Gospođo Željana vaša majka je jutros preminula na odjelu intenzivne njege u vašoj bolnici i morate potpisati papire vezane za nju, primite iskrenu sućut. Žena je bila u godinama i s obzirom na njeno stanje morali ste znati da…Svakako, hvala vam, doći ću. Prijatno.
Željana je sjedila u svom uredu na rubu grada gdje je radila kao psihoterapeutkinja i upravo spustila slušalicu na razgovor o smrti svoje majke. Majke imena Janja. Željana je mrzila to ime, bilo joj je životinjsko, neozbiljno, seljačko ali i njena majka je bila seljanka na kraju krajeva životu u gradu to nije promijenio ali je od njene kćerke Željane grad stvorio uglednu psihoterapeutkinju, psihologa sa nizom diploma, radova i izlaganja na temu nasilja kao pojave. Željana je čitav život posvetila riješavanju nasilja kod svojih pacijenata a sad u njoj izbija bijes koji nijedan tinejdžer ili obijesni muškarac ne bi mogli nadjačati. Dok Željana sjedi u svojoj crnoj kožnoj fotelji, njena duga izblahjana kosa i cigareta u ruci sa elegantnim nakitom blistaju na popodnevnoj svjetlosti nitko ne bi rekao da je Željana sad u živoj vatri. Da gori kao viski koji pije polako sa usnama u koji je stavila hijaluron i rozi karmin mat teksture, ona pije i godi joj vatra koja se spušta niz grlo, u utrobu a onda se širi sve do njene svijesti. Njena svijest je u vatri. Otkazala je sve sastanke, sjedi sama, pije i puši a telefon vibrira na stolu, stižu poruke ali ona se sad ne zanima s tim. Njena mama je mrtva. Imale su samo jedna drugu nakon što je otac poginuo u ratu. Samo ona i njena majka. Nije bilo unučadi a Željana sad ima točno 45 godina i predstavlja jednu markantnu, zgodnu i modernu ženu koja je ipak stara cura i unatoč svemu muškarci za koje je ona zainteresirana nju ne doživljavaju kao partnericu i sve to je dovelo do osamljeničkog života u kojem ona riješava tuđe probleme a o svojima šuti. Ona šuti dok sluša i na taj način sama sebe liječi. Mora da se izliječi i ovaj put pomislila je. Kako? Smrt njene majke sad budi milion sjećanja koja poput pahuljica padaju po njoj i svaku od njih jasno osjeti na svojoj koži, kao da je gola a pada snijeg po njoj i u svakoj pahuljici jedna poruka za nju… Slikovito-Zapisala je na papir kako je ovo slikovito. Šta bi rekla svojoj majci sad za kraj a da nisam stigla da uradim dok je ležala preko puta stolice gdje sam ispravno sjedila i bila kao vaga pravih i loših riječi, slušala sam je, šutila i slušala kao uvijek, nikad nisam sudjelovala u razgovoru meni se čini…
Mama mrzim te. Voljela bi napisati koliko si divna, dobra i brižljiva bila i ne bi slagala nikoga osim sebe. Mama mrzim te jer sam zbog tebe žena kakva sam danas. Mrzim te jer si me odgojila da šutim, da budem ”poštena” ali samo po pravilima ulice i čaršije i da uvijek dolazim na vrijeme kući. To su sitnice ali nekako su se urezale u moju svijest o tebi mama i ne opraštam ti. Mrzim te. Osjeam viski u grlu i sjećam se kako si mi uvijek govorila kako samo kurve piju, lake žene, raspuštenice. Pij sok uvijek si mi govorila da pijem sok. U soku i u pravom vremenu da dođem kući ja sam popila i potrošila godine svog života sanjajući da budem ona glasna djevojka koja se sa prijateljicama vraća u zoru na štiklama i sa pjesmom u zraku. Nikad nisam izašla kako treba a to je bilo zbog toga što se moram vratiti kad treba. Same ironije u životu, floskule, fraze i teze rekao bi Frojd. On bi rekao da imam s tobom kompleksan odnos ali zar majka i kćer nisu takve? Kompleksne, čudne, rijetke i jedinstvene smo u odnosima s majkama i prema kćerima. Znam za nasilne odnose ali naš nije bio takav. Naš odnos je bio takav da se nikad nismo posvađale jer ti nikad nisam proturječila. Zato je naš odnos bio formalno dobar ali neiskren, lažan i površan i zato te nisam mnogo voljela kao kćer. Sjećam se kako si me učila da serviram kafu, da sjedim, da kažem hvala i da nikad ništa ne dirnem sa stola. Ne sjećam se da sam s tobom ikad nasmijala. Nikad. Bila si jedna od onih majki koje othranjuju djecu ali ih istinski ne odgajaju jer nisi me odgajala da budem psihoterapeut sa vlastitom ordinacijom nego da budem udavača. Udana. Zato i jesam servirala kafe tvojim prijateljicama a kasnije njihovim sinovima. Jer si me naučila da dajem, da serviram, pokazujem moć i lakoću s kojom radim ispred gostiju kao kvalitete koje su nužne za dobar opstanak vrste-Okretna majka, domaćica i žena. Okretna, brza, energična i spremna. Spremna na sve. Sjećam se majko naših rijetkih razgovora kad sam konačno upisala fakultet i kad si mi rekla kako od toga nema ništa. Oh, da…Taj trenutak kad kćerka koja ima jedino mamu na svijetu dolazi kao prva na listi primljenih na fakultet koji je sama birala i tražila a njena majka odmahne i pita jesam li donjela usput pive i čipsa doći će joj Nusreta na kafu. Taj trenutak sam htjela podijeliti s tobom. Trenutak svoje sreće i na taj način uvećati svoju sreću znajući da sam usrećila i tebe ali moja sreća je ostala sa mnom, zagrljena u samoći ispred tvog nezainteresiranog lica jer to što sam ostvarila i počela nije uspjeh. Uspjeh je naći posao, dobrog muškarca da brine o meni i podići svoj dom. Ništa od toga nisam imala osim činjenice da sam upisala svoj faks koji sam birala. Ti si mi kuhala hranu, prala odjeću i brinula se da ostanem živa kao da sam pacijent a ti doktor za život. Za bolest zvanu život najbolji liječnici su roditelji. Dobri roditelji će izliječiti proces rasta, odrastanja i pacijent će preboljeti kao i svi ostali život do smrti. Odrastanje boli majko. Ne znam kakvo je bilo tvoje i ne želim da tražim opravdanja u tvom djetinjstvu zato što si uništila moje. Nemaš izgovore majko. Imala sam samo tebe.
Kad je otac umro postale smo prijateljice a ne majka i kćer. Tako sam se osjetila s tobom na povratku s njegove sahrane, sjedile smo na zadnjem sjedištu velikog crnog mercedesa obučene u šuštavu crninu i šutjele promatrajući kapi kiše kako se razbijaju od prozorska stakla. Prekinula si tišinu a onda mi uzela ruku i rekla kako ćemo biti najbolje prijateljice odsad. Danas shvaćam da sam gubitkom oca izgubila i tebe-Možda je povezan osjećaj za dijete kad postoji drugi čovjek koji ga je napravio u tvom životu? Možda ti je trebao podsjetnik da sam tvoja kroz čovjeka kojem si me rodila? Možda je on za tebe bio važniji od mene? Nisam sigurna iako sam psihoterapeut ali zapisujem male mogućnosti na fini papir koje će mi možda magično otvoriti vrata spoznaje zašto te toliko mrzim majko? I zašto si ti mene mrzila na taj svoj majčinski, lažljivi i najgore od svega površni način. Površina je bila savršena između nas dvije zar ne?
