Stani na liticu.
Pogledaj duboko dolje, kroz kamene krhotine i oštre rubove bezdana.
Onda zamisli kako držiš sve svoje što imaš, svoje dijete, u umornoj i krvavoj ruci. A ono izmiče. I točno osjetiš da i ti padaš i odlaziš s njim, jer ruka popušta, a prsti grebu, nokti krvare.
A ne daš, ne daš, nadljudskom snagom žene, majke, ne daš da ode.
I ležiš na litici stišćući tu malenu zraku nade, da se neće oteti. I znaš da i ti letiš niz provaliju s njom.
I osjetiš svaki tresak, ubod oštre stijene u glavu, tijelo i dušu.
Ako na tren zažmirite, možda ćete shvatiti kako izgleda košmar u glavi jedne majke koja se bori za dijete.
Postoji samo jedna bol nad bolima. Izgubiti dijete.
Sve ostale boli su ogrebotine na duši, neke jače neke teže ali ogrebotine.
Poslije tih ogrebotina ostanu ožiljci.
Poslije gubitka vlastitog djeteta ne ostaju ožiljci. Ostaju otvorene rane koje krvare dok dišeš.
Ali dok ležiš krvav i ranjen na litici i još uvijek stišćeš tu malenu ručicu da ne sklizne u mrak, još se nadaš. I hvataš za svaku slamčicu nade, svaku ruku, mali prst koji ti netko ponudi.
I ne vidiš i ne slutiš da su te ruke koje ti pružaju često opasne ruke.
Ovih dana Regiju pune naslovi u medijima o čudotvornim izlječenjima djeca s autizmom putem CD/MMS protokola. Struka jasno upozorava putem tih istih medija da je to što se nudi na “tržištu” čisti otrov koji sadrži tvar koja sa samo sedam grama može ubiti dijete
Zamislite jednu majku koja se grčevito bori iz dana u dan s autizmom i svime što on nosi. I ta borba je iscrpljujuća, teška. Ta borba je borba iz sata u sat, svaki dan, svaku noć.
Zamislite da vam netko servira lijek, ruku, upravo na onoj stijeni na kojoj stojite. Što bi uradili?
Uhvatili se grčevito za ponuđeno. Toliko grčevito da ne vidite i ne čujete. Samo nada gori u očima. I ljubav. A za ljubav je čovjek spreman prodati sebe, vlastiti bubreg, izvaditi svoje oči golim rukama i pojesti ih, samo da mu dijete bude dobro.
Da ide u vrtić, priča s vršnjacima, da mu je jedina briga koju će haljinu taj dan odabrati, Frozen ili Barbi. Da ide u školu, puši kriomice, krade poljupce na klupici. Da živi.
Nada se budi i postajete meta grabežljivcima. Jer nisu sve oči tako bistre, čiste i nevine kao oči vašeg djeteta koje možda ne zna reći mama, ali vas zna pogledati pred san, stisnuti vam ruku i poručiti riječima bez riječi:“ Mama volim te, čuvaj me od ovog surovog svijeta. Mama, ne daj me.“
Roditelji djece s autizmom su zbog svoje ranjivosti najlakša lovina hijenama. A hijene koje sjede na vladajućim položajima, institucijama, koji ne pružaju podršku roditeljima djece s poteškoćama, koji ne zaustave manipulaciju i iskorištavanje slabosti su najkrvoločnije hijene.
Koji su razlozi ponašanja nadležnih institucija da šute i ne spriječe trovanje djece alternativnim lijekovima? Korist, nemar, štamebriga, ili štatijaznam o tome.
I dok struka upozorava da „čudotvorni lijek“ za autizam sadrži 28 posto natrijevog klorita (NaOCl2) koji se prije upotrebe miješa s citričnom kiselinom stvarajući pri tome klor dioksid (ClO2) kojem se pripisuju nadnaravna svojstva izlječenja svega i svačega, a u biti je otrov koji se koristi kao izbjeljivač, pravosuđe ne poduzima ništa po pitanju zaustavljanja i kažnjenog gonjenja alternativnih šarlatana, samoproglašđenih liječnika bez diplome, osim one u svome novčaniku. Trebamo li čekati smrtni ishod da reagiramo?
Da se pokrenu indiferentne guzice u foteljama, kojima je jedina briga ko je ustaša, četnik, partizan, a ko domaći izdajnik. Hoće li i tada reagirati?
Ili će reći : Jedan autista manje!
Ionako se ide na smanjenje populacije jer smo se nabili u gradove k'o crvi. Tijesna nam je ova prokleta, jebena Zemlja.
One…Majke..
One stoje na litici. I čekaju nadu. Krvare.
Stišću malene prstiće. I čekaju tvoju ruku.
A uplašene oči djeteta riječima bez riječi vrište šapatom:“ Mama volim te, čuvaj me od ovoga surovoga svijeta. Mama, ne daj me.“
Piše: Ljiljana Zovko-Leona