Klik, klok, klik, klok- udarale su brzo štiklice od popločani sokak. Klik, klok, klik, klok- jedinom pjesmom koju znaju pozdravljale su jutro i suigrače u tom asfaltnom plesu. Tap, top, tap, top- otpozdravi im par glatkih ulaštenih muških cipela. Štiklice nastaviše u svom maniru, nemajući vremena da dobace još nekoliko uljudnih riječi crnim muškim cipelama. Ponegdje su svoj uvježbani ritam narušavale i ubrzani korak usporavale da bi zaobišle rupu koja bi im se od nigdje stvorila ispred izlizanih potplata. Dobro, nije bilo od nigdje, bilo je odatle što su novi izbori dolazili tek za dvije godine, a kvalitet asfalta od prošlih bio dovoljan tek da bi se ponovo izabrao vladar grada na mjesto koje je i do tada zauzimao, i još nekoliko mjeseci pride. Ali, štiklice za to nisu marile. Sa žestinom svojstvenoj mladosti vukle su svoju radnicu na prvi dan posla, upravo u tvrđavu gdje je obitavao već pomenuti vladar grada. Gradonačelnik. Pomislivši na njega, Marina se namršti. Nije joj se sviđalo kako je dobila posao gradonačelnikove administrativne pomoćnice, ali tješila se time da je tu poziciju zaslužila. Da to nije bila ona, nečiji tuđi ujak bio bi gradonačelnikov suborac u prošlome ratu, a ona bi ostala sjediti kući uprkos završenom fakultetu, visokim ocjenama i želji da radi.
Nije Marina sanjala o poslu sekretarice u studentskim danima. Zanosila se time da će jednom mijenjati svijet, raditi i istraživati za dobrobit čovječanstva. Entuzijazam je mogao rasti na krilima sanjarskih ideala koje je iščitavala iz riječi davno pokopanih istomišljenika i hraniti se mladenačkim zabludama o svom mjestu u svijetu, ali kada je taj čarobni ćilim izvučen ispod nje, a umjesto njega data joj diploma, entuzijazam je ljosnuo pravo na pod, razbivši se u paramparčad za kojima je Marina ponekad trčala u mislima, nikada ih ponovno ne sustigavši. Na pod ljosnu i ona sama, povukavši zajedno sa sobom snove o boljem svijetu i sebi kao njegovom stvaratelju. 'Možda mogu na svijet utjecati i sa svog novog radnog mjesta. Ipak je to politika' utješi se Marina stigavši pred zgradu u kojoj se nalazio ured gradonačelnika. Takvu odluku donijela je sinoć, dok se prevrtala u krevetu pokušavajući zaspati. Iz ureda gradonačelnika djelovati će subverzivno, nastojeći prevladati trenutačni diskurs, te gurati svoje projekte i ideje.
U prostorijama u kojima su se donosile najvažnije odluke za život grada bilo je užurbano. Zbunjena Marina jedva je uspjela pronaći nekoga ko bi je uputio na njezino radno mjesto. Tamo joj rekoše da gradonačelnika u uredu nema, ali da će zato danas da upozna njegove pomoćnike. 'Jel' to stigla?' vikao je krupni čovjek u sivom odijelu sa kraja hodnika. 'Jeste, jeste, evo pokazujem joj kancelariju' odgovori mu starija žena kojoj se Marina trenutak prije snebivala reći da ima ostatak nekog zelenog komada hrane na zubu. Zaboravi u trenutku na tu svoju malu dilemu jer joj se krupni čovjek krupnim korakom prijeteći približavao. Ona žena izgubi se nekud svojim poslom, te Marina ostade sama sa grdosijom. 'Tako znači. Ja sam Peja, pomoćnik gradonačelnika.' Marina pruži ruku i pođe reći svoje ime, ali Peja nastavi da priča, tako da je ona zbunjeno povuče, ne predstavivši se. 'Jes' to sama došla?' upita je i nastavi, ne sačekavši odgovor. 'Mislio sam da će ti doći i kompanija.' Marina se na to iznenadi, i malo uvrijedi. Odmah zatim dosjeti se da čovjek najvjerovatnije misli na njezinog ujaka i da mu nije pravo što je do posla došla na taj način, pa se zastidi, spusti glavu i ništa ne reče. 'Samo da ti kažem, prije nego što počnemo, u takve ja nemam puno povjerenja.' 'Ja ću povjerenje nastojati zaslužiti' odvrati konačno Marina, sva crvena u licu. 'Eh, zaslužiti. Davno ste vi takvi izgubili svaki kredibilitet' pogleda je Peja, sa ponosom što je pokazao da zna jednu tako veliku riječ. 'Nego, samo da te upozorim, nije Peja vesla sisao. Znam ja zašto si ti zapravo ovdje.' Marina se trznu pomislivši da Peja nekako zna za njezinu odluku, da će subverzivno da djeluje i gura svoju agendu. Odmah zatim pomisli da je to nemoguće, jer je nije nikome rekla, a ovaj krupni čovjek najvjerovatnije ne može čitati misli. Međutim, Peja je uspio primijetiti njenu reakciju i sad se samodopadno smiješio. 