Naš stan je bio savršen. Moram priznati da si imala ukusa, osjećaja za lijepo, sklonost održavanju lijepog i ugodnog života prepunog scena iz fotografija magazina za dom i vrt. U našem stanu bilo je tako mnogo lijepih stvari osim nas dvije. Uvijek sam sjedila u fotelji od crne kože promatrajući sliku koju si kupila za svoj dom i znam zašto kažem svoj-Tu nisam bila dobrodošla. Osjećala sam se kao gošća. Na slici su bila djeca i školjke. Naivna slika i prekrasna. Suncokreti u beskraju, plavo nebo sa bijelim oblacima i onda u dnu leže školjke i djeca. Spavaju. San je ono što me vuklo natrag u tu sliku, sanjala sam. Sanjala sam i kad si bila u svojoj večernjoj crvenoj haljini, mirisa Chanela 5 i dovodila muškarce u naš prekrasni dom. Da, paradoksalno bila si seljanka u svojim uvjerenjima za mene ali za sebe majko? Bila si kurva. Dvolična i licemjerna. Sanjala sam i onu noć kad si bila pijana, smijala si se tako glasno u svojoj trpezariji sa bogatom vazom bijelih ljiljana i visokih plamenih bijelih svijeća, iza tebe su bili zastori, prozor i jedna krasna skluptura golog tijela urađena u bronzi. Tvoj karmin se sijao od svjetlosti dok si zbijala šale na svoj račun. Sjećam se u tom snu kako piješ iz divne čaše, crveno vino, crveni karmin sve je bilo krvavo crveno i umjetno majko. Nikad nije bilo one prave krvi. Krvi koju mi je napravio jedan od tvojih ”rođaka” koji moraju prespavati, imaju sutra nekog posla, bit će kod nas par dana… Jedan od njih je ušao majko u moju sobu dok si se ti smijala sa drugim, sjećam se tvog smijeha majko, kako zdrav, divan i topao smijeh sretne žene. Bila si sretna kao udovica ali vezana kćerkom kao majka. Kako težak naziv za tebe. On je ušao i tepao mi, govorio da sam ljepša od tebe, bolja i mlađa, da sam slatki anđeo nebeskih očiju i da će mi on dati nešto u usta i da to progutam kao šlag i dobit ću 100 maraka pod jastuk. Sve se to desilo. Majko, on je to uradio. Svi sad znaju ali mama to je kasno, gotovo, završeno a još uvijek me reže. Reže me sve oko tebe. Sutradan si bila ona normalna majka u kuhinji, sa glavoboljom, prala si suđe a ja sam ti rekla da me silovao tvoj rođak. Okrenula si se sa nožem u ruci, pjena je padala po pločicama, tvoja kecelja je bila sve tamnija a voda iz sudopera je prestala da se pari. Gledala si me ledenim očima jedne izdajice, kukavice ali ipak gazdarice kuće i moje vlasnice-Majke. Sjećam se kad ti je ispao nož na pločice i kad si se sagela da ga uhvatiš a ja sam krenula također i trznula si se tako jako od mene sa nožem u desnoj ruci dok si sjedala na pod da si me posjekla pored uha i odrezala mi pramen kose, plavi pramen je padao na bijele pločice umrljan kapljicama krvi. Naslonila sam se na suprotni zid i prepala a ti si se samo spustila na pod i držala taj nož gledajući ispred sebe. Sjećam se kao je voda iznad tebe tekla kao vodopad, sudoper je prekipio, voda je pljuštala a onda sam ustala i vrisnula si da se vratim inače ćeš se zbosti…Vratila sam se, smrzavale smo se u toj vodi, ledene pločice su bile nemilosrdne i jedna bol je zamijenila drugu, treću i na kraju je ona ustala i zatvorila česmu, bacila stolnjake na pod da upiju vodu, okrenula se par puta i prebrisala sve a onda me odvela u kupatilo na toplo kupanje, da se ugrijem dok ona napravi kakao. Sutradan se nisam sjećala ničega a to je trajalo kratko, nestvarno, nije moglo da bude. Imala sam flaster kod uha i onda shvatila da je sve istina. Ti si bila moja mama, prostitutka koja je davala ljubav za novac ali moju si odbijala besplatno, nepotrebna je, suvišna. Sve što ima cijenu je vrijedno pažnje a ja sam bila bez cijene, bescjenjena, necjenjena i neocjenjena… Nisam imala cifru osim nule. Ni dobra ni loša. Nema me.
Nisam zaboravila naše normalne dane, tvoje kafe sa komšinicama, odlaza na pijacu, kukanje na vrijeme, na cijene, na život. Ta svakodnevna žena me fascinirala i plašila. Možda si postala prostituka samo zbog dosade? Jesi li zbog svoje dosade majko zaboravila mene? Ne želim te više analizirati moram da se posvetim sebi. Ti si mrtva i jedina veza s tobom su ova razlomljena sjećanja. Majka se treba slaviti i da je crna majka. I da je najgora na svijetu a ne neka obična, prosječna, dovoljna majka. Nisu sve žene majke. Nikako da shvati civilizacija da nemaju sve žene instinkt za majčinstvo, da se ono nekad jednostavno desi, odradi, usputno je i mora se. Nije normalno za ženu da nema djece. I tako se mnogo žena odluči ili ne odluči još gore od toga i stvori bebu, čovjeka, novu ženu. Nisam nova mama, stara sam, potrošena i izmučena. Neprepoznatljiva sam ispod pudera i šminke oko očiju, teške kose i jakog parfema gola sam i blijeda. Sama. Usamljena žena psihoterapeut jednog divnog grada. Ona je poštovana, uvažena i priznata ali nisam. Znam duboko u sebi da nisam. Jer sam tražila oduvijek svoje priznanje u tebi a ti ga nikad nisi dala za moj posao, ordinaciju, doktorat…
Postale smo žene i ostarila si dostojanstveno, skladno i lijepo kao i sve u tvom životu. Ostala si površna na moje dolaske i razgovore koje smo vodile ti bi prekidala sa svojim prijateljicama, upadicama koje su me rezale kao bambusovo lišće i trsku oštrim sabljama. Uništila si moje samopouzdanje kroz moje ljubavne neuspjehe. Za većinu tih neuspjeha si kriva upravo ti ali ne mogu više da sebe opravdavam jer i kad sam postala nezavisna, slobodna i priznata imala sam izbor. Nisam ga iskoristila majko. Nisam iskoristila svoje godine, novac, vrijeme i slobodu da izgradim sebe na najvećem nivou nego sam marljivo radila, sjedila kod kuće, izlazila nedjeljom u crkvu i išla na naše redovne kafe, bezvezne, isprazne. Nije ti se svidio nijedan moj dečko a i oni nemaju lijepo mišljenje o tebi a ja sam nekako ostala neodređena. Slušala sam vas, vaše svađe, podjebavanja i igre koje ste igrali za mene dok ne bi otišla ili se rasplakala. Nedostaju mi lijepa sjećanja na tebe. Tako daleko si sa tatom i igraš se sa mnom, smijemo se i slika nas neki prolaznik, sretni smo. Hladni zimski dan u parku, majka, kćer i otac savršena obitelj. Na slici se svi smijemo. Bila si sretna s njim i sa mnom kao dodatkom ali ne njime. Moj otac te volio a i ti njega. Neizmjerno a onda se desila njegova smrt i nestala sam kao djevojčica koja ima tatu a sebe si izgubila u ulozi majke. Desilo se neodređeno, maglovito sjećanje na našu prošlost i sad vijest kako si mrtva. Smjestila sam te u najbolji dio bolnice i osigurala ti sve, nisi se patila. Nisi se patila utješili su me. Telefon mi vibrira, u glavi odzvanja, treba mi jaki viski, jedan, drugi i treći. Stopala me bole mama. Bole me od hodanja u visokim petama po gradu, po uredima i bolnicama. Uvijek sam hodala u visokim petama mama. One me bole, jako. Nemaš pojma koliko me noge bole navečer kad konačno izujem ove pete ali ta bol me podsjeća zašto sam hodala, čemu sam išla i šta sam željela i na kraju koliko sam ostvarila. Bol mama. A ne tvoje pohvale. Izgradila me bol.
