Ja nisam pisac. Odbijam da prihvatim takvo zvanje.
Ne jer se sramotim toga. Tu nema sramote, pisci su daleko iznad vremena, iznad nas svih! Vide mnogo dalje, osjećaju mnogo dublje, nego li mi, koji smo osuđeni da cio životni vijek hodamo zemaljskom stazom.
Ne jer sam polaskana. I najveća zvanja najveći ljudi nose najobičnije. Ne ističu se, a mogli bi. Jer oni su ti koji hodaju nebeskim visinama, i posmatraju nas tako malešne odozgo. Vide naše sudbine onakve kakve su bile oduvijek, onakve kakve su sad i kakve ćemo sami, napaćeni i jadni stvoriti sopstvenim koracima, potčinjeni svakom i svima, osim sebi.
Čovjek je najpoznatiji sopstveni zarobljenik samog sebe. Da li onda da dodijelim to zvanje ”čovjek” sebi? Neću biti ni to. Dostojanstveno zvanje traži žrtvu. Mogu da je podnesem, ali daleko sam od toga.
Slikar sam. Da, samo obični slikar. Ili ludak. To je sinonim kod nas. Istoznačne rijeci. Moje slike su moja djeca. Njima dajem posljednji svoj pokret, posljednji drhtaj moje duše, moje ruke, moga tijela. Za njih živim, kao što one mene oživljavaju. Njima dajem svoj duh, a one meni priču. Tu priču ja dajem vama, kroz riječi. Pokušajte da je doživite, i oživite pred svojim očima. Te riječi su moji tekstovi, moja djeca, ali usvojena. Da li to znači da se usvojena djeca manje vole? Ne, ne znači.
I za njih se život daje. Ali rijetko će ko pristati da ih ima. Tu djecu ima ”čovjek”. Onaj ko podnosi žrtvu, nesebično. Onaj ko ima dovoljno ljubavi da podijeli, da ne ostavi sve za sebe, i da ne proživi sam. Zato je ”čovjek” dostojanstvena titula koju svi sebi sami rado dodjeljuju, da bi bili ”veliki”. A nastavljaju da hodaju majkom Zemljom, Nebu se ne približavaju.
Vjerujem da će neko da razumije riječi isprepletene nedovoljno, i da ih osjeti na svojoj koži, jer čita priču o sebi. Isto kao što vjerujem, ili manje vjerujem a više znam, da će neko još jednom glasno da mi dodijeli titulu ”ludak”. Reći će glasno, kao da je za osudu biti bogatiji za jedan svijet. I opet, neću osjetiti mržnju. ,,Ne mrzim nikog; osim one koji mrze druge ljude, i još, ponekad, one koji preziru umjetnost.” Doduše, taj svijet je mnogo ljepši od ovog našeg zajedničkog. Možda jer je samo moj. Ili možda jer sam u njemu to što jesam, i što mogu u njemu glasno da iskažem svoju zahvalnost i ljubav mojim voljenima, tako da zvuk mog glasa odjekne, da ga čujem, i da se vrati prema meni ponovo. Onda slijedi beskonačan osjećaj dragosti i sreće, nepoznat za prazne duše, i saznanje da su moj glas čuli samo voljeni.
Razmislite o svom svijetu. Stvorite ga, ako ga nemate! Udahnite mu dusu, i on će vas oživjeti. I onda razmislite koji bi vam svijet bio draži, ovaj zajednički ili samo vaš? I razmislite zasto jedna slika vrijedi 1000 riječi.
Ili, me opet proglasite za ”ludaka”, da ne kažem slikara, jer ni vi to nećete reći. Meni, je čast.
* Za konkurs