Malena

Otkad znam za sebe osjećam se malena. Mala. Malecka. I tako su me zvali. Jedino me moj dedo zvao pravim imenom i svojom velikom djevojčicom. Za sve ostale sam uvijek bila malena i uvijek sam se osjećala manja od svih ostalih oko mene. Umanjenica. Nešto sitno i malo. Malena. Tako da sam i zaboravila svoje ime jer sam uvijek bila ”Mala”. Nisam zaboravila svoje ime ali drugi jesu pa su me uvijek zvali Mala. Nitko se nije trudio da zapamti kako se zovem pa kad bi me zvali samo bi rekli mala! I ja sam znala uvijek da sam ta mala zapravo ja. Malena. Moja mama je imala žutu kosu, crvene nokte i crvena usta. Jednom je časna sestra Bernarda rekla kako moja mama ima plavu kosu. Nije imala boju neba već boju limuna a ona je rekla kako se ta boja zove plava na kosi i žene koje nose takvu kosu zovu se plavuše. Časna sestra Bernarda je rekla kako su plavuše jeftine žene, kurve i kako je to nepristojna boja za žene i djevojke. Moja majka je bila kurva. To sam znala već sa nekoliko godina svog života. Živjele smo u stanu u Trebinju i stalno su dolazili neki dječaci, muškarci a i nekoliko baš starijih ljudi koji su ličili ponekad na moga dedu Marka. Ti ljudi nisu bili moj dedo i mamu su nekad zvali kurvo veoma glasno i kao da skiče poput svinja pred klanje. Ja bi ležala u svojoj maloj sobi na kraju hodnika i slušala kako krevet cvili, žice se zatežu i lupanje od zid. Tada bi je najčešće zvali kurva veoma glasno a onda bi skvičali kao svinje, kao da ih nešto boli, i nastala bi tišina neko vrijeme. Kad bi se to završilo čula bi kako netko pali upaljač, korake po sobi, šuškanje i šaptanje. Nisam nikad razumjela zašto šapću kad su bili toliko glasni i jednom sam ušla u maminu sobu jer sam se upiškila od čekanja, nisam nikad smjela izlaziti iz sobe kad bi muškarci dolazili u naš mali stan ali svakog sam vidjela iz mraka moje male sobe na dnu hodnika. Prvi muškarci su bili različiti i znala sam čak imena nekih-Ivan, Asmir i Nikola. Oni su stalno dolazili i poslije njih sam prestala pratiti imena a koliko god su različiti bili svaki je postao isti. Na početku sam mislila da se tata vratio po mene kad sam čula muški glas, plakala sam kad sam vidjela da je to neki čovjek sa brkovima koji se smijao sa bijelim zubima, veliki stomak mu se nadimao od smijeha a cigara u ruci dimila i tad je rekao da mi nije tata ali da je tata mojoj mami. Igraju se mame i tate a jednog dana ću i ja igrati tu igru. Nije mi se svidio. Lagao je. Mama ima tatu i zove se Marko. On je moj dedo koji ima bijelu kosu, plave oči sa puno linija na licu, ima jake ruke i baca me u zrak kao da letim kad dođe kod mame, miriše na travu poslije kiše, borovinu i samo malo na dunje, donosi mi čokoladu na kojoj piše Seka ili Volim Te i mlijeko sa sela u velikim zelenim bocama gdje prvo bude kisela voda a onda kad se popije on tu sipa mlijeko. Voljela sam dedu Marka ali više nije dolazio. Mama je rekla da je mrtav za nju. Mislila sam tada da je mrtav zaista. I plakala a ona me milovala dugim noktima koji su pomalo i grebali po mom obrazu i samo mi tiho rekla da ćemo svi umrijeti jednog dana. Htjela sam ići na groblje kao i baki, odnijeti cvijeće i stajati ispred kamenih kipova i pričati sa njim kao što svi rade sa mrtvim ljudima-Rekla je da ćemo otići dedi Marku jednom, zapaliti svijeću kao i baki Danici ali to se nikad nije dogodilo. Jedini muškarac kojeg sam voljela je bio mrtav a svi muškarci koje nisam voljela su bili oko moje mame nažalost živi.

