zabune na granici i odvedena sam u logor kao komad nečega, nisam više bila ljudsko biće za svoje komšije. Oni su bili sasvim normalni ljudi ali kad se zapucalo jednostavno je moj komšija ušao s velikim kuhinjskim nožem dok je majka pakovala kofere i zaklao je meni pred očima a onda mene uhvatio za kosu i silovao na krevetu pored moje mame koja je ležala kao da spava samo je imala taj otvoreni rez koji je umalo odvojio glavu od ramena koliko je snažno zarezao moj normalni, dobri i pristojni komšija koji je inače bio prosvjetni radnik sve dotada…
Voli sebe pa će te i drugi voljeti. Ali ja volim sebe samo onda kad me vole svi ostali. I tad je naš razgovor završio. Moj psihijatar mi nije pomogao ali svakih sedam dana smo imali razgovor, ja bi ležala na kauču kao u filmovima i serijama ili ponekad pila čaj, nekad bi šetala kroz njegov ured i gledala knjige na policama, slike na zidu i pogled kroz prozor, stajala bi nekad sa šoljicom kafe pored prozora znajući da me on promatra, analizira i dok piše svoje male bilješke mojih misli, rečenica i snova znala sam da on mašta o tome da me jebe. Možda sam i to umislila kao i sve dosad u životu. Izvana sam normalna. Imam prirodno plavu kosu, svijetle oči, uzak struk i lijep malen nos sa pjegicama koje me čine mlađom nego što zaista jesam a moj osmijeh je predivan sa lijepim pravilnim zubima koje sam promijenila već drugi put za svojih 35 godina, vlastite zube sam izgubila u logoru, jednostavno su ispadali jedan po jedan, rasklimavali se i za tri mjeseca sam ostala bez prednjih zuba od stresa, imala sam sepsu, trovanje krvi i bila silovana od strane vojske koja je pripadala ”drugoj strani”…
U Njemačku sam dospjela kad je već bilo gotovo. Jednostavno mi je bilo svejedno. Onaj prvi strah od metaka, granate, krvi i mrtvih tijela sam izgubila sasvim normalno nakon što sam vidjela majku kako leži kao da spava u lokvi krvi dok je na meni komšija svom snagom zabijao svoj obrezani kurac, čisto meso. On nije imao višak mesa na kurcu, on je bio očišćen od tog malog, malenog komadića mesa koji čini ogromnu razliku između naših i njihovih. Taj obrezani kurac je simbol. Mnogo veći od križa, krsta ili polumjeseca jer te simbole možemo nositi i skinuti, možemo promijeniti ime, religiju, identitet, spol, izgled, ličnost, stvoriti novi život ali ne možemo dodati meso na obrezan kurac. To nitko nikad nije uradio ja mislim u istoriji plastične kirurgije. To sam spomenula svom psihijatru dok sam ležala a on je samo zapisivao, pisao, zvuk suhe olovke na skupom, papiru je bio jedino što se čulo pored mog glasa i sata na zidu. Onda je rekao-Gotovi smo za danas Milla. Moje ime je Milla. Ne izgovara se sa dugim iiiii već kratko kao da sam mila, ljupka i slatka zato sam dodala dva L na svoje ime. Ustala sam i pozdravila se sa svojim doktorom a onda krenula u grad po nabavku stvari za večeru.
Izvana izgledam tako savršeno normalno. Kad ljudi kažu normalno oni ne misle na istinski normalno. Oni misle samo na prihvatljivo. Kad izgledaš prihvatljivo u bilo kojem društvu onda si normalan. Na primjer-U društvu rokera ili pankera moraš izgledati na određen način da bi bio dio tog društva i to je normalno. U društvu časnih sestara također moraš izgledati i ponašati se na određen način da bi bio normalan. U društvu umjetnika možeš da imaš određenu slobodu koja je za umjetnost potrebna i podrazumijeva se. U društvu čudovišta možeš biti ono što jesi a ja znam da u svakom od nas šta god bili izvana-Rokeri, časne sestre, budisti, umjetnici, profesori, vozači ili domaćice leži jedno čudovište. Ali ako izvana sve izgleda kako treba, ako se ponašaš u skladu sa zadatim normama, pravilima, kalupima nitko to čudovište neće vidjeti a ako ga zaista vidiš zanemarit ćeš ga jer živimo u normalnoj sredini. Ja živim u jednom malom gradiću u Njemačkoj. To je normalna, civilizirana zemlja, ovdje su ljudi širokih shvatanja, razmišljanja i nitko me nikad nije pitao šta sam i tko sam. Ovdje sam samo jedna djevojka u kasnim tridesetim, visoka, lijepa, plavuša, zaposlena u frizerskom salonu, uvijek dotjerana, privlačna i normalna. U Njemačkoj se osjećam sigurno. A i ovi normalni nijemci su palili Židove u logorima, ova djeca danas su potomci nekadašnjih vojnika koji su palili, gušili, klali i mučili ljude sa obrezanim kitama. To je Njemačka. Civilizirana zar ne? Nije ovdje kao na Balkanu. Ovdje imaš kupiti svega i svačega, svatko radi svoj posao, nitko te ne dira, svi negdje žure, ceste su dređene, smeće se odvaja u posebne kante, sve na vrijeme, sve u bobu, sve kako treba, sve je ovdje drugačije i u tu laž je tako lako povjerovati kad pogledaš čiste parkove, uredne ljude, lijepe ceste, divne kuće i sređene živote ljudi koji mi dolaze na šišanje, farbanje i ostale usluge u salonu ljepote koji držim zajedno sa svojom dugogodišnjom suradnicom koja je prava Njemica i nakon svih tih godina nismo nikad sjele i popile kafu i ispričale jedna drugoj sve tajne koje imamo. Ona je diskretna. Jednom mi je samo rekla da za sve probleme treba ići psihologu ili psihijatru koji je stručan za to. Nema kafenisanja po cijele dane i pretresanja intime u salonima ljepote. To je neprihvatljivo. I ja sam se složila s njom. O meni nitko ništa skoro i ne zna. Osim mog momka Damira.
