Konzumerizam je alat kapitalizma koji je ljudskom umu dao orgazmatični privid moći i stvorio utisak da smo neviđeni carevi. A nismo! Omamljeni šljakamo za neku platu od jutra do mraka, pušimo jeftine političke pljuge, smješkamo se glupim reklamama koje nas podsjećaju da je vrijeme praznika više nego što sami sebi možemo priznati. Materijalne stvari su nam više nego ikad bliske i dostupne, ali međusobno smo daleki, duhovno stagniramo. Stoga su baš sve te silne agresivne kampanje vješto smišljene kao kompenzacija za privatno vrijeme i lični emotivni doživljaj.
Ukoliko nas muči griža savjesti što nismo našli shodno da nekog zagrlimo, obradujemo i pokažemo koliko ga volimo, dovoljno je samo otići u trgovinu, izabrati i u samo nekoliko minuta će artikli dodijeliti titule najboljih prijatelja, najdražih ukućana, najboljih batica i seka, djevojaka i momaka… Nismo svjesni svoga postojanja, svrhe ni značaja koliku snagu nose žive riječi, zagrljaji i osmijeh. Nije sve u vrištećem natpisu „best wishes“ ni u srcima na Fejsbuku koliko u prisutnosti, oči u oči. Nije sve u višečasovnom histeričnom grebanju ispred šoping centara koliko u posvećenosti i kvalitetno ispunjenom danu s onima koje često zapostavljamo.
Čini mi se da smo kao ljudi prilično izgubili kompas, ali ga nisu izgubili trgovački lanci čiji vlasnici zadovoljno trljaju ruke i iznova traže zanimljive izgovore da nas svakog mjeseca učine ovisnim šopingholičarima/kama priključenim na infuzije njuzletera, lojal kartica i sličnih trikova. Sve neki glamur i Hollywood oko nas, zadovoljnost kroz imperativ kapitalističke samodopadnosti, a izgubili smo suštinu jer praznici su sve manje sinonim za bliskost, mir, porodična okupljanja i dijeljenje intimnog prostora, fali često to kao što je bilo nekad.
Pretjerivanje se očitava od početka do kraja godine, pa mislim da bi i najvatreniji kupolovci svisnuli od količine agresije i histerije koja nam se uvaljuje kao da je pitanje života i smrti, a zaboravljamo da isti mi, carevi konzumerizma, trajemo kraće od prosječne ponuđene nam ambalaže.
Januar trese groznica novogodišnjih popusta zvana „kupi, kupi, nismo skupi“ jer je to odlično za „nove početke“. Februar zavodljivo maše i vrišti „Valentine's Day“, idemo akcija, bombonjere rješavaju sve probleme…
Mart mjesec je odavno prestao biti ženski borbeni, umjesto prava – ženama se serviraju uveli od čekanja karanfili, pa ko čeka taj možda i dočeka… Ali će prije dočekati vizu za Germaniju. U šali doleti i April, eh nije šala ni tad da su međusezonska sniženja… Hello Mr. Maj, praznik (ne)rada, roštiljanja, žderi, loči, tovi se ki prase, meći u se, na se i poda se, eto familije iz dijaspore i gle čuda odmah nekih novih akcija po marketima…
Jun, Jul, Avgust – heštegovi #summer vibes, #nofilterneeded but čale muhare da i to s popustom… Septembar – ko živ, „zadnja šansa“ putničke agencije, a kišobrani i školski pribor još od prošle godine iznesen opet na akciji stoji (iako odlično znamo da mu je to realna cijena)…
Trick or treat, Halloween, Oktobar, pa smo skoro kvit, ali prvo još malo izvrati džepove i složi facu dok dođe… Evo ga „crni“ Novembar s još crnjim petkom (Thanksgiving Day) da nas dokusuri prije famoznog Decembra, Djeda Mraza, ukrasa, šljokica, sjaja, sijalica i paketića… Svega (materijalnog) ima, al’ bi još i još, kao što pjeva Jelena Rozga, ali ima li kraja konstantnom, kapitalističkom silovanju mozga?
Davno je rekao Andrić da se čovjekova ćud najbolje upoznaje kad se posmatra kako se čovjek ponaša kad se nešto dijeli besplatno. Kad smo postali škrti na dobrim namjerama, čvrstim zagrljajima i iskrenim susretima?
Piše: Nataša Lazukić
Tekst objavljen na Zamisli.ba uz podršku Civil Rights Defenders