Kad je mama plakala imala je duge crne linije koje su tekle preko bijelih obraza, linije su tekle sve po njenim majicama, pila bi neki crveni sok koji ja nisam smjela piti jer je samo za velike, a linije su na kraju postale samo crne velike fleke kad bi ih pokušala izbrisati, bila je kao dimnjačar sa reklama bombona koje mi je dedo Marko donosio. Nedostajala mi je sigurnost njegovih ruka koje su bile tako grube a opet tako nježne, imale su milione malih linija i tragova na sebi. Mama je rekla da je on seljak, propalica i da joj nije nikad ništa pružio u životu. Bila je ljuta na njega. Sad je bio mrtav pa se ne mora ljutiti ali nije ni sretna. Ja sam plakala. Tih dana sam najviše bila u sobi. Ona bi mnogo spavala a navečer bi me odvela u park, na sladoled ili čak u kino na neki veliki crtić. Uvijek bi išle u kino, kupovala mi je velike lutke, igračke i gomile slatkiša koje sam jela sve dok mi stomak ne postane kao loptica i dok ne povratim. Nisam često jela slatkiše pa kad bi mama kupila sve sam odmah trpala u usta a onda od muke povratila, kasnije sam shvatila da mi neće biti muka ako baš puno pojedem i nagnem se nad šolju  i sve izbacim iz sebe. Nisam čekala da mi bude muka već samo da se napunim do vrha a onda bi utrčala u WC i samo nagnula glavu nad šolju u kojoj je uvijek smrdilo ružno ili bilo malih smeđih tragova kakice i kad bi kleknula i stavila glavu blizu šolje udahnula bi i znala bi da ću odmah povratiti. I bilo mi je lakše.

Mama je jedne noći ponovo imala crne linije po bijelom licu, ali nije pila crveno vino već stajala iznad kreveta i spremala moje stvari u rozi kofer sa medama i srcima. U velikoj sobi je bio čovjek s brkovima koji je jednom rekao da će mi biti tata. Mama šta radiš? Gdje idemo? Stajala sam sa lutkom koju mi je kupila i rekla da je napravljena od procuklana i stalno me ispravljala da izgovorim po-rc-ul-aaaan. Porculanska lutka sa trepavicama, staklenim očima, lijepom haljinicom i crnom mekom kosom. Tu lutku sam dobila kad je mama imala puno momaka jedne noći u svojoj sobi a od mene tražila da nijednom ne izađem iz sobe i da piškim i kakim u jednu zdjelicu koja je nekad bila moja tuta. Bila sam prevelika za tutu, bila je mala, nisam mogla sjesti na nju, popiškila sam se slučajno pored tute, znala sam da će smrdjeti kao u šolji i da mama neće biti sretna i onda sam prvi put bez slatkiša povratila i napravila još veći problem, plakala sam i prepala se da mama ne bude ljuta. Izašla sam iako mi je zabranila i vidjela mamu kako leži kao mrtva a neki ljudi leže na njoj kao da se trljaju od nju, jednom čovjeku je guza bila jako dlakava, takve dlake sam vidjela na televiziji sa životinjama, majmuni imaju dlakave guzice. Kad su me vidjeli prestali su a mama je bila ljuta…Te noći me prvi put udarila jednom, dvaput, triput a kad je prestala plakala je, legla na pod i čupala svoju žutu kosu a ja sam joj rekla da ne brine i pokazala joj kako me ne boli ništa-Vidi mama! Uštinula sam se svom snagom da ona vidi kako me nije bolilo. Lagala sam. Bolila me glava i mama je imala moju žutu kosu između svojih crvenih noktiju, puno moje kose i glava me žarila kao da je sunce i da gori. Mama je plakala jer me bolilo ali pokazala sam joj kako me ne boli nimalo i uštinula sam te toliko da mi je poplavila koža a to je nije utješilo. Bila je još gora, plakala je još više. I danas evo plače i pakuje moje stvari dok držim lutku i pitam je gdje je njen kofer? Tada je zatvorila vrata i kriknula. Ostala sam sama na hodniku a čovjek s brkovima je sjedio i gledao utakmicu kao da nisam tu. Nije se više smijao ni govorio da će mi biti tata i to mi se nije sviđalo. Nije mi se sviđao kad se šali a još manje sad kad se ne šali jer nešto nije bilo kako treba. Te noći me ostavila u Dječjem Selu. Te noći sam postala siroče. Sa 6 godina sam ostala bez mame, dede i bez ikoga osim te lutke.

