Pričala mi je Alma, moja kolegica sa posla, da su njoj pričali neki njeni jarani kako je u ratu jednom čovjeku na liniji dobro zagustilo. Savjetuju njega tako saborci da počne “učiti” šta zna, misleći da će isti početi učiti dove i ajete, međutim, naš nevoljnik počeo je učiti i ponavavljati samo jednu riječ – merhaba, merhaba, merhaba. Uh… upišah se od smijeha, šta će jadan, momak je valjda dolazio iz gradske,emancipovane porodice, gdje ga od malih nogu nisu učili molitvama i dovama.
Neće ovo biti članak protiv religija (a samim tim ni protiv Islama i Kršćanstva), tako da svi vijernici i “vijernici” mogu odahnuti.
Neće ovo ni biti priča o ratu, tako da svi oni koji žele pronaći smisao i pravu istinu o ratu, mogu ovo slobodno preskočiti i početi čitati nešto drugo.
Nije ovo priča ni o Almi, mada kolegica Alma definitivno zaslužuje da se o njoj napiše nešto.Svi oni koji su očekivali priču gdje se Alma baca na tenk i ubija 40 „četnika“, bojim se da će i oni ostati razočarani. Ako je šta slično Alma radila, nije mi o tome pričala. Naime, da skratim, ovaj članak će biti o većinskoj nespremnosti naših konstitutivnih naroda za riječ Božiju.
Čast izuzecima, ima onih koji su od malih nogu učeni religijskim principima i dogmama svojih religija. Također, postoje i oni koji su se na vrijeme obrazovali teološki, ali većinu je, pogotovo urbanijih ljudi, rat zatekao teološki nespremne. Biti nespreman – sama riječ kaže ne biti spreman za vjerske obrede i rituale religije kojoj nominalno pripadaš. Tako mnogi naši momci i djevojke nisu znali proučiti Fatihu ili izmoliti Oče naš. Uz rat i polarizaciju nacija, uz koju je po pravilu išla i polarizacija religija, bilo je neophodno edukovati i pripremiti buduće očeve i majke u tajne vjerovanja. Počele su se tako otvarati crkve, džamije, mektebi i nedeljne škole. Nagrađivali su svoje polaznike voditelji ovih ustanova keksima i čokoladicama, te su tako, barem kod nas na Alipašinom Polju djeca svih nacija išla i u mekteb i u Caritas na vjeronauku. Naravno, radi keksa. Ona malo starija krenula se su se krstiti, pričešćavati, korizmati, te ibadetit u džamijama ekspresno da bi nadoknadili sve ono što su kod Tite propustili. Nemam ja ništa protiv vjeronauke, ne bojte se, proučio sam stotine kršćanskih i muslimanskih knjiga, mnoge ove knjige stvarno mnogo vrijede. Sve nas one uče o dobroti, kulturi, toleranciji, poštenju i pozitivnim ljudskim osobinama. Gdje je sada problem, pitate se – eh, problem je u tome kako su i odakle su oni naopaki pročitali naopake citate i počeli naopako da se ponašaju. Da li je mržnja tinjala u srcima od 1945 ili je naglo buknula 1991 –'92. godine? Da li su za ovo nepoznavanje vjerskih običaja krivi komunisti ili su krivi sami oni koji ih nisu poznavali? Po mom skromnom mišljenju drugovi su donekle bili i gospoda, ali ova današnja gospoda nisu drugovi. Vjerovatno da mi malo i jesmo bili anestezirani komunizmom i bratstvom i jedinstvom.Komunistička partija Jugoslavije nije poticala vjeronauk i religijsko uzdizanje ali nije se ni borila protiv njega.Preživjele su tako bogomolje ateistične komuniste da bi ih nakon pada komunizma počeli rušiti baš vjernici-zanimljivo zar ne.
Tako smo 1992.godine frustrirani nepoznavanjem religije počeli psovati Titu i truditi se da na silu zaboravimo 47 godina mira i stabilnosti. Nisam ja nikakav Jugofil – mada se tako samo češljam, šalim se. Imala je i ona Jugoslavija svojih promašaja i nerealnih ideja.Trovali su i komunisti omladinu partizanskim filmovima i tobožnjom jednakošću.Vršili su i oni zločine,hapšenja i zastrašivanja vjerovatno i nevinih ljudi.Ipak, htjeli to priznati ili ne nje ćemo se sjećati najviše. Možda će pokoji zaguljeni Bošnjak govoriti kako je svima bilo bolje za vrijeme Osmanskog carstva, ignorišući tako historijske činjenice da su se protiv tog istog Carstva borili naši begovi, kapetani i age. Poneki, pomalo stupidni Srbin, vjerovatno će reći da nam je najbolje bilo pod Karađorđevićima u Kraljevini SHS-a, dok će poneki Hrvat zažaliti za Nezavisnom državom Pavelićevih Hrvata. Sjećat ćemo se mi one Juge, zato što je ona u svojoj nesavršenosti ipak bila savršenstvo za prethodne, a izgleda i ove naredne sisteme.Što bi ono rekli vlasnici starijih automobila-krntija je ali vozi.E kada smo rascjepali tu krntiju nije ni čudo što se na njenim ostatcima ili ti auto dijelovima ne može nikako ni voziti. Ponavljam – I onaj sistem je imao grešaka i slabosti, trebalo ga je reformisati, možda se čak i trebalo podijeliti po principu bolje dobar razvod, nego loš brak. Ali reformisati se na ovakav način, pobiti preko 100.000 ljudi, raniti tri puta toliko, silovati 50.000 žena i raseliti preko milion ljudi, nije reforma već idiotizam.
No dobro-vratimo se u sadašnjost.Taman što smo se religijski edukovali i pripremili da bi smo mogli živjeti i raditi u Vatikanu ili Saudijskoj Arabiji, počeli smo se sjećati druga Tita. Ja više ne čujem da ga psuju. Čak i oni koji se konstantno krste, te o vjeri pričaju više nego sam patrijarh, baš kao i oni kojima je svaka rečenica “Šućur Allahu”, razačorani i ugaslog entuzijazma priznaju da je ipak u onom sistemu bilo bolje nego danas. Ali, neka nam… tražili ste –gledajte, rekao bi moj stari. Nažalost, ima i nas što nismo tražili, ali smo kolateralno stradali uz naše “reformiste” pa sad i mi ovo moramo da gledamo.
Doduše, historijski gledano, izuzev Osmanlija kod nas se ni jedan sistem nije zadržao duže od nekih pedeset godina.Austro Ugari su tako ostali četrdeset,Kraljevina SHS ni dvadeset i pet,NDH samo nekoliko godina i komunistička Jugoslavija tako je trajala nesto vise od četrdeset i pet godina.Ostaje nam da vidimo koliko će ova deytonska BiH potrajati?Garant neće hiljadu godina.Šta li nas iza nje čeka ja se ne smijem ni pitati.Bojim se samo da ne dođe nešto što će ovu ovakvu disfunkcionalnu zemlju činiti Rajem na Zemlji u poređenju sa tim nekim “novim sistemom.Doduše zanima me da li će taj novi sistem uticati na zaborav religija ili će poticati vjerska prava i slobode?
Izgleda da su najpametniji oni koji neće ovdje ostati to da saznaju.