Htjela sam zaista pobjeći od tebe majko. Postala sam kao ti izvana znaš li to? Ne znaš? A jesam draga majko. Znaš li kako ti kćerku u gradu zaista zovu? Kurva kao mama. Kao ti. Kurva sam jer sam promiskuitetna majko a ne zato jer naplaćujem poput tebe jer ti si zaista postajala kurva s tim novcem. Mene zovu kurvom jer sam laka, lako dam. Nisam se opterećivala s time nikad. Nikad me izvana netko ne bi mogao zamisliti po opisima tračeva muških salona i kafana. Izvana sam bila poput tebe majko-Izmorena. Zabrinuta. Nezainteresirana. Navečer bi me preuzimala druga žena, neka žena poput tebe. Sjećam se koliko si pila svaku noć sa svojim rođacima, bratićima, sestrićima. Popila si cijelu bocu ispred mene obučena u zlatnu usku haljinu sa mnogo detalja, sjajne usne su se ljubile sa bratićem a onda je došao drugi, treći, meni ispred očiju si bila mrtva pijana. Ja sam noćima u svom životu mrtva pijana dovodila muškarce u kuću a potom im zaboravljala imena, identitet, brisala i blokirala brojeve i račune. Nestajala sam sa tom verzijom sebe kao ugledne psihoterapeutkinje koja ne bi nikad obula onako usku i kratku crnu haljinu, popila dvije boce vine i završila u parku sa uništenim cipelama i frizurom. Nikad. Majko u ovoj analizi sam poput tebe ali ipak ti nisi bila svjesna poput mene ja sam ovo radila namjerno. Kroz svoje tijelo sam doživljavala ono što si ti priređivala meni svake noći u mom djetinjstvu. Muškarci kao rekviziti za liječenje jedne duboko poremećene žene opsjednute kontrolom i nagonom za preživljavanjem mislili su da spavaju sa koketom, starletom ili kurvom na kraju. Sve smo kurve rekao mi je jedan od njih a ja sam onda pogledala u njega i shvatila da je on jedan od njih koji čak nema ni ime, klasu, naziv, ličnost a ja sam barem kurva. Dovoljno dobra da budem kurva. Kažnjavaju nas tokom seksa majko kad nam govore kako smo kurve, kako smo kuje, drolje, fukse, fufe, pušačice, dudlačice, primačice, gutačice. Oni nas tako u žaru seksa da se ne uvrijedimo slučajno nazivaju svakakvim imenima a po danu smo poštovane, uvažene, izmučene radnice, žene i majke. Bila sam kurva mama. Svima njima samo da oživim tebe kroz ta iskustva i godila su mi. Ali to nisam istinski ja majko. Kroz djetinjstvo je cilj individue da pronađe sebe u stvarima koje ga okružuju i da prema tome gradi svoju ličnost, znanje, zanate i sposobnosti jer to je cilj izgradnje bilo kakve ličnosti majko ali ja nisam imala uzore osim tebe i knjiga kojima sam bila okružena i koje si mi davala samo da ne smetam tebi.
Danas je dan tvoje smrti. Fizičke smrti a ne znam hoćeš li umrijeti u meni. Mrtva si za mene odavno. Od trenutka tvoje udaje za njega i rođenjem njegovog djeteta. I to si stigla da uradiš-Da imaš novu obitelj prije mene same. Tu sam shvatila da sam uistinu mrtva dok si ljuljala mog brata u krilu, on je sjedio pored tebe a ja sam plakala od bolova u uhu, rekla si da sam ljubomorna i da prestanem, tek kad sam dobila temperaturu povjerovala si mi. Vjerovala si u bol. I ja vjerujem u nju i zato sam namjerno pala niz stepenice za vrijeme naše svađe, namjerno sam se posjekla dok sam prala suđe i namjerno sam ozlijedila lice vlastitim šakama. Tad si bila brižna i pazila si me a ja sam stvarala sjećanja na tebe kao brižnu mamu, majku koja je posvećena samo meni. Bila sam sve bolesnija zbog toga sjećam se. Pila sam tvoje tablete i šampone, uzimala sirove krompire i hodala lagano obučena samo da mi napraviš malo svoje juhe od kokoši i da mi dotakneš čelo i zaista me pogledaš u oči. Samo taj trenutak pogleda gdje želiš vidjeti jesam li ja zaista dobro. Kao majka taj duboki nagon u tebi oživila sam jedino ovako. Sve ostalo je mutnina…
Draga majko. Ne opraštam ti. Mrzim te. Moja mržnja prema tebi je rođena u želji da ti se svidim. Nisam dobila od tebe to i zauzvrat se moja ljubav pretvorila u nesreću i mržnju, zlobu i sitničavost i kritiku prema tebi čak i kad sam preuzela svoj život u ruke u njemu si bila ti. Živa. Više nisi. Zaista si mrtva i više nikad ništa nećeš reći a sve što si rekla zapisala sam i sad ću spaliti. Nikad zaboraviti majko. Nikad neću zaboraviti sve ono što ne mogu nabrojati u ovom pismu. Koliko me znala zaparati tvoja riječ kao žilet preko vrha jagodice na prstu. Nikad nisam u tebi imala podršku i zato sam padala stalno, stalno sam vozila prebrzo ono biciklo u nadi da ću pasti dovoljno jako da me pogledaš kao i svaki put a onda sam odrasla, bila si trudna. Imam dva polubrata. A ja sam odselila i započela novi život.
Zadnje što sam uspjela uraditi je da budem loša sestra. To sam čekala cijeli život s tobom. Da ti nanesem bol preko nečega do čega je tebi stalo. Sjećam se koliko si se smijala mom obrazovanju, želji da napredujem, odselim i da nešto uradim, koliko si bila nezainteresirana za moj rad u novinama da si bacila ispred susjede članak koji je ona posebno za tebe donijela, majka…Onda su oni odrastali ispred mene a danas su mladići, muškarci a za mene nemaju nijednu jedinu lijepu riječ. Svaki od njih u meni vidi ono što sam ja vidjela u tebi-Raspad. Sve što bi uradili za mene nije bilo dovoljno dobro ali jedna scena je bila posebno okrutna majko prema tvom mlađem sinu Borisu. Sjećam se svoje haljine, sjedila sam za radnim stolom u obiteljskoj kući, završavala sam svoje papire i vjetar je lagano pirio kroz prozor a na podu se sa bojicama igrao Boris. Imao je 7 godina, predivan crtež prepun vesele boje i oblika koji je nacrtao samo za mene kako je rekao. On je crtao satima jedan mali crtež prepun krugova, srca i linija različitih boja da je djelovao kao malo remek djelo moderne umjetnosti i bilo je nekako toplo. U meni je taj crtež mama izazvao toplinu, osjećaj, emociju prema bratu koju ranije nisam osjetila i prepala sam se mama. Prepala sam se ljubavi. Prepala sam se koliko mi je odjednom bilo stalo do tog malenog dječaka, malog princa koji je crtao za svoju sestru jedan rad. Čekao je od mene mama ono što sam ja čekala od tebe onog dana kad sam primljena na fakultet. Čekao je pohvalu, ohrabrenje, sreću a ja sam se osvetila. Osvetila sam se. Mama boljelo me kao nikad u životu dok sam uzimala crtež tog dječaka i promatrala njegove oči pune nade i čekanje pohvale je nestalo kad sam crtež pogledala i okrenula se prema njemu a onda mu samo rekla da pokupi nered koji je napravio iza sebe. Ništa. Nikakva reakcija samo kritika. Bio je zbunjen koliko sam hladna. Onda sam crtež samo bacila na pod i onda se rasplakao…
Majko moja braća me ne vole. Nisi me ti voljela. Nijedan muškarac me dosad nije volio a svaki koji je pokušao je odustao.Za sve krivim tebe a znam kao psihoterapeut da sam kriva jedino ja. Lakše mi je da krivim tebe majko čak i kao velika djevojčica zauvijek ću biti ona koja je donijela rezultat liste na kojoj sam bila prva a ti si mamurna, nezainteresirana pitala za kruh i pivu. Moj dotada najveći uspjeh za tebe je bila linija i crtica našeg razgovora na kućnim vratima. To se desilo na vratima gdje si ti stajala u polumraku a ja držala list bijelog papira sa svojim imenom i prezimenom kao da ti se predstavljam-Mama ja sam tvoja kćerka Željana koja je upravo prva na listi filozofskog fakulteta prijemnog ispita iz psihologije. Prva majko. Ni mnogo godina kasnije na diplomi nisi bila prisutna jer si otišla na odmor sa svojom obitelji. Ja sam stajala sama. Sama sam bacila kapu i sama se grlila sa prijateljima, profesorima i poznanicima i bila sam im jadna i čudna. Nikoga za mene osim vas nije bilo ali otišli ste na odmor. I kasnije kad sam se zaposlila i opet upisala školu nisi me podržala. Nikad. Pitala si me gdje mi je muž? Gdje su mi djeca? Tko je novi dečko? Čemu takvo lice? Nikad nećeš, znala sam, uvijek sam ti govorila…I ja sam te slušala. Kao što slušam svoje pacijente. Bila si djevojka, supruga pa majka, prostitutka, žena dva puta i majka dvojice sinova sa kćeri koju ne računamo i sad si mrtva. Slobodna sam. Ustajem sa poda a sve se vrti, koliko je sati, vani sviće jer je nebo poprimilo jutarnje blijedilo i uskoro će jutro. Novi dan.
