Prestao sam da čitam i gledam sredstva javnog komuniciranja jer mi se javna sfera čini više jadnom nego javnom na Balkanu. Dodikove, Vućićeve, babinog sina izjave, Čovićeve i ine druge dokazuju kako, čini mi se, Emil Cioran reče, da živimo kao mediokriteti.
Hana Arent bi rekla da se radi o nedostattku mišljenja."? Zar pokvarenost, ma kako je definisali, biti „rešen da se bude hulja”, nije biţan preduslov činjenja zla? Da li naša sposobnost da rasudžjemo, da razlikujemo ispravno od pogrešnog, lepo od ruţnog, zavisi od naše sposobnosti da mislimo? Da li koincidiraju nesposobnost za mišljenje i katastrofalno zakazivanje onoga što uobičajeno zovemo savest? Pitanje koje se ovde samo nameće je da li je delatnost mišljenja kao takva, navika ispitivanja i reflektovanja proteklih dogadžaja, bilo čega što se dogodilo bez obzira na specifičan sadrţaj i potpuno nezavisno od rezultata, da li je ova delatnost moţda takve prirode da ljude „odvraća” od zla? (U svakom slučaju, sama reč savest [con-science] ukazuje na to utoliko što znači „znati sa sobom i pomoću sebe”, vrstu znanja koje se aktuelizuje u svakom procesu mišljenja.) I najzad, nije li urgentnost ovih pitanja"
Nalazimo se u nekom javnom, člitaj jadnom,prostoru gdje ne postoji ništa sveto. Savjest je negdje zabravljena.Prosdtor gdje je pojam institucije vezan za privatizovanje iste i pokazivanje sebe kao bitne osobe.Dakle, svrha instituci je da služi mnei za dokazovanje da sam ja neko i nešto. U moje vrijeme se gledalo da se ponašaš pristojno, ako si radio u javnoj institucuiji, jer ne prdstavljaš samo sebe nego i instituciju. Učen sam da se ne mogu ponašati kao privatbna osoba jer sam istovremeno i javna ličnost, ili pak moje ponašanje je vezano i za ugled moje porodice i sredine koju predstavljam.
Došli su naši varvari i sve to pretvorili u svoje patološke potrebe. Tako je stvoren jedan lažni svijet.
Alexander Sutherland Neill kaže da je mala slabost govoriti neistine, ali da je život na laži čista propast.
To je osnovni uzrok naše propasti. Demonstracije u Srbiji su pokazale da upravo laž vodi u bezizlazno stanje. Opozicija isto nudi laži i revidra istorije. Dakle, svjetla nem ana vidiku.
Kako to prevazići i stvoriti zdravo društvo.
"[…] duh istine i slobode, – to je podrška društva."
Henrik Ibsen, pristalica društva (1877), gospođica Hessel u činu 4.
Kako do istine i slobode. Spoznavanjem samoga sebe i razotkrivanjem sopstvenih laži. Jedan kanadski filozof je rekao da se patriotizam ogleda u borbi protiv sospstevnog nacionalizma.
Možda bi nam mogle pomoći i Krležine riječi iz jedne pjesme:
«Spoznajmo tužni zbore/da crvi smio u tmini/relativno blatne zemaljske kore»
Kada ovi naši varvari shvate da su jadne, ili kako se nazivaju javne ličnosti, moguć je boljitak.
Na kraju nešto o Srebrenici. Kada čovjek goviri o drugima u suštini on govori o sebi, jer iznosi ko je i šta je ON. Dakle, u Srebrenici je izvršan GENOCID i za to postoje dokazi, i jedino mediokriteti ne vide to jer žele da slažu samoga sebe. Genocid nisu izvršili SRBI kako neke javne, čitaj jadne, osobe govre nego ideologija etničkog čišćenja a izvršioci su bili vojaska i policija.
Očuvanje dostojanstva i moralnih vrijednosti je ono što čitav život branim.Sav moj dosadašnji rad i život svodio se na spoznaju samoga sebe, kao prvi izvior mudrosti, što sam davno naučio u gimnaziji iz jednog predmeta.
A na zidu škole je stojala, čini mi se Kardeljeva misao: Sreću ti ne može obezbejditi ni država, ni narod ni partija, nego ti sam seb.
Vjerovatno zbog tih riječi i mnogih drugi srušen je jedan predivan svijet u kome nismo nalazili sreću u nardou, naciji i državi nego u sebi.
Heroji nam nisu bili ubice, nego moralni ljudi koji su žrtvovali sebe za dobrobot zajednice. Takvih ima i danas ali su nestali iz javne sfere, jer bježe od jada i bijede.