Piše: Haris Ćutahija
Mediji imaju presudnu ulogu u demokratskom društvu. Informacije koje određuju naše političke stavove dobivamo iz medija i onda glasamo na osnovu tih stavova.
U izvještaju Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za 2018. godinu, između ostalog, navodi se da su potrebna značajna unaprjeđenja strateškog, pravnog, institucionalnog i političkog okvira za poštivanje ljudskih prava i to uključuje slobodu izražavanja gdje je nastavljen politički pritisak na novinare i njihovo zastrašivanje, uključujući fizičke i verbalne napade.
Imamo puno primjera za pritisak na medije: od afera "Diploma" i "Selefije", gdje se umjesto otvaranja istraga protiv prodavača diploma, odnosno osoba osumnjičenih za vrbovanje osoba za prevoženje oružja u BiH, tužilaštvo provjerava novinare i njihove izvore, preko "napada na kameru", do prijetnji tužbama novinarima koji rade svoj posao, kao što se to desilo u aferi "Potkivanje". Medije, posebno one istraživačke, političari predstavljaju neprijateljima države, stranim plaćenicima, te ih javno vrijeđaju, psuju im i nazivaju ih "kretenima". Ovakvi pozivi na linč su uglavnom djelotvorni. Demotiviše novinare da pišu kritički i posljedica toga je da većina medija u BiH prenosi agencijske vijesti i obrađuje bezbolne i nebitne teme sa senzacionalističko-turbofolkerskim naslovima koji obično počinju sa "nećete vjerovati šta se desilo..." ili "nećete vjerovati šta je rekao...".
Indolentni mediji pogoduju javašluku i kriminalu u politici i institucijama. Ukoliko se neka vijest pojavi na nekoliko "neprijateljskih" medija, a "ozbiljni" mediji je ignorišu, većina je odbaci kao tendecioznu ili neistinitu jer je uperena protiv voljene stranke i kao takva, sigurno je dio plana Soroša da otvori Mekdonaldsovu ispostavu u Milićima ili u Olovu.
Još su destruktivniji stranački bilteni koji ruše ono malo povjerenja građana u medije. To rade providnim spinovima i najobičnijim lažima koje pogoduju stranci za čiji račun postoje i rade. To nisu samo mediji koji su u vlasništvu visokorangiranih stranačkih kadrova, već i državni mediji, koji se poput sponzoruše vulgaris predaju stranci koja je na vlasti.
Novinarska etika u Bosni i Hercegovini je metafizički fenomen, imaginarna je i lako izmiče iz ruku. Mediji su na aukciji i integritetu je moguće odrediti cijenu. Ono malo novinara sa integritetom i etikom su proganjani i linčovani. Ne samo od političara, već i od dobrog dijela naroda za čiju dobrobit i pišu.
Nekoliko istraživanja zadnjih godina se bavilo analizom korištenjem laži u medijima u Bosni i Hercegovini. Rezultati su poražavajući. Neki javni servisi su prednjačili na tim spiskovima. Međutim, iako su ti podaci bili javni i dostupni, to nikako nije uticalo na njihovu gledanost/slušanost/čitanost i to govori o tome koliko nam je bitna istinost u prenošenju informacija.
Trebamo shvatiti jednu stvar: objektivni mediji ne postoje. Svaki urednik, čak i novinar, ima svoje političke stavove i tu paradigmu koristi u svom radu. U svim razvijenim demokratskim društvima možete jako brzo shvatiti na čijoj je strani neki medij. Tako je u SAD-u, npr., Fox News uvijek na strani Trumpa i republikanaca, a CNN na strani demokrata.
Politički afiniteti medija u demokratiji su česta pojava i to je korektno. Ono što nije korektno, to je prenošenje neistina i tu treba reagovati Regulatorna agencija za komunikacije (RAK). Simbolične novčane kazne jednostavno nisu dovoljno efektne i to je vidljivo u svim analizama. Dakle, potreban je jak zakonski okvir koji će regulisati sadržaj u medijima, spriječiti laži i obezbjediti poštivanje novinarske etike.
Dio odgovornosti je i na konzumentima. Mediji “žive” od reklama, a cijenu tih reklama određuje gledanost/slušanost/čitanost. Kada ne bismo konzumirali medije koji nas lažu, oni bi jako brzo prestali postojati ili bi promijenili način rada. Isto tako, građani plaćanjem RTV takse finansiraju javni RTV servis, a zauzvrat dobivaju laži, spin i nekvalitetan program.
Kao odgovorni građani, učesnici demokratskog procesa, moramo insistirati na istini u medijima. Odluke donesene na osnovu pogrešnih informacija su, logično, pogrešne. Dok se to stanje ne popravi, trebamo jako pažljivo konzumirati medijski sadržaj. Trebamo uzimati u obzir ko je vlasnik medija, ko piše, koji su motivi pisanja i još puno faktora. S druge strane, trebamo osuđivati svaki pritisak na medije i ne dopustiti da sadržaj informacije definišu ili ograničavaju političari.
Malcolm X je o medijima rekao: “Ako niste pažljivi, zbog novina ćete mrziti ljude pod opresijom, a voljeti one koji vrše opresiju”. Sloboda izražavanja postoji da bi se došlo do istine, a ne da bi se koristila kao alibi za laž. Uređivačku politiku medija trebamo prepustiti medijima, sve dok se ona zasniva na istini i etici, a svaki uticaj na medije trebamo spriječiti oštrim zakonskim mjerama.