Mama je rekla da će se brzo vratiti, da će me dobre žene sada paziti, da ih slušam i budem mirna djevojka i začas će sve biti gotovo. Lagala je. Lagali su svi oko mene. I ja sam vjerovala. Mama je uvijek upravu. Kad mi je časna sestra Bernarda pružila ruku i uvela u kuću moj život je postao pakao na zemlji. Ali to nisam znala opisati tada. O paklu sam naučila sve od časne sestre Bernarde, socijalnog radnika Siniše i moje psihologice Katarine. Pakao nije mjesto ispod zemlje gdje gore vječne vatre kako je časna sestra opisivala, gdje se čuju krikovi, i gdje idu loši ljudi. Pakao je mjesto na površini zemlje gdje već postoje ogromne vatre, krikovi i loši ljudi. Zašto da idu ispod zemlje kad je i ovdje sve dobro za pakao? Kad sam postala punoljetna okrenula sam se i otišla zauvijek iz sirotišta. Put do toga je trajao 12 dugih godina i teško je sastaviti i zalijepiti sve te godine u jednu malu priču. Ono što mi je olakšalo sastavljanje priče je upravo to da sam morala zalijepiti sve te trenutke u jednu cjelinu, razbijeni trenuci jednog razbijenog života u jednoj maloj priči-Nisam imala težak zadatak jer nisam imala lagan život u kojem bi pisala o svojim ljetovanjima, baki koja kuha kolače, dedi Marku koji me nosio prvo na ramenima a onda me gurao u svojim kolicima za drva koja je zvao civara. Uživala sam u tom dijelu života ali trajao je kratko. Sve se završilo kad sam ušla u Dječje Selo i u kuću koju je vodila časna sestra Bernarda.

Prve noći sa sjedila u jednoj fotelji dok sam slušala razgovor velikih u kuhinji. Siniša, Katarina i Bernarda su pričali o meni a dvoje ljudi u ozbiljnim odijelima nisu na mene obraćali pažnju. Miris kafe u zraku me podsjećao na dom ali sad me sve samo podsjeća na nekadašnji život. Nije ovo moj život. Ovdje imam samo uspomene na svoj nekadašnji život. Bilo je kasno kad su me ostavili u Dječjem Selu. Mama je plakala toliko da je lice sada bilo samo bijelo, bez ikakvih crnih linija, nije imala čak ni crvena usta koja je uvijek bojila kad bi muškarci dolazili, došla je do velike kapije od čelika na kojoj je bio veliki križ sa Isusom koji pati, imao je  krv po rukama i nogama i trnje oko glave. Mama me poljubila u čelo i rekla da se brzo vraća-Lagala je. A sad sam slušala šta oni pričaju o mojoj mami i o meni i shvatila sam da je lagala. Da je sve bila laž i da ću ostati zauvijek ovdje. Bernarda je rekla da sam ista majka, onda  je Siniša dodao kako jabuka ne pada daleko od stabla, Vedrana se smijala i rekla da postoje i izuzeci i spominjala neke žene, djecu i sve je bilo nepovezano a onda sa čula slične riječi od Bernarde i Siniše kako pričaju o kurvama, kurve, fukse, drolje i fufe. To su nekad mami govorili njeni muškarci a tad je Bernarda rekla i moje ime i brzo poslije toga opet rekla kurva ko i mama će biti. Mislili su da gledam crtiće. Nisu znali da ja sve čujem i kako sam naučila da slušam sve one noći kad sam bila preplašena za mamu, slušala sam kroz zidove, na dnu vrata, i kroz ključanice. Sve sam ih slušala ali sve je to bilo u komadima i krhotinama. Malena. Mala. Malecka. Tako su me zvali. Imala sam nekad i svoje pravo ime koje sam promijenila jer sam uz to ime čula kurva previše puta. Bila sam Malena u tom domu za nezbrinutu djecu i čak sam jednom ili dvaput povjerovala da će sve biti dobro. To je trajalo kratko. Bernarda je mirisala kao neki muškarci koje je mama dovodila u kuću. Mirisala na neki miris koji mi je poznat, sličan crvenom piću, i mami ujutro kad ustane, miris alkohola. Crvenog vina i mamurluka. Moja majka je bila kurva a sad o meni brine alkoholičarka. Kad su završili sa pričom ušli su u veliku sobu po mene, rekli da imam divnu sobicu za curice i da će mi biti lijepo. Siniša je imao bijele zube i smijao se kao ljudi sa reklame na onim pastama za zube a Katarina kratku kosu kao muškarac. Bernarda je bila u velikoj crnoj haljini, oko vrata imala zlatni križ a na glavi crnu maramu sa bijelom trakom… Te noći je počeo moj život.