On je naš. Nije zapravo naš. Kako da ga opišem? Ako kažem da je naš jeli onda Balkanac i na to mislim? Ako je musliman a kažem srbinu da je naš onda nije naš? Nije moj? Ako pokušam da objasnim da je Damir moj i da smo u miješanom braku čija ću ja na kraju poslije svega biti? Kako da na naš jezik objasnim da je netko moj a zapravo nije moj u isto vrijeme? I da ja nisam njegova jer sam nečista. Kao iz romana ”Nečista Krv”… Damir i Milla nikako ne mogu da opstanu u svijetu u kojem sam se ja rodila i iz kojeg sam izašla nekim čudom živa.
Damir je bio pažljiv sa mnom. Upoznali smo se u salonu i kad je pričao na telefon shvatila sam da je naš. Smiješno-Opet sam ponovila tu riječ-Naš. On je svoj. Nije naš. On je za vrijeme rata došao kao i ja u Njemačku i radi sa svojim ocem u firmi za pravljenje namještaja. Lijepo izgleda, kao pravi Balkanac, visok, snažan, kršan sa crnim očima i svijetlom kožom koju ukrašavaju divne malje po prsima i lijepa brada na licu koje me gleda sa tako velikim sjajem, pažnjom i ljubavi da se nekad, na trenutak, na jednu malu sekundu osjećam-Normalno. Nisam udata za njega. Kad me zaprosio padao je snijeg, stajali smo na trgu koji je bio osvjetljen beskrajnim nizom lampica za doček Nove Godine i kad je kleknuo ljudi su nas gledali, pahulje su tiho padale a onda je otvorio malu crvenu kutiju sa prelijepim prstenom, nekako me doveo pred gotov čin-Trg, svjetlost, prolaznici i taj bijeli, prekrasan snijeg koji je tiho padao i lijepio se na njegove trepavice dok me gledao na koljenima sa prstenom koji bi me označio do kraja života. Joj jedan žig. Još jedan udarac na moje meso. On moje meso voli. Za njega nisam prljava rupa za istresanje jaja. Ali svejedno i dalje me treba obilježiti, napraviti svojom ženom, od mene stvoriti nešto posebno, jedinstveno i samo njegovo. Zagrila sam ga zbog prolaznika koji su to očekivali a onda šapnula –Ne još.
Psihijatar mi je rekao da imam strah od vezivanja. Nemam. Bila sam vezana mnogo puta u kasarni na ledenom stolu dok su se mijenjali mladići na meni i pljuvali me i šamarali. Ne bojim se vezanja. On je mislio naravno na drugačiju vrstu vezivanja za osobu ali ni toga me nije strah. Strah me nepoznatog u Damiru. Ne znam kakav je on zaista jer nije rat. Kad bi Damir bio vojnik a ja žena na stolu da li bi me zaprosio, odveo sa stola, odvezao, pazio i zaustavio se na vrijeme prije nego čudovište u njemu izađe na površinu i uđe u mene. Moj psihijatar nije imao odgovor. Gledala sam ga na svjetlosti dok je snce zalazilo i njegove oči kako žele prodrijeti u moju psihu. On je prvi muškarac kojem je zadatak da me ne gleda kao komad mesa već kao nešto potpuno drugo unutar mesa, tijela, identiteta koje mi je Balkan odredio. On me promatrao ali nije vidio. Nikako nisam mogla da riječima oblikujem svoje misli, emocije i da ispunim pukotinu unutar same sebe. Nikako. On je to pokušavao za mene hvatajući kao pauk moje rečenice u mrežu svojih lijepo ispisanih redova u nekom rokovniku i onda je te rečenice razlagao i vezao ponovo u smislenu cjelinu u nadi da će doći do rješenja. Neće.
