Jednom me jedna prijateljica, Njemica, veganka, strastveni pušač marihuane, hippie i veliki borac za ljudska, manjinska, ženska i druga prava, pitala prilično osuđujućim tonom čini li mi se ikad da me ljudi manje ozbiljno shvataju zato što nosim rajf za kosu s mašnom. Dugo sam ja dumala zašto mi nismo na istom što se toga tiče kad se principijelno slažemo oko većine tema, imamo slične interese i obrazovanje. A ipak, ostala sam šokirana njenim pitanjem i u popriličnoj dilemi da li da budem ljuta ili postiđena. Malo kasnije sam, nakon jednog protesta koji je organizovan u Berlinu protiv izgradnje Barbie kuće u prirodnoj veličini shvatila o čemu se radi: mi smo se i dalje slagale oko ideja, ali naša iskustva su bila dramatično različita, a time i naši prioriteti.
Dok sam završavala drugi master, poprilično panično sam tražila posao u Sarajevu i javila mi se prijateljica da me obavijesti da je u firmi u kojoj radi potrebna sekretarica i da odmah dođem na intervju. Jedna od prvih stvari koji je moj potencijalni šef izgovorio je da je dobro da sam došla u suknji. Već tu su mi se popalili brojni alarmi za uzbunu. U 45 minuta koliko smo razgovarali i obilazili firmu, izgovorio je masu neprimjerenih komentara i poprilično agresivnih seksualnih aluzija i meni, a i drugim zaposlenicama. Posao mi je stvarno trebao i to me spriječilo da se, kako mi je instinkt govorio, odmah pokupim i odem. Čim sam stigla kući, nazvala sam prijateljicu koja tamo radi zajedno sa svojim momkom i ispričala joj sve. Nije bila ni najmanje iznenađena, rekla je da je prošla kroz isto, ali ublaženo budući da svi znaju da joj je momak tu, ali da se ne brinem, jer on svašta priča, ali neće mi ništa uraditi. Kad sam poklopila slušalicu, bila sam još više šokirana. Nisam imala puno prethodnog radnog iskustva, ali nisam mogla povjerovati da je to to što ja mogu očekivati od poslodavca – da mi neće ništa?! Čak i moji najbliži rekli su da bih ipak mogla uzeti taj posao bar dok nešto drugo ne naiđe. Opet, ljudi koji imaju puno više radnog iskustva, koji valjda znaju kako stvari na tržištu rada stoje. Tek sam u razgovoru s jednom prijateljicom koja radi u inostranstvu čula ono što sam očekivala: da se ne vraćam tamo i da će nešto bolje naići. Srećom, bila je upravu i već nakon par dana počela sam raditi u normalnoj firmi gdje nikad nisam čula ništa ni približno neumjesno.
Moja prijateljica s početka priče odrasla je u liberalnom Berlinu gdje su parade ponosa događaji na koje ljudi idu s djecom, svi plešu i vesele se zajedno, bez obzira na seksualnu orjentaciju. Gdje ljudi rođeni kasnih 80tih osjećaju odgovornost za zločine njihovih pradjedova. Gdje je biti drugačiji nešto pozitivno, obogaćujuće za cijelo društvo, a prednost za pojedinca. U Berlinu u kojem će se inžinjerka puno brže zaposliti od muškog kolege zahvaljujući mjerama pozitivne diskriminacije. I gdje biti žena zaista ne znači biti potlačena ni u kom smislu.
S druge strane, ja sam odrasla u društvu gdje je biti drugačiji najčešće povod za batine. Moralni imperativ za mnoge je «šta će reći komšiluk». Biti kćerka je dijametralno suprotno od biti sin. Biti žena je dijametralno suprotno od biti muž. I to se, doduše, mijenja s novim generacijama i u određenim sredinama, ali nedovoljno i presporo. Još uvijek se stidimo neprimjerenih komentara koje nam upućuju. Neugodnih intervjua. Još uvijek se bez stida priča o «ženinom mjestu» u kuhinji. Još uvijek je ženu sramota prijaviti da je muž tuče, a još gore, podnijeti zahtjev za razvod. Raspuštenica nema ekvivalent u muškom rodu. Kurva nema ekvivalent u muškom rodu (ili barem ne s istim tonom).
Moja prijateljica u takvom Berlinu pomalo agresivno brani feminizam, štreca se kad je moj rajf podsjeti na lutkicu, boji se da će me doživjeti kao glupavu. Ja na takvom Balkanu do rajfa ne mogu doći. Ja poludim kad čujem da je neki muž udario neku ženu. Kad mi neko iz moje porodice kaže kako ja moram nešto raditi jer sam ipak žensko (u diplomama vodim 3:1 u odnosu na brata, ali se to rijetko pika u nekim stvarima). Kad na intervjuu za sekretaricu moram trpiti seksualne aluzije, a onda se kući osjećati krivom jer mi nije dovoljno to «što on samo priča, a neće mi ništa». I kad nakon svega toga, mogu da se složim oko generalnih principa feminizma s njom, volim da to proslavim mašnom u kosi. Jer tu je razlika između nas. Njoj niko nikad nije rekao da nešto ne treba da nosi jer je žensko. Meni jeste i zato ja to ne volim, bez obzira da li dolazi od šovinista ili feminista.