Kad si dijete u sirotištu imaš sve i imaš ništa. Imaš ništa. Nema one glupe negacije kada napišemo kako nemamo ništa. Ja sam imala ništa. A imala sam sve. Imala sam socijalnog radnika Sinišu koji je moje podatke lijepo uveo u svoj crni kompjuter. Imala sam i Vedranu sa kratkom kosom koja me lijepo pitala kako sam, šta radim, kako spavam i slušam li svoje učitelje i časnu sestru Bernardu i imala sam niz doktora, psihijatara, pregleda i svega ostalog samo za sebe. Svi su me dirali, pitali, gledali, promatrali, vodili kroz sive hodnike, čekaonice i na kraju me smjestili u sobicu sa mojom lutkom koja je gledala u mene i ja u nju.  Samo nas dvije. Nije trebalo dugo da prođe kad sam shvatila kako ću ostati zauvijek tu. Kako mame nema. I kako sam prepuštena sama sebi i svim tim ljudima oko sebe. Nije trebalo dugo da mi jedna mala djevojčica kaže kako mi je majka kurva i kako me ostavila jer je otišla s drugim muškarcem i nije trebalo dugo da me časna sestra Bernarda udari kad sam se okrenula na Svetoj Misi i nasmijala jednom starom svećeniku koji je imao ogroman stomak i veliki podbradak kao one ptice sa velikim kljunom.  Nije trebalo dugo da shvatim da sirotište samo jedan korak od ulice i smrti. Jednom sam pročitala priču o djevojčici sa šibicama. Ona je bila u snijegu i palila jednu šibicu za drugom zamišljajući kako ima savršen Božić, savršenu obitelj i baku sa kolačima i kad je potrošila sve šibice postalo joj je jako toplo, otišla je zauvijek i bilo joj je konačno toplo. Ja bi kao i ona otišla svom dedi. Zapalila bi sve šibice samo da odem odavde. Bila je mrtva. Možda sam trebala jednostavno umrijeti i svima olakšati muke? Časna sestra Bernarda je rekla da žene gutaju sirovinu a rađaju sirotinju, rekla je da je sirotinja i Bogu teška, rekla je da sam ista majka i da ću biti kao ona jednog dana kad odrastem. Tek sam s vremenom shvatila šta je htjela reći ta stara, odvratna, smrdljiva pijanica koja se nikad nije mogla udati pa je njena majka nju gurnula u časne sestre. Tako je to inače prije bilo. Seljačke obitelji sa desetoro ili više djece su uvijek jedno dijete davali da služi Bogu, Crkvi i narodu. I onda se obični dječaci koji su donedavno bili u poljanama i okopavali krompir nađu u samostanima na školovanju za svećenike. U tim prošlim vremenima su se djeca jednostavno kupila sa njiva, sela i siromaštva i davala u samostane da se najedu, napiju i prežive. Tako je i Bernardu njena majka ostavila. To sam shvatila kasnije, prekasno. Možda bi je danas drugačije gledala ali sumnjam.  Bernarda je bila peta kćerka i najružnija od svih sestara pa je bilo logično da je gurnu u samostan jer su se mlađe sestre trebale udati a Bernardu nitko nije prosio i njena majka je nju odvela kao i mene moja u tuđi dom. Iste smo. Između mene i Bernarde je postojao odnos ljubavi i mržnje. U meni je vidjela sebe ali istovremeno se tješila sa mojom tragedijom jer ipak ona je časna sestra a ja siroče. Ona je u Božjoj službi a ja u Božjoj milosti i nemilosti. Imala je moć. Ja sam bila bespomoćna. Usvojitelji su bili loša vijest za Dječje Selo. Djeca koja odu značila su manje novca, donacija i manje posla. Jednostavna matematika. Što više djece bez roditelja to više posla. Ja sam njen posao. Bez mene i djece poput mene