Ima li šta grđe od toga kada ti se sjati sva dijasporska familija, sljuštri i skrcka u deset dana boravka do mora, pa ti turpija mozak, onako po prirodi stvari kao spontano, u svrhu poređenja svega onoga što mi ovdje jesmo, a oni „gori“ i jesi i nisu? Kad oni dođu borviti u domaji, ostatak familije koja grdi svoje dane radeći kako zna i umije, se razleti po mesarama, pijaci da se slože najbolje moguće sarme „kakve anam oni nisu vidjeli ni oprobali, nema to gore kod njihke, u njih sve galofak“ i da ih što bolje ugoste do te mjere da ti se ovi što su „loše lećeli“ nad kontinetom sa jednog kraja na drugi se u sve to usrali i posrali, poredeći, probajući je li to kao kod njih jebeno organsko. Sestra dijasporskom bratu servira i ptičije mlijeko. Osjeća ga kao svoga, ispod srca joj rastao, no brat se genetski modificirao u hiper, uber Europljanina koji se na sve sestrino našao kiseliti kao kupus, pa biva počašćena bezobrazlukom njegovog stiliziranog opanka bezobrazlukom. Trese joj se nedavno operisana žuča koliko se promijeno. Veli da neće ove godine da ide sa sejom na autopijacu „gdje se sam ološ našao da zarađuje“. U kojoj kineskoj godini se brat rodio? Godini Krmka ili Kenjca? Rodio se u onoj u kojoj je legitimno pljuvati po svom rodnom listu, vremenu kada je JMBG bio posve normalna stvar za imati, u onoj kada su ljudi jeli nožem i viljuškom biftek, no danski kraljičin rodni list iz 1996. koji je dobio živeći dostojansatveno ponosnim životom EU građanina na socijali poput sve skandinavske vlastele probosanske provincijencije i povremenim izletima u Legoland, je peteroslojan i miriše na proljetnu ljubičicu koja ne handri pokondirene ex–yu šupkove, skida patinu komunizma bolje nego šmirgl papir i stvara ih u Uzorite demokrate, šizofrene manijake koji bosansku haustorsku šteku dotiču preko rukavica za jednokratnu upotrebu. Koji je njima kurac kad ovdje dođu? Da li je to realno, neophodno? Čemu ih ta jebena Evropa uči? Krajnji zaključak svega je da Bošnji treba prnut u oko kad ga pustiš u svijet, da ga uvijek sjeća iz kog je prkna potekao. Ostaviti Bošnjaka ili bilo kojeg ex – yu futavca da se europski kristalizira dvadeset i više godina, dobija se genetski – modificirani genom čija se imbecilnost graniči sa povišenim nacionalnim aspiracijama prema domovini „na daljinu“, sa progresivnim otpadom koji Evropa ne može podnijeti čak i onda kada najboljom namjerom to želi da reciklira. Njegova blaga mutiranost počinje da se razvija vrlo uspješno i nakon dvadest godina, odmakla terminalna faza izaziva nemogućnost objektivnog sagledavanja stvari po povratku u maticu. Vještina izdrkavanja nejebice po ostatku stanovništva koje se svakodnevno bori da olakša svoje prevareno postojanje prividom normalnosti trpi salve uvreda. Nekome rat majka, nekome maćeha. Pu!