Da si danas tu…vjerovatno bih te, kad dođem s’ posla, umorna od svega, i onog poslije svega, zagrlila s’ leđa i držala tako glavu naslonjenu previše časaka za zrelu ženu a premalo časaka za ono isto dijete koje je sa tvojih pleća naučilo kako se nositi s’ planinama. I onim iznutra čiji vrhovi te zagluše i zaguše i s’ kojih katkad huči i kotrlja se lavina koja te zatrpa do Nijemosti Puste.
I onih s’ vana koje se ukažu redovno i koje treba pregaziti poderanim i krvavim stopalima kroz stotinu ukletih klanaca kako bi se našao izvor čudnovatih bistrih kapi koje liječe iznemoglo srce.
…
Da si danas tu, vjerovatno bih te mogla odvesti u onu ,,butiku,, zavjesa i posteljina, da se razbaškariš međ’ damastom i šlingom i razvezeš s’ trgovkinjama na dugo i na široko, i bila bih strpljiva i čekala te satima dok svojim osmjehom obasjavaš metraže i pipkaš ih dragim prstima da na svakoj ostane sedefni trag i pozlata. Baš onakav isti kakav si ostavila i na mojoj duši. Eto kakva si Ti bila, i kako te je lako bilo usrećiti…sa pregršt svilenkastih niti.
…
Da si danas tu, odvela bih te i u onu drugu butiku da ti kupim košulju od svile, jer sve druge koje bi bile u ponudi, ne bi se slagale s’ tvojim načinom, i mogla bih se zakleti da je svila oduvijek tebe nosila.
Odvela bih te i u onaj kafe da predahnemo, da bar nekoliko puta zasmiješ konobara, i da ti se, pri našem odlasku nakloni i kaže ,,dođite nam opet…gospođo,,
…
Čudo moje, začudo je jedno, ja sam pored tebe bila neprimjetna i svugdje gdje dođeš ostavljala si trag dragosti i kada bi te, nekim čudom Anđeli sad i vratili, i oni bi ti rekli ,,dođite nam opet,, da se osiguraju da ćeš ih ponovo zasmijavati, navraćati na nestašluke i da ćeš im čitati knjige tamo gdje su stali, pa poslije tumačiti svoju verziju početka.
I sad knjigu započnem da čitam i ostavim pero po navici na šesdeset osmoj strani sa nadom da ćeš Ti od šezdeset devet nastaviti. Čudo Moje, i nikad nije bilo potrebe da ti objašnjavam početak, kao što ni Ti meni nikad nisi objasnila Onaj Naš jer je bio i suviše težak.
…
Da si danas tu, kupila bih ti cvijeće ali ono kućno u saksiji od porcelana, da poslije možeš pričati sa njim, a ono da raste kao ludo, a ne kao ovo što je poslije tebe stalo i zastalo ćuleći listove svakog sutona opet s’ nadom da će čuti kako mu bajaš i pričaš priče…a ono onda kao ludo niče…niče…
…
Da si danas tu…da bar na dan možeš da mi se vratiš, bio bi to Praznik Nad Praznicima.
Popalila bih hiljadu lampiona da proslavim to što te toliko volim, i grlila bih te toliko da se zagrljajima napuni Vasiona. I našla bih, makar na kraj svijeta, onih sto belenzuka i đerdana što si vazda gubila u gradskom prevozu, i nizala ih po tvojim rukama da me samo jednom pomiluju Najmilija Moja Milo…
Da si danas tu, ne bih, između ovoliko ljudi, bila tako sama.
…
Divna Sedefna Ptico Moja, da si danas tu, da se ponovo zagnjurim u tvoja krila, rekla bih ti šta je sve sreća sa tobom bila. I kad bih trebala ponovo da se rodim pod onim od našeg usuda potresenim sarajevskim zvijezdama, i da pređem sve one puteve koji su mi dobro izgrebali i srce i stopala, opet bih htjela da budem jedino i samo Tvoja…ničija druga…
Praznik mi je bio život s’ tobom…