nema smisla održavati jedan dom za nezbrinutu djecu ako se sva ta djeca konačno nekako zbrinu i tu zakon otežava posvojenje djeteta mladim parovima koji žele djecu. Ti parovi prođu beskrajno mnogo testiranja, ispitivanja, papira i na kraju većina njih odustane. Nemaju snage za cijeli taj proces a djeca jednostavno-Ostare. Što si stariji to si lošija roba. Dobri ljudi vole prazne papire, neoštećenu djecu, veselu djecu i gotov proizvod. Ja sam bila išaran papir, oštećena i nevesela djevojčica koja je daleko od bilo kakvog gotovog proizvoda za usvajanje. Neće nitko da se pati sa djetetom koje ima prošlost. Svi vole bebe ili do tri godine dječicu. Maksimalna granica je 7 godina a ja sam već bila stara za to…To je tako.

Sjećam se jedne obitelji koja je došla sa darovima u kuću gdje sam ja bila. Tada mi je bilo 13 godina a mama je za mene bila samo sjena od nekoliko boja, blijeda žena i njene boje u mom sjećanju su počele da se ispiraju i nestajala je kao boja na zidu preko kojeg pada kiša i otpada fasada. Jedino je moj dedo ostao živ u sjećanjima. Mama se isprala kao boja na njenom licu. Mama je zapravo bila samo slika koja je izgubila boju a potom i oblik. Obitelj je htjela djevojčicu, komunikativnu, prpošnu, slatku. Nisam znala biti slatka. Moja prijateljica Sonja je odmah nazvala tu mladu ženu mama i žena se rasplakala od sreće a ja sam šutjela. Nisu me uzeli. Nikad me nitko nije uzeo i odveo sa sobom a bila sam uvijek tako blizu da odem. Nisam mogla da zovnem nepoznate ljude mamom i tatom i tako sam sve do 18-e godine ostala uz Bernardu.  Bilo je divnih dana. Bilo je neopisivo lijepih dana u sirotištu. Jedan dan mi je posebno ostao urezan u sjećanje. Jedna grupa Nijemaca je došla sa ogromnim poklonima i sva djeca su trčala i otvarala kutije, osjećala sam se uzbuđeno kad mi je jedna žena dala kutiju sa barbikom i kad sam krenula da otvorim ona me zaustavila, čučnula pored mene i slikala se sa mnom. Bernarda je govorila da se smijem, da budem lijepa djevojčica i da zagrlim tu ženu, nisam se htjela slikati, žena me držala prečvrsto a njeni bijeli zubi su ličili na protezu moga dede koja pliva u čaši pored kreveta, ako se ne nasmijem Bernarda će mi oprati ruke. Pranje ruku je išlo ovako-Bernarda stavi prljavo suđe u sudoper i napuni ga vrelom vodom, potom stavi malu stolicu da se popnem i u ruke mi da žutu spužvu na koju iscijedi zeleni deterdžent a onda mi ruke gurne duboko u sudoper vrele vode i ja vrištim ali nitko to ne čuje jer to radimo u podrumu a na spratu pusti svete pjesme koje odzvanjaju cijelom kućom. Njeno pranje ruku je bila nova metoda. To je izmislila kad je Siniša vidio na mojim nogama tanke crvene linije koje su ostale dugo na mojim nogama nakon što me Bernarda išibala sa tankom antenom. Voda nije ostavljala tragove a nanosila je jednaku bol. Jedna od drugih metoda je bila pranje nogu slično kao i pranje suđa samo sa ribaćom četkom-Bernarda uzme jedan lavor, napuni ga vrelom vodom i sapunicom a onda kaže da stanem u taj lavor ako to ne uradim onda mi sakrije lutku koju mi je mama poklonila ili uzme makaze pa odsječe jednu loknu na lutki, pa drugu, treću i sve dok lutka nije izgubila pletenicu i ličila na dječaka. Ipak od svega toga je samo jedan dan bio najgori za mene u životu.

