POVRĆE : VOĆE:
Grah…..Pasulj Jabuka…..Jabuka
Cikla…..Cvekla Kruška…..Kruška
Poriluk….Praziluk Grožđe…..Grožđe
Riža…..Pirinač Breskva…..Breskva
Češnjak…..Bijeli/Beli luk Jagoda…..Jagoda
Mrkva…..Šargarepa Višnja…..Višnja
Leća…..Sočivo Kupina…..Kupina
Špinat…..Spanać Malina…..Malina
Paradajz…..Rajčica Šljiva…..Šljiva
Krompir…..Krompir Trešnja…..Trešnja
Primjetićete i sami koliko nas povrće „razdvaja“, a voće tako lijepo spaja!
Složićete se da krckanje mrkve / šargarepe bolje zvuči od krckanja naših kostiju. Ukusniji je sok raspuklog grožđa koji se slijeva niz grlo, od krvi.
Samo je pitanje za čijim se stolom sjedi i šta se danas služi na meniju?
Bijele se savršeno ispeglani stolnjaci, u tome smo prvi. U peglanju stolnjaka i svega ostalog po potrebi.
Da li se to već decenijama ova zemlja nalazi negdje van orbite, pa smo posljednjih dana „ponovo postali dio svijeta“?
Pitam, jer nam tako poručuju pod zastavom Olimpijskih krugova.
Krugova, koji nam spadaju na vrat, nižu se jedan po jedan kao nekim domorocima iz nepoznatih plemena, da makar izdužimo vratove kad' su nam oči već zatvorene.
Oprostite mi što ne osjećam euforiju radi EYOF-a. Oprostite, ako možete.
Oprostite mi što mislim da je to normalno. I što mislim da nismo baš pali s neba prije pet dana. I što se čudom ne čudim, ne plačem i ne mašem ponosno. Normalno je da imamo pravo i mogućnosti, za sve spektakle mladosti u ovoj zemlji kao i svi drugi. Normalno je da se održavaju sportska takmičenja takvog ranga, normalno je da imamo umjetničku galeriju, festivale, književne večeri, predstave, koncerte, izložbe, druženja,nagrade, pohvale, medalje…
Nije normalno da svega toga nema!
Nema godinama ili nasumično ima, pa nas onda pozdravljaju sa govornica isti oni, koji su zaslužni za to nemanje…
Nije normalno da se po trideset pet puta ponavlja kako smo se „ujedinili, sastavili, okupili, zajedno“, kako bi zadivili bijeli svijet tako krasni, miroljubivi. I to sve preko leđa mladosti, naše i tuđe. Koja do prije desetak dana nije ni znala gdje se ova država nalazi na karti i ove druge, koja napamet zna sve granične prelaze za bijeg iz ove nam zemlje, na karti.
A da bi se tako miroljubivi okupili oko divnih ideja, morali smo se prvo razići, razjediniti, svako na svoju stranu. Popiti sami sebi krv, počupati se do kosti, rasturiti, da bi se sastavili pod bilo kojom zastavom.
I sve to uspješno naglasiti, u svakom govoru!
Jer o čemu bi pričalo naše troglavo predsjedništvo bijelom svijetu, u šta bi prstom upirali, čime bi se zakitili?
Možda o tome i time, kakvi smo ljudožderi postali međusobno?
Ili možda ipak nije primjereno?
Lako nas je napojiti i nahraniti, petominutnim vatrometima, lažnim porukama, isticati svoju bitnost u svemu od paljenja do gašenja plamena. Olimpijskog.
Dok na nekim drugim vatrama pucketa „naše meso“, mlado, za troglavo čudovište da hudo, gladno ne kroči našom zemljom, pod našim nebom, za našim stolom da se nahrani i napoji. Da im potvrdimo još jednom kakvi smo „domaćini“ i kako je „naše meso“ najslađe na meniju.
Koga briga za jabuku?!
Bilo je lijepo na trenutak proviriti kroz odškrinuta bjelosvjetska vrata, jer
sve što ljudožderi otvore u „Bliskoistočnom“ Sarajevu, zatvore u „Istočnom“,
dok nas čir ne rastavi i Olimpijada sastavi!