Za kraj mama moram ti reći gdje sam te zaista izgubila i obje to znamo. Za kraj naše priče i tvog života uklesala bi ti ovo sjećanje jasno u spomenik da te prati zauvijek a znam da te pratilo do kraja svakog daha-Bila je noć. Tata je sjedio i gledao televiziju a ja se igrala u kutu dnevne sobe na svojoj velikoj deki od roze vune i medvjedića naslikanih svuda, bila sam tiha i slušala sam vas. Prvo si pila, sjedila i pušila a potom si ustala i nešto ste pričali potom je tata razbio vazu sa žutim tulipanima. Stajali ste u trpezariji i vikali jedno na drugo, držala si čašu u ruci a on je bio prekoputa i derao se svom snagom, između vas je stajala ta vaza od tankog stakla sa velikim žutim tulipanima, okrugla staklena zdjela je bila puna vode i onda je preletila preko sobe i razbila se kao balon, staklo je sasjeklo tulipane i voda se rasula po podu uz zvukove stakla kako se lomi, razbija i pretvara u milion novih dijelova samog sebe kao i moj život. Tata me uzeo i podigao i na vratima kuće si tek odustala od svađe. Kad je izabrao mene majko. Svoju kćer. Stala si i vidjela možda po prvi put u životu šta sam ja zapravo za tebe-Suparnica. Nikako kćerka. Ja sam u tvojim očima vidjela strah od mene kao žene koja će ti uzeti muškarca iako joj je to rođeni otac. Nisam više bila samo dijete nego i životni izbor jednom čovjeku ispred tebe. Ispred bilo koje druge. Majko mora da si se prepala mene, zato si me mrzila toliko a kad je otac umro postala sam bezvrijedna. Ostatak života koji si nekad i negdje imala. Muškarci koje si mijenjala to je bilo iz potrebe da nađeš onog kojeg si izgubila a novac? Nisi nikad bila kurva jer ti je trebao novac. Namjerno si uzimala novac. Ne znam s kojim ciljem jer smo uvijek imale svega i živjele dobro tako da ti nije trebao ali si morala da naplatiš. Možda si naplaćivanjem svog tijela nekako mislila da ćeš naplatiti i životu zbog gubitka muškarca kojeg si voljela? Možda su tada muškarci za tebe bili sredstvo liječenja tuge a novac simbolika kroz koju vraćaš izgubljeno u materijalnom obliku? Ili si se jednostavno prokurvala sasvim je svejedno. Izgubila sam te onda na tim vratima majko. Uvijek su bila vrata ispred i oko nas i uvijek sam sa prijetnjom prelazila kućni prag. Više ne. Nikad više. Čak i kada si našla drugog muža i rodila mu djecu uvijek sam na tebi vidjela sjene one žene koja se mene plašila još više jer ovom novom muškarcu nisam bila dijete-Bila sam djevojčica koja se pretvara u lijepu ženu nalik na tebe. To te izjedalo. On me znao gledati, znam to, on me promatrao dok sam spavala i drkao ispred moje djevojačke sobe. Zatekla si ga jednom. Čula sam vas. Sve sam čula i ispostavilo se da sam ja kriva. Mama moja je krivica što je tvoj muž stao ispred moje sobe, otvorio vrata i gledao kako me svjetlost iz hodnika obasjava po grudima i drkao, svršio po vratima i na prag mojih vrata i tu ste se posvađali. Vrata i uvijek s tobom vrata. Majko draga zatvaram ova vrata i razumijem te konačno. Mrzim te i dalje ali mlada sam još uvijek i možda nekad konačno stanem pred tvoj spomenik i zaplačem od srca jer sam u njemu našla suosjećanje za tebe a to neće biti danas.
Željana ustaje i promatra svjetlost zore iznad grada u kojem je njena ordinacija i bolnica njene majke u kojoj je jučer umrla. U ovom gradu su njena dva brata jedino što joj je ostalo od njene majke kao trag života na ovom svijetu. Željana sebe ne smatra njenom više. Dok izlazi na visokim petama iz svoje ordinacije u kaputu plave boje njena svijetla kosa joj daje nadu, kosa uvijek izraste poslije svega pomislila je. Pomislila je na svoja dva brata s kojima nema odnos jer je sve uradila poput svoje majke i odlučuje da to ispravi ali to neće biti danas. Dok sjeda u svoje auto i izlazi na glavnu cestu promatra svoje lice u retrovizoru i mlada je. Nije to više lice one djevojčice koja izgleda starije jer je uvijek nadurena, zabrinuta i izmorena. Ne. Ovo je lice žene koja je izašla iz zatvora, iz same sebe. Promatra se i vozi sve dok ne izađe iz grada u kojem su također i svi njeni ljubavnici barem većinom ona pretpostavlja. Dok dodaje gas razmišlja i o njima. Bili su tako bezimeni, mrtvi, hladni i poput sna da nijednom od njih nije upamtila konkretno ime, prezime i broj telefona barem u memoriji telefona ni toliko od njih nema. Oni su bili zamjena za oca. Zato sam ih mijenjala cijelo vrijeme. Seks je bio sporedan, dobar, loš, romantičan i grub a nijednom nisam doživjela orgazam. Nijednom. Sama sam uvijek dolazila do svog orgazma razmišlja Željana i sjeća se jednog mladića koji je počastio pičem u hotelu Imperial dok je sjedila za šankom i koketirala sa poslugom. Tu noć se napila, sredila i izašla u novoj plavoj haljini i visokim štiklama crne lakirane boje. On je pitao kako se zove, šta radi, predstavio se lijepo i kulturno a to joj se svidjelo. Bio je šarmantan i drugačiji a onda mutnina, praznina, neodređeno diranje tijela u hotelskoj sobi, znoj i mamurluk. Jednom ću mu se javiti, ako se ikad sretnemo ponovo. Više neću izlaziti kao kurva, pijana i prenašminkana nego kao ja sama. Bez potrebe za maskiranjem jer nema više maske, nemam se od koga kriti majko. Možda jednom nađem muškarca koji će biti kao moj otac. Pravedan, snažan, lijep i dobar čovjek. Možda ali to neće biti danas. Danas odlazim odavde govori sebi Željana i dodaje gas odlazeći u planine iznad sivila grada i u drugu zemlju, sve do mora. Do plaža i sunca. Daleko od svega što je trebala obaviti danas. Ništa. Neće se ni pojaviti na sahrani svoje majke. Nije se ni ona pojavila na diplomi svoje kćerke. Konačno smo izjednačene majko pomišlja Željana i u staklu prozora se vidi njen osmijeh po prvi put nakon mnogo vremena i prvi osmijeh koji duguje upravo svojoj majci. Hvala mama. Hvala što si mrtva.