Kad si siroče svi na tebi žele da zarade bodove kod Boga. Svi misle da ti rade veliku uslugu kad ti kupe blistavu igračku, barbiku ako si djevojčica a auto ako si dečko. Svi te maze po kosi, postupaju s tobom fino i lijepo a tvoj zadatak je da budeš dobra i ljubazna. Bernarda me trenirala da se smješkam za slikanje i kad sam konačno pogodila pravi osmijeh rekla je da ga ponovim nekoliko stotina puta jer sam tada najljepša i možda me netko i odvede. Nemoj biti tako tužna, ne duri se, smiješi se, pričaj nešto, zagrli tete i čike kad dođu da te vide. Kao mama. Budi kurva kao mama. To je htjela reći. Svima ugodi i neka svi na tebi i od tebe nešto dobiju. Jedna žena je donijela mnogo poklona za djecu u kući gdje sam ja smještena, sjedila je za stolom a njen muž je slikao svako dijete kojem je uručivala poklon ili neki slatkiš. Išli smo redom i svako dijete je nešto dobilo, ja sam došla zadnja i nije bilo poklona za mene. Bila sam tako radosna što neću morati da se smijem kako me Bernarda učila i okrenula se od te žene a onda me ona zamolila da sjednem pored nje i da kažem aaaaa. Na stolu je bila čokoladna torta a ta žena je uzela kašiku i htjela da me nahrani kao da sam retardirana dok njen glupi muž to slika. Kaži aaa smješkala se ta žena i okrenula prema kameri, držala je kašiku punu smeđeg kolača ispred mojih usta, svi su čekali samo da otvorim usta, da kamera bljesne i da svi budu sretni. Bernarda je bila jako nervozna to sam znala po tome što je bila previše fina, tiha i slatka. Žena sa zlatnim satom na ruci je čučnula pored mene, držala kašiku prepunu čokoladne kreme i kore i rekla aaaaa čekajući da mi gurne kašiku u usta i da njen muž to uslika-I tada sam se sjetila kako sam povraćala u šolju kad bi vidjela one male smeđe tragove od govana svih onih muškaraca koji su jebali moju mamu. Otvorila sam usta i povratila po njenom zlatnom satu, po košulji sa ružama i njenoj lakiranoj torbici. Povratila sam sve po njoj. Bernarda je bila tako brižna ispred njih, ta žena se jako uznemirila i zabrinula za mene a njen muž nije slikao taj trenutak. Baš bi to bila posebna slika za njene memoare, za njen dnevnik dobročinstva prema siročetu, za njenu dušu koja će pred Boga jednog dana sa dokazima koliko je dobra bila. Taj komad čokolade je presudio.  Smrdljiva licemjerka, prokletnica i svinja. To je bila ta žena i njen muž i svi oni. Moja mama je bila barem iskrena prema meni kad me ostavila. Njen čin je bio istinit. Nije bila dobra majka i ostavila je svoju kćer strancima. A ovi stranci su svoja dobra dijela vagali, mjerili i bilježili u svoje albume, memoare i pokazivali su drugima koliko su dobri na račun nesreće djece poput mene. Čak i Bernarda nije bila loša. Nije me zlostavljala na kraju. Samo se nosila sa svojom nesrećom kako je znala i umjela. Možda je nekad sanjala o momku, vlastitoj djeci, mužu i svojoj obitelji a završila je sa mnom koja sam nitko i ništa. I ona je na kraju bila ostavljena. Ne krivim je za šibanja, vrelu vodu i strah koji mi je ulijevala sa svojim metodama. Jednom je krenula da ošiša lutku ponovo a ja sam je samo bacila od zid i ništa nije imala da ošiša. Prepala se. Tad sam vidjela kako se ona boji. Poput mene. I ona je jadna kao i ja, jadnica zarobljena sa tuđom djecom, bez vlastitog života, smisla i nečega što je samo njeno. Ja nisam bila njena a ni ona moja ali dijelile smo zajedničku nesreću. Ona je samo jedan mali dio šire slike nije bitna na kraju, nitko od njih nije iako misle da su bitni, važni i veliki njihova veličina se ogleda u tome koliko će drugi ljudi postati mali, jadni i bespomoćni. Sirotišta se hrane od države, dobročinitelja, humanitarnih akcija i Crkve. Ali najviše se hrane sa djecom koja su siročad. Bez nas njihova beskrajna dobrota ne bi nikad vidjela svjetlost dana. Nikad se ne bi slikale bogate Njemice, Talijanke i Francuskinje sa dječicom bez mame i tate. Nikad se ne bi napravilo toliko dobrote za Boga da nema toliko nesreće za djecu.  