Kad sam se vratila kući nakon posla, razgovora sa psihijatrom, skuhala sam večeru. Napravila sladoled i nasula vino, upalila sam televizor i sačekala da Damir dođe s posla, odavno živimo zajedno, rekao je da će biti strpljiv sa mnom ali vrijeme ističe. Ako se zaručim za njega, moramo natrag u Bosnu da mu upoznam familiju, rodni grad, i njegova želja je vjenčanje u Sarajevu. Nisam htjela da ga izgubim. On je jedina veza sa mojom prošlošću i možda moja jedina šansa za budućnost. Za oprost. Za nastavak. Međutim na kablovskoj je krenula neka reportaža o politici, o Bosni, o novom ratu, političari su ponovo najavljivali podjele ionako isparane zemlje i nacije, nisam čula više ništa osim tih nekoliko riječi-Rat, podjele, naši…Vaši. Oko mene je nastala magla, nešto je bilo u zraku, neki poznati miris, nešto jezivo. Meso. Meso u pećnici mi je zagorilo, gori. Stavila sam krmetinu i janjetinu na tepsiju sa krompirom i sad se to zapalilo, kao tijela prije toliko godina koja su vojnici palili za kasarne kad bi završili s nama. Zaboravila sam koliko je slična svinjetina ljudskom mesu, smradu i masti koju ima kad se stavi na vatru…
Kad je Damir konačno stigao sve je bilo bačeno, očišćeno i naručila sam picu. Sjeli smo, pričali, ležali i mazili se. Neobavezna noć nakon radnog dana daleko u Njemačkoj od rata i nesreće. On je pričao o svom radnom danu, problemima s nabavkom a ja o mušterijama koje traže da im od nekoliko dlaka na glavi napravim frizuru iz snova…U nekom trenutku, nekad u toku noći kad smo ležali zajedno, dirao me, mazio i osjetila sam njegovu erekciju ispod vrelog pokrivača, u mojoj glavi su počele da se stvaraju sjećanja na nešto zaboravljeno, izgubljeno u djetinjstvu, nešto skriveno je gledalo u mene širom otvorenih očiju iz mraka sobe. Bio je to dječak. Dječak iz mog sjećanja je gledao u mene dok me komšija silovao, njegov sin je bio pored njega i samo me gledao, promatrao me kao da želi da uđe u moju svijest poput malog pacova u rupu na zidu. Dok je Damir bio na meni vidjela sam tog dječaka koji je bio tu sa svojim ocem, ležala sam natopljena krvlju vlastite majke a onda je komšija rekao-Sine izvoli. Dječak je legao na mene i imitirao svog oca i njegove pokrete, Damir nije vidio u mraku šta ja vidim. Ako se vjenčamo i rodim dječaka on će biti novi komad mesa, miješanog mesa, Damir će tražiti da mom dječaku odsjeku komad mesa sa kurca kako bi bio dio njegovih a ne mojih. Ja ću se protiviti a onda popustiti, reći ću da je to samo mali komad kože, nebitno je na kraju, možda je bolje za njega da bude obrezan. Onda sam u mislima vidjela svoje dijete kako ide pod nož kao neka životinjica i kako mu netko siječe komad mesa i kako ide teče krv, moja krv iz mog djeteta kao nekad iz moje majke. Nikad se to neće zaustaviti, nikad neće prestati, on je svršio u mene i okrenuo se spavati, ležala sam i gledala u tu sliku u svojoj glavi kako sijeku moje dijete, njegovi sijeku ponovo moje. Njegovi su zaklali moju majku i onda moji silovali mene jer nikome ne pripadam. Kad sam konačno ustala da se operem i popijem tabletu za spavanje pogledala sam se u ogledalo kako normalno izgledam. Onda sam pogledala na lavabo i vidjela Damirov žilet za brijanje. Veliki profesionalni koji sam mu ja poklonila. Nije volio male biceve, oblikovao je svoju bradu sa velikom preciznošću i pažnjom, uzela sam držak i otvorila oštrica je blistala na svjetlosti malo sam dodirnula njene rubove i osjetila hladan čelik, moja mama je sigurno osjetila to na trenutak prije nego je zaklana. Shvatila sam tko je onaj dječak iz mog sjećanja. To je Damir. Nisam na kraju pobjegla, stigao me. Život me ponovo spojio sa njim. Njegov otac me nije prepoznao jer sam bila djevojčica tada, sad sam žena s drugim imenom i prezimenom koja je lagala o svojoj prošlosti, za njega sam bila komad mesa kad smo se tek upoznali. Nadala sam se da će me prepoznati, vidjeti šta mi je uradio, ali ne. Bila sam mu sasvim normalna. I najgore od svega on je meni bio normalan. Kad sam ušla u našu sobu i vidjela Damira kako spokojno spava nisam mogla da vjerujem da je to zaista on. Da ću njemu roditi dijete. Da se zlo u nečistoj krvi samo ponavlja u genima i prenosi kao kuga s generacije na generaciju. Nije trajalo ni sekundu kad sam prešla preko njegovog vrata sa oštrom britvom. Samo je pustio jak zvuk nalih hropranju, otvorio oči i iskrvario na posteljinu. Još kraće je trajalo kad sam mu odsjekla do kraja jaja i kurac, zgrabila sam ih u šaku onako mlitave i samo snažno povukla prema gore…Meso, samo obično meso na kraju krajeva. Gledala sam u šaku krvave mase i bacila je na pod. Legla sam pored njega i prvi put normalno zaspala poslije svih tih godina. Rat je za mene završio.