Gospođo Željana vaša majka je jutros preminula na odjelu intenzivne njege u vašoj bolnici i morate potpisati papire vezane za nju, primite iskrenu sućut. Žena je bila u godinama i s obzirom na njeno stanje morali ste znati da…Svakako, hvala vam, doći ću. Prijatno.
Željana je sjedila u svom uredu na rubu grada gdje je radila kao psihoterapeutkinja i upravo spustila slušalicu na razgovor o smrti svoje majke. Majke imena Janja. Željana je mrzila to ime, bilo joj je životinjsko, neozbiljno, seljačko ali i njena majka je bila seljanka na kraju krajeva životu u gradu to nije promijenio ali je od njene kćerke Željane grad stvorio uglednu psihoterapeutkinju, psihologa sa nizom diploma, radova i izlaganja na temu nasilja kao pojave. Željana je čitav život posvetila riješavanju nasilja kod svojih pacijenata a sad u njoj izbija bijes koji nijedan tinejdžer ili obijesni muškarac ne bi mogli nadjačati. Dok Željana sjedi u svojoj crnoj kožnoj fotelji, njena duga izblahjana kosa i cigareta u ruci sa elegantnim nakitom blistaju na popodnevnoj svjetlosti nitko ne bi rekao da je Željana sad u živoj vatri. Da gori kao viski koji pije polako sa usnama u koji je stavila hijaluron i rozi karmin mat teksture, ona pije i godi joj vatra koja se spušta niz grlo, u utrobu a onda se širi sve do njene svijesti. Njena svijest je u vatri. Otkazala je sve sastanke, sjedi sama, pije i puši a telefon vibrira na stolu, stižu poruke ali ona se sad ne zanima s tim. Njena mama je mrtva. Imale su samo jedna drugu nakon što je otac poginuo u ratu. Samo ona i njena majka. Nije bilo unučadi a Željana sad ima točno 45 godina i predstavlja jednu markantnu, zgodnu i modernu ženu koja je ipak stara cura i unatoč svemu muškarci za koje je ona zainteresirana nju ne doživljavaju kao partnericu i sve to je dovelo do osamljeničkog života u kojem ona riješava tuđe probleme a o svojima šuti. Ona šuti dok sluša i na taj način sama sebe liječi. Mora da se izliječi i ovaj put pomislila je. Kako? Smrt njene majke sad budi milion sjećanja koja poput pahuljica padaju po njoj i svaku od njih jasno osjeti na svojoj koži, kao da je gola a pada snijeg po njoj i u svakoj pahuljici jedna poruka za nju… Slikovito-Zapisala je na papir kako je ovo slikovito. Šta bi rekla svojoj majci sad za kraj a da nisam stigla da uradim dok je ležala preko puta stolice gdje sam ispravno sjedila i bila kao vaga pravih i loših riječi, slušala sam je, šutila i slušala kao uvijek, nikad nisam sudjelovala u razgovoru meni se čini…
Mama mrzim te. Voljela bi napisati koliko si divna, dobra i brižljiva bila i ne bi slagala nikoga osim sebe. Mama mrzim te jer sam zbog tebe žena kakva sam danas. Mrzim te jer si me odgojila da šutim, da budem ”poštena” ali samo po pravilima ulice i čaršije i da uvijek dolazim na vrijeme kući. To su sitnice ali nekako su se urezale u moju svijest o tebi mama i ne opraštam ti. Mrzim te. Osjeam viski u grlu i sjećam se kako si mi uvijek govorila kako samo kurve piju, lake žene, raspuštenice. Pij sok uvijek si mi govorila da pijem sok. U soku i u pravom vremenu da dođem kući ja sam popila i potrošila godine svog života sanjajući da budem ona glasna djevojka koja se sa prijateljicama vraća u zoru na štiklama i sa pjesmom u zraku. Nikad nisam izašla kako treba a to je bilo zbog toga što se moram vratiti kad treba. Same ironije u životu, floskule, fraze i teze rekao bi Frojd. On bi rekao da imam s tobom kompleksan odnos ali zar majka i kćer nisu takve? Kompleksne, čudne, rijetke i jedinstvene smo u odnosima s majkama i prema kćerima. Znam za nasilne odnose ali naš nije bio takav. Naš odnos je bio takav da se nikad nismo posvađale jer ti nikad nisam proturječila. Zato je naš odnos bio formalno dobar ali neiskren, lažan i površan i zato te nisam mnogo voljela kao kćer. Sjećam se kako si me učila da serviram kafu, da sjedim, da kažem hvala i da nikad ništa ne dirnem sa stola. Ne sjećam se da sam s tobom ikad nasmijala. Nikad. Bila si jedna od onih majki koje othranjuju djecu ali ih istinski ne odgajaju jer nisi me odgajala da budem psihoterapeut sa vlastitom ordinacijom nego da budem udavača. Udana. Zato i jesam servirala kafe tvojim prijateljicama a kasnije njihovim sinovima. Jer si me naučila da dajem, da serviram, pokazujem moć i lakoću s kojom radim ispred gostiju kao kvalitete koje su nužne za dobar opstanak vrste-Okretna majka, domaćica i žena. Okretna, brza, energična i spremna. Spremna na sve. Sjećam se majko naših rijetkih razgovora kad sam konačno upisala fakultet i kad si mi rekla kako od toga nema ništa. Oh, da…Taj trenutak kad kćerka koja ima jedino mamu na svijetu dolazi kao prva na listi primljenih na fakultet koji je sama birala i tražila a njena majka odmahne i pita jesam li donjela usput pive i čipsa doći će joj Nusreta na kafu. Taj trenutak sam htjela podijeliti s tobom. Trenutak svoje sreće i na taj način uvećati svoju sreću znajući da sam usrećila i tebe ali moja sreća je ostala sa mnom, zagrljena u samoći ispred tvog nezainteresiranog lica jer to što sam ostvarila i počela nije uspjeh. Uspjeh je naći posao, dobrog muškarca da brine o meni i podići svoj dom. Ništa od toga nisam imala osim činjenice da sam upisala svoj faks koji sam birala. Ti si mi kuhala hranu, prala odjeću i brinula se da ostanem živa kao da sam pacijent a ti doktor za život. Za bolest zvanu život najbolji liječnici su roditelji. Dobri roditelji će izliječiti proces rasta, odrastanja i pacijent će preboljeti kao i svi ostali život do smrti. Odrastanje boli majko. Ne znam kakvo je bilo tvoje i ne želim da tražim opravdanja u tvom djetinjstvu zato što si uništila moje. Nemaš izgovore majko. Imala sam samo tebe.
Kad je otac umro postale smo prijateljice a ne majka i kćer. Tako sam se osjetila s tobom na povratku s njegove sahrane, sjedile smo na zadnjem sjedištu velikog crnog mercedesa obučene u šuštavu crninu i šutjele promatrajući kapi kiše kako se razbijaju od prozorska stakla. Prekinula si tišinu a onda mi uzela ruku i rekla kako ćemo biti najbolje prijateljice odsad. Danas shvaćam da sam gubitkom oca izgubila i tebe-Možda je povezan osjećaj za dijete kad postoji drugi čovjek koji ga je napravio u tvom životu? Možda ti je trebao podsjetnik da sam tvoja kroz čovjeka kojem si me rodila? Možda je on za tebe bio važniji od mene? Nisam sigurna iako sam psihoterapeut ali zapisujem male mogućnosti na fini papir koje će mi možda magično otvoriti vrata spoznaje zašto te toliko mrzim majko? I zašto si ti mene mrzila na taj svoj majčinski, lažljivi i najgore od svega površni način. Površina je bila savršena između nas dvije zar ne?