Sirotinja je potrebna ljudima. Preko nje se sve može-Možeš sa sirotinjom šta hoćeš. Možeš birati kao u katalogu.  I tako ljudi biraju sirotinju kojoj će pomoći, sirotinju koju će usvojiti, sirotinju koju će platiti i sirotinju koju će iskoristiti pa čak i kad urade nešto dobro sirotinji oni imaju moć poput malih bogova kome će staviti osmijeh na lice. To je nevjerovatan osjećaj. Ne vjerujem da postoji bolja hrana za ego od toga. Imati moć da nekome staviš osmijeh na lice. Nagledala sam se odvratnih ljudi koji uživaju u vlastitoj veličini kad se djeca okupe oko njih a oni dijele lizalice, čokolade, sjajne stvarčice koje izazivaju oduševljenje i radost a hrane dušu i mile su Bogu. Bog voli dobre ljude koji pomažu drugima. Možda zato Bog stvara ljude kojima treba pomoć? Jel možda Bog najveći dobročinitelj od svih nas? Možda je cijeli svijet jedno sirotište i svi se molimo da nas Bog izabere i odvede na najljepši oblak pored sebe kao najbolji dedo ili tata na svijetu. Možda je Bog mene stvorio samo da drugi budu dobri preko moga zla? Logika, biznis, matematika. Bože koliko sam ogorčena ali samo mi gorčina ostaje i nju čuvam kao blago, nešto vrijedno i nešto samo za mene, ne dam je nikome. Nije istina kako su djeca u sirotištu sama. Nikad nisam bila sama. Stalno su bili sa mnom i oko mene. Nisu bili uz mene u tome je razlika. U sirotištu nema nitko uz tebe. Trebala sam glumiti, plakati i zvati svaku ženu mamom koja mi pokloni bombonu. Možda bi danas bila negdje u svijetu, negdje daleko a ne samo jedna slastičarka koja pravi torte i kolače.  Kad sam završila kuharsku školu krenula sam sa slasticama i odradila praksu u jednoj divnoj slastičarnici i nakon nekoliko godina preuzela smjenu i radila unikatne torte od marcipana i šećerne melase. Tek danas vidim zašto sam slastičarka-Zbog vlastite gorčine. Svaki dan mi treba malo slatkiša da ubijem tu gorčinu u sebi. Stavljam ogromne količine šećera u svaki svoj kolač i ljudi vole moje slastice. Jedina dobra stvar je eto upravo to. Kad sam se rastala s Bernardom ona je iskreno plakala, zbližile smo se na čudan način. Dvije ostavljene žene, sa dva različita svijeta. Ona koja služi Bogu preko mene koju je Bog napustio. I danas se pitam gdje je moja mama? Ne znam šta se desilo s tom ženom. Možda je mrtva, udata, nestala u bijelom roblju ili na tržištu organa ili je u istom gradu sa novom djecom i obitelji. Nije bitno. Mrtva je. Ne bi voljela da je ikad više vidim. Neka ostane žena sa žutom kosom i crnim linijama koje teku preko bijelih obraza. Ništa drugo mi i nije pružila. Jedino sjećanje koje držim u sebi je moj dedo, njegove ruke koje su me držale samo zato što me vole. Ne zato što sam siroče, jadna, sama i ničija. On je bio jedina svijetla tačka mog života i to je moja mama upropastila, nisam mu nikad zapalila svijeću na grobu, nikad me nije odvela jedinom muškarcu koji je meni nešto značio a mogla je. Barem toliko je mogla da uradi a nije.

