Medijska pismenost
Porobljavanje u savremenim uslovim se vrši putem uma, a prvenstveno preko medija i obrazovnog sistema. Kad se zbroje medijske poruke kojima smo svakodnevno okruženi i napadnuti, od televizijskih sadržaja u svome domu, preko radija koji slušamo u autu, plakata i bilborda koji vrebaju sa svih strana, do interneta i mobitela, shvatamo da živimo u svijetu u kojem dominiraju mediji. Smatra se da 70% budnog stanja provodimo u nekom vidu izloženosti medijskim porukama a da toga uglavnom nismo ni svjesni. Neposrednu komunikaciju (licem u lice) sve više zamjenjuje komunikacija putem novih tehnologija, mijenjajući na taj način srž naših odnosa. Nove generacije, naša djeca, upotrebu kompjutera najčešće savladaju prije nego što nauče da pišu rukom.
Sve to nekako prihvatamo spontano, i po malo nesvjesni brzine promjena u svijetu medija i informacijsko- komunikacijskih tehnologija i njihovog uticaja na sve aspekte našeg života. Ali život bez medija nam je nezamisliv.
Mediji djeluju na više aspekata ljudske ličnosti, na znanje, emocije, fiziološke reakcije i na ponašanje. Iz medija se uči, oni stvaraju naše mišljenje, jačaju ga, oblikuju, djeluju na emocije pa tokom gledanja filmova osjećamo strah, bol, tugu, radost, veselje. Mediji izazivaju fiziološke reakcije kao što su jače lupanje srca, viši krvni pritisak, povišeni adrenalin (posebno kod sadržaja koji nas plaše ili seksualno uzbuđuju). U konačnici oni značajno utiču i na ponašanje gledatelja što je posebno izraženo kod djece.
I pored svega toga, rijetko se zapitamo zašto se tako malo kroz obrazovni sistem susrećemo sa medijima, pogotovo u smislu njihovog proučavanja i krtičkog gledanja na društvene i kulturne implikacije medija i medijskih poruka. Zašto u školama ne učimo kako medijski prikazi utiču na naše poimanje stvarnosti, kako medijski stereotpi postaju dio našeg mišljenja? Obrazovanje je relevantno i smisleno ako nudi znanja i vještine koje su nam potrebne za život sada (i budućnosti) pa je pomalo nejasno zašto školski programi ne uključuju proučavanje medija, kao jednog od najuticajnijih faktora pogotovo u životu djece i mladih.
S obzirom da škola ostaje najdogovornija za pripremu mladog čovjeka za život ( u smislu kako ličnih kompetencija, tako i odgoja društevno odgovornog građanina), ona mora imati u vidu da priprema mladog čovjeka za život u svijetu medija. Ukoliko mladi ljudi kroz obrazovanje ne razviju vještine kritičkog propitivanja medijskih sadržaja, onda je jasno da će biti vrlo laka meta za sve oblike manipulacije, propagande i medijskog „zavođenja“.
Umjesto šanse da se iskoristi potencijal medija za putpunije učešće u društvenom životu i aktivizam, oni mogu postati glavni način upravljanja masama i nametanja mišljenja.
Zato smo danas svjedoci olakog prihvatanja medijski nametnutih stilova i ponašanja kad djece i mladih, brojnih primjera zloupotrebe djece kroz nove medije jer su oni u potpunosti prepušteni sami sebi u medijskom svijetu. Tek poneka priča o dječijoj porrnografiji, cayberbullyingu, prevarama, facebook profilima na kojima se objavljuju neprimjerene slike maloljetnica (nedavni slučaj srednjoškolki iz BiH) sa pogrdnim komentarima privuku pažnju.
Ali kako svaki priča bude aktuelna dva-tri dana, nakon toga se više ništa ne poduzima. Najbolji način prevencije je obrazovanje i osposobljavanje djece da se nose sa svim izazovima savremenog društva pa tako i medijima. Jer s jedne strane mediji nude neslućene mogućnosti u pogledu povećanja informisanosti, sticanja znanja, povezivanja, zabave ali s druge strane i niz zamki i opasnost. Zato adekvatno obrazovanje treba da poduči mlade o tome kako iskoristiti sve pozitivne potencijale medija ( za učešće u društvenom, političkom životu, za pristup potrebnim znanjima i informacijama), kako biti kritički konzument medijskih sadržaja i kako zaštiti privatnost na internetu.
Medijsko obrazovanje u mnogim zamljama dio je obaveznog školskog kurikuluma, a Evropska unija od zemalja članica traži redovno izvještavanje o nivo medijske pismenosti građana. Nadam se da će takve incijative vrlo skoro protresti i naš „učmali“ obrazovni sistem……Do tada na nama kao roditeljima ostaje obaveza da pratimo medijske navike svoje djece i nastojima odgajati „misleća“ biće i ne dopustiti da im mediji formiraju mišljenje, stavove, želje, opredjeljenja….
Za konkurs