Naš stan je bio savršen. Moram priznati da si imala ukusa, osjećaja za lijepo, sklonost održavanju lijepog i ugodnog života prepunog scena iz fotografija magazina za dom i vrt. U našem stanu bilo je tako mnogo lijepih stvari osim nas dvije. Uvijek sam sjedila u fotelji od crne kože promatrajući sliku koju si kupila za svoj dom i znam zašto kažem svoj-Tu nisam bila dobrodošla. Osjećala sam se kao gošća. Na slici su bila djeca i školjke. Naivna slika i prekrasna. Suncokreti u beskraju, plavo nebo sa bijelim oblacima i onda u dnu leže školjke i djeca. Spavaju. San je ono što me vuklo natrag u tu sliku, sanjala sam. Sanjala sam i kad si bila u svojoj večernjoj crvenoj haljini, mirisa Chanela 5 i dovodila muškarce u naš prekrasni dom. Da, paradoksalno bila si seljanka u svojim uvjerenjima za mene ali za sebe majko? Bila si kurva. Dvolična i licemjerna. Sanjala sam i onu noć kad si bila pijana, smijala si se tako glasno u svojoj trpezariji sa bogatom vazom bijelih ljiljana i visokih plamenih bijelih svijeća, iza tebe su bili zastori, prozor i jedna krasna skluptura golog tijela urađena u bronzi. Tvoj karmin se sijao od svjetlosti dok si zbijala šale na svoj račun. Sjećam se u tom snu kako piješ iz divne čaše, crveno vino, crveni karmin sve je bilo krvavo crveno i umjetno majko. Nikad nije bilo one prave krvi. Krvi koju mi je napravio jedan od tvojih ”rođaka” koji moraju prespavati, imaju sutra nekog posla, bit će kod nas par dana… Jedan od njih je ušao majko u moju sobu dok si se ti smijala sa drugim, sjećam se tvog smijeha majko, kako zdrav, divan i topao smijeh sretne žene. Bila si sretna kao udovica ali vezana kćerkom kao majka. Kako težak naziv za tebe. On je ušao i tepao mi, govorio da sam ljepša od tebe, bolja i mlađa, da sam slatki anđeo nebeskih očiju i da će mi on dati nešto u usta i da to progutam kao šlag i dobit ću 100 maraka pod jastuk. Sve se to desilo. Majko, on je to uradio. Svi sad znaju ali mama to je kasno, gotovo, završeno a još uvijek me reže. Reže me sve oko tebe. Sutradan si bila ona normalna majka u kuhinji, sa glavoboljom, prala si suđe a ja sam ti rekla da me silovao tvoj rođak. Okrenula si se sa nožem u ruci, pjena je padala po pločicama, tvoja kecelja je bila sve tamnija a voda iz sudopera je prestala da se pari. Gledala si me ledenim očima jedne izdajice, kukavice ali ipak gazdarice kuće i moje vlasnice-Majke. Sjećam se kad ti je ispao nož na pločice i kad si se sagela da ga uhvatiš a ja sam krenula također i trznula si se tako jako od mene sa nožem u desnoj ruci dok si sjedala na pod da si me posjekla pored uha i odrezala mi pramen kose, plavi pramen je padao na bijele pločice umrljan kapljicama krvi. Naslonila sam se na suprotni zid i prepala a ti si se samo spustila na pod i držala taj nož gledajući ispred sebe. Sjećam se kao je voda iznad tebe tekla kao vodopad, sudoper je prekipio, voda je pljuštala a onda sam ustala i vrisnula si da se vratim inače ćeš se zbosti…Vratila sam se, smrzavale smo se u toj vodi, ledene pločice su bile nemilosrdne i jedna bol je zamijenila drugu, treću i na kraju je ona ustala i zatvorila česmu, bacila stolnjake na pod da upiju vodu, okrenula se par puta i prebrisala sve a onda me odvela u kupatilo na toplo kupanje, da se ugrijem dok ona napravi kakao. Sutradan se nisam sjećala ničega a to je trajalo kratko, nestvarno, nije moglo da bude. Imala sam flaster kod uha i onda shvatila da je sve istina. Ti si bila moja mama, prostitutka koja je davala ljubav za novac ali moju si odbijala besplatno, nepotrebna je, suvišna. Sve što ima cijenu je vrijedno pažnje a ja sam bila bez cijene, bescjenjena, necjenjena i neocjenjena… Nisam imala cifru osim nule. Ni dobra ni loša. Nema me.
Nisam zaboravila naše normalne dane, tvoje kafe sa komšinicama, odlaza na pijacu, kukanje na vrijeme, na cijene, na život. Ta svakodnevna žena me fascinirala i plašila. Možda si postala prostituka samo zbog dosade? Jesi li zbog svoje dosade majko zaboravila mene? Ne želim te više analizirati moram da se posvetim sebi. Ti si mrtva i jedina veza s tobom su ova razlomljena sjećanja. Majka se treba slaviti i da je crna majka. I da je najgora na svijetu a ne neka obična, prosječna, dovoljna majka. Nisu sve žene majke. Nikako da shvati civilizacija da nemaju sve žene instinkt za majčinstvo, da se ono nekad jednostavno desi, odradi, usputno je i mora se. Nije normalno za ženu da nema djece. I tako se mnogo žena odluči ili ne odluči još gore od toga i stvori bebu, čovjeka, novu ženu. Nisam nova mama, stara sam, potrošena i izmučena. Neprepoznatljiva sam ispod pudera i šminke oko očiju, teške kose i jakog parfema gola sam i blijeda. Sama. Usamljena žena psihoterapeut jednog divnog grada. Ona je poštovana, uvažena i priznata ali nisam. Znam duboko u sebi da nisam. Jer sam tražila oduvijek svoje priznanje u tebi a ti ga nikad nisi dala za moj posao, ordinaciju, doktorat…
Postale smo žene i ostarila si dostojanstveno, skladno i lijepo kao i sve u tvom životu. Ostala si površna na moje dolaske i razgovore koje smo vodile ti bi prekidala sa svojim prijateljicama, upadicama koje su me rezale kao bambusovo lišće i trsku oštrim sabljama. Uništila si moje samopouzdanje kroz moje ljubavne neuspjehe. Za većinu tih neuspjeha si kriva upravo ti ali ne mogu više da sebe opravdavam jer i kad sam postala nezavisna, slobodna i priznata imala sam izbor. Nisam ga iskoristila majko. Nisam iskoristila svoje godine, novac, vrijeme i slobodu da izgradim sebe na najvećem nivou nego sam marljivo radila, sjedila kod kuće, izlazila nedjeljom u crkvu i išla na naše redovne kafe, bezvezne, isprazne. Nije ti se svidio nijedan moj dečko a i oni nemaju lijepo mišljenje o tebi a ja sam nekako ostala neodređena. Slušala sam vas, vaše svađe, podjebavanja i igre koje ste igrali za mene dok ne bi otišla ili se rasplakala. Nedostaju mi lijepa sjećanja na tebe. Tako daleko si sa tatom i igraš se sa mnom, smijemo se i slika nas neki prolaznik, sretni smo. Hladni zimski dan u parku, majka, kćer i otac savršena obitelj. Na slici se svi smijemo. Bila si sretna s njim i sa mnom kao dodatkom ali ne njime. Moj otac te volio a i ti njega. Neizmjerno a onda se desila njegova smrt i nestala sam kao djevojčica koja ima tatu a sebe si izgubila u ulozi majke. Desilo se neodređeno, maglovito sjećanje na našu prošlost i sad vijest kako si mrtva. Smjestila sam te u najbolji dio bolnice i osigurala ti sve, nisi se patila. Nisi se patila utješili su me. Telefon mi vibrira, u glavi odzvanja, treba mi jaki viski, jedan, drugi i treći. Stopala me bole mama. Bole me od hodanja u visokim petama po gradu, po uredima i bolnicama. Uvijek sam hodala u visokim petama mama. One me bole, jako. Nemaš pojma koliko me noge bole navečer kad konačno izujem ove pete ali ta bol me podsjeća zašto sam hodala, čemu sam išla i šta sam željela i na kraju koliko sam ostvarila. Bol mama. A ne tvoje pohvale. Izgradila me bol.
