Prije desetak godina, možda i koju više, radio mi je moleraj sredovječan čovjek, koji je tokom rata izbjegao iz Dalmacije. Dok je radio, obratio sam mu se sa ”meštre”, kako je to u Dalmaciji bio običaj. On se iznenadio i nekako tužno me pogledao:
– E moj prijateju nisan ti ja više meštar. To san bija tamo. Bija san netko…
Kao da je u tom trenutku više žalio svoj zgaženi ego, od gubitka porodice, imovine… Nedostajao mu je njegov identitet. On je bio meštar, po tome su ga prepoznavali, od milja zvali i iz poštovanja mu se tako obraćali. Kad je to izgubio, osjećao se bezvrijednim, slabim, osjećao je da više nije neko.
Kad počne rat sve se obezvrijedi. Prvo se obezvrijedi svaki rad – da bi se moglo bez žaljenja rušiti i uništavati sve što je stvoreno. Onda se ljudima oduzme lični identitet – da bi se moglo ubijati bez griže savjesti. Lakše pucati u ljude bez identiteta, ostanu samo žrtve, koje takođe nemaju identitet. Zna se samo njihov broj. Zato u ratu postoje samo kolektivni identiteti: nacionalni, vojni, politički…
Taj kolektivini identitet on nije htio. Bio je meštar, za sebe, sve znane i neznane. I to je želio ostati. Nije htio ratovati, ubijati, rušti… Smisao njegovog života je uljepšavanje prostora a takav nije trebao nikome. Uspio je sakupiti dovoljno snage i hrabosti da se odupre kolektivnom ludilu. Ostavio je sve i otišao je tamo gdje je mogao. Nadao se da će biti meštar na nekom drugom mjestu.
Međutim rat je uništio lične identitete i u sredini u koju je došao. Pa i sada, iako odavno nema rata, ne postoje lični identiteti sa kojima bi se ljudi poistovjećivali. Nema više meštara, niko se nikom tako ne obraća. Kao da rat nije završio ili se sprema novi.
Bez kolektivnog i ličnog identiteta ostala mu je samo utjeha da je dobar čovjek. A biti dobar čovjek nije moderno, od toga se može samo imati šteta. To je luksuz, koji ne može svako priuštiti.
Nekad su se roditelji ponosili sinom meštrom. Djevojke su se rado udavale za meštre. Meštri su imali sigurnost, posao, znanje. Danas, ljude ne cijene po onome što znaju, već po tome što imaju. A zanimanje tako cijenjenih nije bitno. Ili nije za priču. Skrivaju ga iza neke engleske novokovanice, za koju niko, pa ni oni, ne zna što znači. Ne postoji sigurnost posla, koja proističe iz znanja.
Takav su sistem uveli vlasnici Svijeta. Propagiraju ga kao cijeloživotno učenje. Mora se stalno učiti i stalno se dokazivati. Ne može se izučiti zanat i biti meštar, biti neko. Mora se biti niko, da bi čovjeka pretvorili u slugu, lakše iskoristili i otpustili sa posla kad im više ne bude potreban.
A dobrog meštra niko nije mogao otpustiti. Jer, on je bio meštar.