Iznenadni susreti sa dragim nam ili poznatim ljudima na neočekivanim mjestima potaknu nas da podijelimo sa drugima misao koju nam je taj susret kreirao: svijet je stvarno mali! Ali svijet, i naš doživljaj istog, je uveliko mali i bez toga. Razmislite malo o redukcionizmu svijeta ili svega što postoji i što se dešava na određene, nama veoma lične aktivnosti i dešavanja. Redukcionizam obuhvata postupak kada „se cjelina svodi na zbir njenih dijelova; tako dolazi do greške da se prepoznaju samo oni dijelovi koje naš poseban način posmatranja može da vidi. Redukcionizam je u najgorem slučaju, nešto nalik na izjavu da je zalazak sunca samo elektromagnetska radijacija, ili pak da je koncert za violinu samo grebanje dlakom jedne životinje o crijeva druge!“ (David Aktinson, Poruka Prve knjige Mojsijeve 1-11, 35)
Ocjena u dnevniku za učenika osnovne škole predstavlja čitav svijet: što je ona slabija, to je i njegov doživljaj radosti manji – bar unutar zidova porodice i doma. Tinejdžerima su mediji odavno sveli cijeli svijet na „good look“ i seksualnost. Veoma je teško, skoro nemoguće, uvjeriti neke od njih u ovom periodu da se svijet sastoji i od nekih drugih, jednako važnih (ako ne i važnijih) elemenata. Poslije ove faze se ulazi u fazu zarađivanja. Tada novac dolazi na vrh svih vrijednosti jer odjednom stiže prosvjetljenje kako se njime može kupiti i dobar izgled i sex(ualnost).
Ovu vrstu iluzije može najlakše srušiti bolest (bilo kog oblika) koja uglavnom stiže u toku jurnjave za novcem, ljepotom i sexom. A to se dešava na sledećem nivou životnog puta. Tada polako počinjemo da uviđamo kako je doživljav svijeta mnogo veći nego smo ranije mislili. Odjednom se život širi i raščlanjuje u mnoštvo medicinskih ogranaka: hirurgija, ortopedija, radiologija … lista je predugačka, skoro beskrajna. Baš kao što majka hodama ulicom stežući u rukama svoje tek rođeno dijete ne misleći nijednog trenutka na aktuelni koncert muzičke zvijezde u svom komšiluku, tako se čitav svijet pacijenta odjednom svodi, redukuje, na četiri bijela zida i bolesni dio tkiva.
Zato je najveći uspjeh našeg ljudskog neprijatelja podijeliti i razdvojiti ne samo različite narode, religije, narodnosti i vjeroispovijesti … nego i različite uzraste. Tako dobija na većoj mogućnosti da bilo koja grupa uvjeri i ubijedi sebe kako je jedino ona u pravu i kako je jedino njen trenutak u vremenu onaj koji se zaista računa i onaj na koji se svodi cijeli svijet i kako mu nikako i nipošto ne treba mišljenje drugih, naročito onih koji ne pripadaju njihovoj grupi, narodu, vjeri ili uzrastu. Tako je propast 100% osigurana. Istina je potpuna drugačija: svako od nas može da nauči mnogo od drugog i drugačijeg, starijeg ili mlađeg.
„Gledajući naše ljude u pozorištima, na koncertima ili predavanjima po unutrašnjosti, često sam mislio: zašto su kod našeg čovjeka tako upadljivo vidne sve one fizičke funkcije koje kod istinski civilizovanog čovjeka, dok je u društvu, rijetko izbijaju na površinu. Za vrijeme dok predavač govori ili pjevač pjeva, naš čovjek kašlje, kiše, zijeva, proteže se, štuca ili uzdiše. On čačka zube ili uši, češe se kad osjeti za to potrebu i gdje god ga zasvrbi. On se ne kontroliše, on i ne promišlja da bi mogao savladati sitne i krupne fizičke potrebe, nego im naprotiv pušta maha i zadovoljava ih, bez pomisli da li gledaju i kako na to gledaju ljudi oko njega. Ponekad prosto izgleda da će se sav taj čovjek rasuti tu pred vama. Ali neće, ne bojte se, on će doći i na idući koncert i – biti na njemu isti takav kakav je i danas na ovome. On prosto ne misli na drugog, još nije dorastao do stepena na kome čovjek počinje da ima obzira prema okolini.“ (Ivo Andrić, Znakovi proed puta, 148)