'Šta je, jes' se prepala? Zna Peja prepoznat' kad nešto ne štima. Pa jest'. Od tol'ko njih, ona baš nas izabrala, ovde da dođe i njuška. A jesmol' jedini, evo hajd' reci ti? Nismo. Pa nismo, dabome' zadovoljno je čovjek vrtio crni brk koji se pružao kao kontrast njegovom bijelom licu. Zbunjenost je Marini nijemo vrištala iz linije ponad obrva. Peja mahnu nekome iza nje. Ona se okrenu i ugleda malenog čovječuljka skupljenih ramena koji bojažljivo podiže ruku u pozdrav Peji. Čovjek je izgledao kao da se izvinjava što zauzima prostor, kao da ne želi da nekome smeta. 'Eh Azure, ti u pravi čas' reče Peja kad se čovjek približi. 'Ovo ti je drugi pomoćnik' obrati se Peja Marini. 'Azure, evo ti je, stigla novinarka.' 'A, novi-novinarka stigla' klimnu glavom Azur, ne znajući kakav stav da prema toj informaciji zauzme. 'Kakva novinarka?' ote se Marini. 'Eh kakva' namignu joj Peja. 'Mlađa nego što sam mislio' 'Mlađa, mlađa' potvrdi Azur zdušno se trudeći da odaje izraz lica nekoga koga je briga za ono što se u tom trenutku oko njega događa. 'I smotanija' nastavi Peja. 'Ako ćeš ti takva nekoga istraživati, kukala nam svima majka' posprdno nastavi Peja. Marini odjednom postade jasan ovakav čudan doček i poželje raščistiti nesporazum. 'Ne želim ja nikoga istraživati' brzo reče. 'Neg' šta hoćeš?' upita je Peja. 'Da radim!' malo se ljutnu Marina. 'Eh, da radiš. Svi bi mi da radimo, to nam je pos'o. A šta vi zovete poslom, to ja ne bi' ni u dječju igru uvrstio.' 'Šta vi sve zovete poslom' ponavljao je Azur, dok je bio ko zna gdje.
'Aman ljudi, nisam novinarka!' viknu razdraženo Marina. 'Tako, tako, priznaj, ko prizna pola mu se prašta. Ovo danas nigdje nema ni n od novinara' zabrinuto zavrti glavom Peja. 'Ni n, ni n' potvrdi Azur. Marini se već vrtjelo u glavi. 'Ljudi, nisam novinarka. Tu sam da radim. Primljena sam da budem u administraciji za načelnika' izbaci ona iz sebe. Izraz lica krupnog čovjeka u trenutku se potpuno promijeni. Manji čovjek podražavao ga je. 'Dakijeva mala?' upita Peja, iznenađen. Usne mu se raširiše u osmijeh. 'Ooo, pa što ne kažeš, dobro nam došla' pruži joj Peja ruku. 'Dobro došla, dobro došla' oglasi se i Azur. 'Nemoj se ti ljutit' na nas, mi mislili novinarka. Javili nam da bi došla jedna, da vidi nešto oko donacija, pa meni ne bi pravo.' Marina klimnu glavom. Kao, razumije se. Zapravo ništa nije razumjela. 'Pa ja, šta se ona ima miješat', nek' gleda svoja posla.' 'Svoja posla, dabome' ču se i Azur. 'Čuj, nepravilnosti u vezi sa donacijama' reče Peja imitirajući ženski glas, 'Nepravilnost joj cijela Bosna, a ona se uhvatila nas. Zna li ona koliko se u ovoj državi krade? A najviše onde gdje niko ne gleda' zabrinuto othuknu Peja. 'Oni kradu, a mi mali nastradamo, tako ti je to moja Dakijeva.' Marini se nijedan od dva prisvojna atributa nije svidio, ali propusti da nešto kaže. Nije željela odmah prvi dan praviti probleme. Umjesto toga vrati se na svoju brigu i upita Peju šta bi to ona mogla uraditi danas. 'Danas? Danas ništa, nema gradonačelnika, pa šta ćeš i ti. Idi kući odmori se, pa dođi sutra. Šta ćeš ovde kad se nema šta radit'? Jel' tako Azure?' 'Tako je, tako je Pejo' 'Možeš nam jedino kafu donijet' kad dođe ova novinarka, ali ima to ko. Hajde ti, blago meni, kući i odmori se, isprepadasmo te odma' prvi dan' otpremi Peja Marinu prema vratima. Ona se zbunjeno prepusti i pođe da napusti zgradu. 'I, ej, Dakijeva!' 'Da?' okrenu se Marina. 'Pozdravi mi ujaka' reče joj Peja. 'Hoću' tihim glasom odvrati ona i izađe.
Štiklice su neveselo stupale po betonskoj površini. Tapa, tapa, tapa, tap. Istim onim putem kojim su jutros poskakivale u brzom ritmu, sada su se vukle ne zaobilazeći ni nepokrpljene rupe na svom putu. Nisu one, na kraju krajeva, bilo toliko opasne da čovjek od njih glavu izgubi, barem ne u većini slučajeva. Jednostavno mala neugodnost sa kojom se treba naučiti živjeti. Možda poneki uvrnuti članak ili polomljena peta, ali bio je to dio života. Nije se kroz život moglo ići izbjegavajući rupe ili žmireći na njih. Bile su one sastavni dio asfalta i na njih se trebalo priviknuti.