Htjela sam zaista pobjeći od tebe majko. Postala sam kao ti izvana znaš li to? Ne znaš? A jesam draga majko. Znaš li kako ti kćerku u gradu zaista zovu? Kurva kao mama. Kao ti. Kurva sam jer sam promiskuitetna majko a ne zato jer naplaćujem poput tebe jer ti si zaista postajala kurva s tim novcem. Mene zovu kurvom jer sam laka, lako dam. Nisam se opterećivala s time nikad. Nikad me izvana netko ne bi mogao zamisliti po opisima tračeva muških salona i kafana. Izvana sam bila poput tebe majko-Izmorena. Zabrinuta. Nezainteresirana. Navečer bi me preuzimala druga žena, neka žena poput tebe. Sjećam se koliko si pila svaku noć sa svojim rođacima, bratićima, sestrićima. Popila si cijelu bocu ispred mene obučena u zlatnu usku haljinu sa mnogo detalja, sjajne usne su se ljubile sa bratićem a onda je došao drugi, treći, meni ispred očiju si bila mrtva pijana. Ja sam noćima u svom životu mrtva pijana dovodila muškarce u kuću a potom im zaboravljala imena, identitet, brisala i blokirala brojeve i račune. Nestajala sam sa tom verzijom sebe kao ugledne psihoterapeutkinje koja ne bi nikad obula onako usku i kratku crnu haljinu, popila dvije boce vine i završila u parku sa uništenim cipelama i frizurom. Nikad. Majko u ovoj analizi sam poput tebe ali ipak ti nisi bila svjesna poput mene ja sam ovo radila namjerno. Kroz svoje tijelo sam doživljavala ono što si ti priređivala meni svake noći u mom djetinjstvu. Muškarci kao rekviziti za liječenje jedne duboko poremećene žene opsjednute kontrolom i nagonom za preživljavanjem mislili su da spavaju sa koketom, starletom ili kurvom na kraju. Sve smo kurve rekao mi je jedan od njih a ja sam onda pogledala u njega i shvatila da je on jedan od njih koji čak nema ni ime, klasu, naziv, ličnost a ja sam barem kurva. Dovoljno dobra da budem kurva. Kažnjavaju nas tokom seksa majko kad nam govore kako smo kurve, kako smo kuje, drolje, fukse, fufe, pušačice, dudlačice, primačice, gutačice. Oni nas tako u žaru seksa da se ne uvrijedimo slučajno nazivaju svakakvim imenima a po danu smo poštovane, uvažene, izmučene radnice, žene i majke. Bila sam kurva mama. Svima njima samo da oživim tebe kroz ta iskustva i godila su mi. Ali to nisam istinski ja majko. Kroz djetinjstvo je cilj individue da pronađe sebe u stvarima koje ga okružuju i da prema tome gradi svoju ličnost, znanje, zanate i sposobnosti jer to je cilj izgradnje bilo kakve ličnosti majko ali ja nisam imala uzore osim tebe i knjiga kojima sam bila okružena i koje si mi davala samo da ne smetam tebi.
Danas je dan tvoje smrti. Fizičke smrti a ne znam hoćeš li umrijeti u meni. Mrtva si za mene odavno. Od trenutka tvoje udaje za njega i rođenjem njegovog djeteta. I to si stigla da uradiš-Da imaš novu obitelj prije mene same. Tu sam shvatila da sam uistinu mrtva dok si ljuljala mog brata u krilu, on je sjedio pored tebe a ja sam plakala od bolova u uhu, rekla si da sam ljubomorna i da prestanem, tek kad sam dobila temperaturu povjerovala si mi. Vjerovala si u bol. I ja vjerujem u nju i zato sam namjerno pala niz stepenice za vrijeme naše svađe, namjerno sam se posjekla dok sam prala suđe i namjerno sam ozlijedila lice vlastitim šakama. Tad si bila brižna i pazila si me a ja sam stvarala sjećanja na tebe kao brižnu mamu, majku koja je posvećena samo meni. Bila sam sve bolesnija zbog toga sjećam se. Pila sam tvoje tablete i šampone, uzimala sirove krompire i hodala lagano obučena samo da mi napraviš malo svoje juhe od kokoši i da mi dotakneš čelo i zaista me pogledaš u oči. Samo taj trenutak pogleda gdje želiš vidjeti jesam li ja zaista dobro. Kao majka taj duboki nagon u tebi oživila sam jedino ovako. Sve ostalo je mutnina…
Draga majko. Ne opraštam ti. Mrzim te. Moja mržnja prema tebi je rođena u želji da ti se svidim. Nisam dobila od tebe to i zauzvrat se moja ljubav pretvorila u nesreću i mržnju, zlobu i sitničavost i kritiku prema tebi čak i kad sam preuzela svoj život u ruke u njemu si bila ti. Živa. Više nisi. Zaista si mrtva i više nikad ništa nećeš reći a sve što si rekla zapisala sam i sad ću spaliti. Nikad zaboraviti majko. Nikad neću zaboraviti sve ono što ne mogu nabrojati u ovom pismu. Koliko me znala zaparati tvoja riječ kao žilet preko vrha jagodice na prstu. Nikad nisam u tebi imala podršku i zato sam padala stalno, stalno sam vozila prebrzo ono biciklo u nadi da ću pasti dovoljno jako da me pogledaš kao i svaki put a onda sam odrasla, bila si trudna. Imam dva polubrata. A ja sam odselila i započela novi život.
Zadnje što sam uspjela uraditi je da budem loša sestra. To sam čekala cijeli život s tobom. Da ti nanesem bol preko nečega do čega je tebi stalo. Sjećam se koliko si se smijala mom obrazovanju, želji da napredujem, odselim i da nešto uradim, koliko si bila nezainteresirana za moj rad u novinama da si bacila ispred susjede članak koji je ona posebno za tebe donijela, majka…Onda su oni odrastali ispred mene a danas su mladići, muškarci a za mene nemaju nijednu jedinu lijepu riječ. Svaki od njih u meni vidi ono što sam ja vidjela u tebi-Raspad. Sve što bi uradili za mene nije bilo dovoljno dobro ali jedna scena je bila posebno okrutna majko prema tvom mlađem sinu Borisu. Sjećam se svoje haljine, sjedila sam za radnim stolom u obiteljskoj kući, završavala sam svoje papire i vjetar je lagano pirio kroz prozor a na podu se sa bojicama igrao Boris. Imao je 7 godina, predivan crtež prepun vesele boje i oblika koji je nacrtao samo za mene kako je rekao. On je crtao satima jedan mali crtež prepun krugova, srca i linija različitih boja da je djelovao kao malo remek djelo moderne umjetnosti i bilo je nekako toplo. U meni je taj crtež mama izazvao toplinu, osjećaj, emociju prema bratu koju ranije nisam osjetila i prepala sam se mama. Prepala sam se ljubavi. Prepala sam se koliko mi je odjednom bilo stalo do tog malenog dječaka, malog princa koji je crtao za svoju sestru jedan rad. Čekao je od mene mama ono što sam ja čekala od tebe onog dana kad sam primljena na fakultet. Čekao je pohvalu, ohrabrenje, sreću a ja sam se osvetila. Osvetila sam se. Mama boljelo me kao nikad u životu dok sam uzimala crtež tog dječaka i promatrala njegove oči pune nade i čekanje pohvale je nestalo kad sam crtež pogledala i okrenula se prema njemu a onda mu samo rekla da pokupi nered koji je napravio iza sebe. Ništa. Nikakva reakcija samo kritika. Bio je zbunjen koliko sam hladna. Onda sam crtež samo bacila na pod i onda se rasplakao…
Majko moja braća me ne vole. Nisi me ti voljela. Nijedan muškarac me dosad nije volio a svaki koji je pokušao je odustao.Za sve krivim tebe a znam kao psihoterapeut da sam kriva jedino ja. Lakše mi je da krivim tebe majko čak i kao velika djevojčica zauvijek ću biti ona koja je donijela rezultat liste na kojoj sam bila prva a ti si mamurna, nezainteresirana pitala za kruh i pivu. Moj dotada najveći uspjeh za tebe je bila linija i crtica našeg razgovora na kućnim vratima. To se desilo na vratima gdje si ti stajala u polumraku a ja držala list bijelog papira sa svojim imenom i prezimenom kao da ti se predstavljam-Mama ja sam tvoja kćerka Željana koja je upravo prva na listi filozofskog fakulteta prijemnog ispita iz psihologije. Prva majko. Ni mnogo godina kasnije na diplomi nisi bila prisutna jer si otišla na odmor sa svojom obitelji. Ja sam stajala sama. Sama sam bacila kapu i sama se grlila sa prijateljima, profesorima i poznanicima i bila sam im jadna i čudna. Nikoga za mene osim vas nije bilo ali otišli ste na odmor. I kasnije kad sam se zaposlila i opet upisala školu nisi me podržala. Nikad. Pitala si me gdje mi je muž? Gdje su mi djeca? Tko je novi dečko? Čemu takvo lice? Nikad nećeš, znala sam, uvijek sam ti govorila…I ja sam te slušala. Kao što slušam svoje pacijente. Bila si djevojka, supruga pa majka, prostitutka, žena dva puta i majka dvojice sinova sa kćeri koju ne računamo i sad si mrtva. Slobodna sam. Ustajem sa poda a sve se vrti, koliko je sati, vani sviće jer je nebo poprimilo jutarnje blijedilo i uskoro će jutro. Novi dan.
