Sedamdesetih godina minulog vijeka, Banjaluka je poprimala prepoznatljivost, po industrijskoj proizvodnji, na prostoru tadašnje Jugoslavije, il-ti ovovremenog 'Regiona'. Tada su za vrijeme vladavine 'totalitarnog jugo-komunističkog režima', ovim gradom, u jutarnjim časovima, jezdile kolone 'ljudskih resursa (na biciklima 'Rog'- Ljubljana), ka 'R. Čajavecu', 'Univerzalu', 'Incelu', 'Mljekari', 'Sintetiku',… tvornicama I proizvodno-prerađivačkim pogonima, u kojim je naš 'naivan srpski seljak', naučio da pravi TV-prijemnik, dizajnirani namještaj, pa I neke 'igračke za ratnike'. A nakon završetka radnog vremena hitno do svoje podstanarske sobe, pa zajedno sa komšijama 'konstitutivcima'- Icom, Safetom, Perom- zidao sebi kuću. I slagao zamalterisane cigle, umnije nego ovdašnji eksperti- rečenice. Bujao je 'sve(t)koliki život', u takvoj 'realno-sektorskoj' Banja Luci (samo u 'Čajavecu je radilo 5000 'ljudskih resursa'), a u nekim od tih preduzeća, 'Radnički savjeti', su donosili odluke po kojim je radnicima isplaćivana I 13-ta plata. Koja je nakon 'procesa restrukturiranja vlasništva' , totalitarno ukinuta kao 'relikt komunizma'. U gradu je, pored državnih bivea, krenuo I 'procvat' gostionica koje su 'preduzimljivi preduzetnici' otvarali češće u sklopu svojih kuća. Na Laušu su to (duž makadamske 'Rudarske' ulice), pored 'lauške stijene' I društveno odgovoren firme (jel'te) I 'Zelengora', 'Rubin', 'Grmeč', 'Golgoter' I mom oku posebno prijemčiv 'Mali raj'. A u 'raju' svakodnevna 'postavka': Špico, Drndo, Truljo u pretresanju aktuelnih tema, glavnu riječ je vodio Drndo, četrdesetogodišnjak, dežmekastog tijela. (A glava mu k'o 'Cocin bubanj'). Hrapavim 'duvanskim' glasom, po cijeli dan je (sjedeći pored peći 'naftašice') drndao o limariji, vodoinstalacijama, bigovanju željeza I drugim njegovim, navodnim, majstorijama. I uz povremene 'prel??? Koncentracije' pitanjima- 'Morel jedna rakijica, od tebe?' – 'Imaš jednu žmaru?' (Cigareta, ??)
'Raj' je bio privlačan I zbog toga što je imao I svoju kuhinju, iz koje se često širio zamamni miris pržene svinjske džigerice. U ovu gostionu su pred odlazak 'u firmu- svraćali (da toknu po jednu, radi, čvršćeg držanja guvernale bicikla), najčešće ''ljudski resursi'' iz obližnjih kolonija, a među njima i Đuka – računovođa u Vatrogasnom društvu B. Luka. Uobičajavao je da, nakon završetka radnog vremena, prije odlaska kući, na ručak – tek radi dezinfekcije grla i ždrijela – počasti sebe i društvo sa ''kojom rakijicom''. Kako mu se bližilo penzionisanje češće je ''rajevao'' i pravio društvo Drndi i njegovim ''notornjacima''. A onda, u danima sveopšte opuštajuće, prednovogodišnje atmosfere Đuku iznenada – u sred ''Malog raja'' ', strefi kap (moždani udar).
Na sahrani mu, pored rodbine, radnih kolega, okupi se i ''rajska raja''. Nakon čitanja oproštajnog govora, Đukinog direktora, pred spuštanje Đuke na vječni počinak, jecaje ožalošćenih ''dopuni'' Drndina žalopojka:
-E moj Đuka, ti iz Malog raja, ode pravo u Veliki raj! – Narednih dana, u okviru (čašicama prisluženog ) evociranja uspomena na Đuku, lucidni Mane – ''špickov'' je Drndu promovisao u ''brigadira zaslužnog odlaska u Veliki raj''.