Za kraj mama moram ti reći gdje sam te zaista izgubila i obje to znamo. Za kraj naše priče i tvog života uklesala bi ti ovo sjećanje jasno u spomenik da te prati zauvijek a znam da te pratilo do kraja svakog daha-Bila je noć. Tata je sjedio i gledao televiziju a ja se igrala u kutu dnevne sobe na svojoj velikoj deki od roze vune i medvjedića naslikanih svuda, bila sam tiha i slušala sam vas. Prvo si pila, sjedila i pušila a potom si ustala i nešto ste pričali potom je tata razbio vazu sa žutim tulipanima. Stajali ste u trpezariji i vikali jedno na drugo, držala si čašu u ruci a on je bio prekoputa i derao se svom snagom, između vas je stajala ta vaza od tankog stakla sa velikim žutim tulipanima, okrugla staklena zdjela je bila puna vode i onda je preletila preko sobe i razbila se kao balon, staklo je sasjeklo tulipane i voda se rasula po podu uz zvukove stakla kako se lomi, razbija i pretvara u milion novih dijelova samog sebe kao i moj život. Tata me uzeo i podigao i na vratima kuće si tek odustala od svađe. Kad je izabrao mene majko. Svoju kćer. Stala si i vidjela možda po prvi put u životu šta sam ja zapravo za tebe-Suparnica. Nikako kćerka. Ja sam u tvojim očima vidjela strah od mene kao žene koja će ti uzeti muškarca iako joj je to rođeni otac. Nisam više bila samo dijete nego i životni izbor jednom čovjeku ispred tebe. Ispred bilo koje druge. Majko mora da si se prepala mene, zato si me mrzila toliko a kad je otac umro postala sam bezvrijedna. Ostatak života koji si nekad i negdje imala. Muškarci koje si mijenjala to je bilo iz potrebe da nađeš onog kojeg si izgubila a novac? Nisi nikad bila kurva jer ti je trebao novac. Namjerno si uzimala novac. Ne znam s kojim ciljem jer smo uvijek imale svega i živjele dobro tako da ti nije trebao ali si morala da naplatiš. Možda si naplaćivanjem svog tijela nekako mislila da ćeš naplatiti i životu zbog gubitka muškarca kojeg si voljela? Možda su tada muškarci za tebe bili sredstvo liječenja tuge a novac simbolika kroz koju vraćaš izgubljeno u materijalnom obliku? Ili si se jednostavno prokurvala sasvim je svejedno. Izgubila sam te onda na tim vratima majko. Uvijek su bila vrata ispred i oko nas i uvijek sam sa prijetnjom prelazila kućni prag. Više ne. Nikad više. Čak i kada si našla drugog muža i rodila mu djecu uvijek sam na tebi vidjela sjene one žene koja se mene plašila još više jer ovom novom muškarcu nisam bila dijete-Bila sam djevojčica koja se pretvara u lijepu ženu nalik na tebe. To te izjedalo. On me znao gledati, znam to, on me promatrao dok sam spavala i drkao ispred moje djevojačke sobe. Zatekla si ga jednom. Čula sam vas. Sve sam čula i ispostavilo se da sam ja kriva. Mama moja je krivica što je tvoj muž stao ispred moje sobe, otvorio vrata i gledao kako me svjetlost iz hodnika obasjava po grudima i drkao, svršio po vratima i na prag mojih vrata i tu ste se posvađali. Vrata i uvijek s tobom vrata. Majko draga zatvaram ova vrata i razumijem te konačno. Mrzim te i dalje ali mlada sam još uvijek i možda nekad konačno stanem pred tvoj spomenik i zaplačem od srca jer sam u njemu našla suosjećanje za tebe a to neće biti danas.
Željana ustaje i promatra svjetlost zore iznad grada u kojem je njena ordinacija i bolnica njene majke u kojoj je jučer umrla. U ovom gradu su njena dva brata jedino što joj je ostalo od njene majke kao trag života na ovom svijetu. Željana sebe ne smatra njenom više. Dok izlazi na visokim petama iz svoje ordinacije u kaputu plave boje njena svijetla kosa joj daje nadu, kosa uvijek izraste poslije svega pomislila je. Pomislila je na svoja dva brata s kojima nema odnos jer je sve uradila poput svoje majke i odlučuje da to ispravi ali to neće biti danas. Dok sjeda u svoje auto i izlazi na glavnu cestu promatra svoje lice u retrovizoru i mlada je. Nije to više lice one djevojčice koja izgleda starije jer je uvijek nadurena, zabrinuta i izmorena. Ne. Ovo je lice žene koja je izašla iz zatvora, iz same sebe. Promatra se i vozi sve dok ne izađe iz grada u kojem su također i svi njeni ljubavnici barem većinom ona pretpostavlja. Dok dodaje gas razmišlja i o njima. Bili su tako bezimeni, mrtvi, hladni i poput sna da nijednom od njih nije upamtila konkretno ime, prezime i broj telefona barem u memoriji telefona ni toliko od njih nema. Oni su bili zamjena za oca. Zato sam ih mijenjala cijelo vrijeme. Seks je bio sporedan, dobar, loš, romantičan i grub a nijednom nisam doživjela orgazam. Nijednom. Sama sam uvijek dolazila do svog orgazma razmišlja Željana i sjeća se jednog mladića koji je počastio pičem u hotelu Imperial dok je sjedila za šankom i koketirala sa poslugom. Tu noć se napila, sredila i izašla u novoj plavoj haljini i visokim štiklama crne lakirane boje. On je pitao kako se zove, šta radi, predstavio se lijepo i kulturno a to joj se svidjelo. Bio je šarmantan i drugačiji a onda mutnina, praznina, neodređeno diranje tijela u hotelskoj sobi, znoj i mamurluk. Jednom ću mu se javiti, ako se ikad sretnemo ponovo. Više neću izlaziti kao kurva, pijana i prenašminkana nego kao ja sama. Bez potrebe za maskiranjem jer nema više maske, nemam se od koga kriti majko. Možda jednom nađem muškarca koji će biti kao moj otac. Pravedan, snažan, lijep i dobar čovjek. Možda ali to neće biti danas. Danas odlazim odavde govori sebi Željana i dodaje gas odlazeći u planine iznad sivila grada i u drugu zemlju, sve do mora. Do plaža i sunca. Daleko od svega što je trebala obaviti danas. Ništa. Neće se ni pojaviti na sahrani svoje majke. Nije se ni ona pojavila na diplomi svoje kćerke. Konačno smo izjednačene majko pomišlja Željana i u staklu prozora se vidi njen osmijeh po prvi put nakon mnogo vremena i prvi osmijeh koji duguje upravo svojoj majci. Hvala mama. Hvala što si mrtva.