 Danas imam 23 godine i lijepo mi je, unajmila sam jedan mali stan sa cimericom, imam posao i nisam nikome na grbači. Bilo bi lijepo da sam otišla na grob svog dede u Bosnu jer to je mama obećala i nije ostvarila. Vjerujem kako bi to bio puni krug za mene. Znam otprilike gdje je to selo ispod Romanije i znam da se svi na selima znaju. Kad sam uzela dva dana slobodno zaputila sam se na Romaniju i na groblje gdje su baka i dedo. Moja baka se zvala Danica. Parkirala sam ispred seoske mjesne zajednice i tražila nekoga da mi kaže gdje je groblje i objasnila zašto sam došla i koga tražim. Čovjek srednjih godina me zbunjeno gledao i rekao kako je na groblju sahranjena samo Danica Radmilović u obiteljskoj grobnici a Marko i dalje živi na planini, ima 67 godina, živ i zdrav je i neki dan je bio u nabavci za stoku i vodi svoju malu farmu kao i svi seljaci. Mama je lagala. Lagala je meni, lagala je njemu.  Dedo je bio živ. Sva ona sjećanja koja sam zatrpala gurajući u sebe šećer, čokoladu i slatkiše su se vratila svom svojom snagom i osjećala sam miris mlijeka koje je on donosio u svojim zelenim bocama, borovine  na njegovom vratu i njegove grube ruke kako me miluju bez potrebe da se slika sa mnom, bez želje da budem nasmijana, lijepa, dobra i slatka. Njemu sam bila jednostavno dovoljna a to nikome nisam bila. Uvijek sam svima bila premalo. Premalo nasmijana, premalo raspoložena, premalo visoka, premalo debela, premala, premala i premala… Zato sam se i zvala Malena. Nikad odrasla, nikad velika i nikad dovoljna. Kad sam krenula na planinu vozeći se krivudavom cestom  i gledajući unatrag svoj život prvi put sam osjetila nešto nepoznato, ugodno i lijepo. Prvi put sam osjetila nadu. Prvi put sam shvatila značenje svog imena. Nada. Tako se zovem. Možda Bog ipak postoji…Više se nisam osjećala kao Malena.

Otkad znam za sebe osjećam se malena. Mala. Malecka. I tako su me zvali. Jedino me moj dedo zvao pravim imenom i svojom velikom djevojčicom. Za sve ostale sam uvijek bila malena i uvijek sam se osjećala manja od svih ostalih oko mene. Umanjenica. Nešto sitno i malo. Malena. Tako da sam i zaboravila svoje ime jer sam uvijek bila ”Mala”. Nisam zaboravila svoje ime ali drugi jesu pa su me uvijek zvali Mala. Nitko se nije trudio da zapamti kako se zovem pa kad bi me zvali samo bi rekli mala! I ja sam znala uvijek da sam ta mala zapravo ja. Malena. Moja mama je imala žutu kosu, crvene nokte i crvena usta. Jednom je časna sestra Bernarda rekla kako moja mama ima plavu kosu. Nije imala boju neba već boju limuna a ona je rekla kako se ta boja zove plava na kosi i žene koje nose takvu kosu zovu se plavuše. Časna sestra Bernarda je rekla kako su plavuše jeftine žene, kurve i kako je to nepristojna boja za žene i djevojke. Moja majka je bila kurva. To sam znala već sa nekoliko godina svog života. Živjele smo u stanu u Trebinju i stalno su dolazili neki dječaci, muškarci a i nekoliko baš starijih ljudi koji su ličili ponekad na moga dedu Marka. Ti ljudi nisu bili moj dedo i mamu su nekad zvali kurvo veoma glasno i kao da skiče poput svinja pred klanje. Ja bi ležala u svojoj maloj sobi na kraju hodnika i slušala kako krevet cvili, žice se zatežu i lupanje od zid. Tada bi je najčešće zvali kurva veoma glasno a onda bi skvičali kao svinje, kao da ih nešto boli, i nastala bi tišina neko vrijeme. Kad bi se to završilo čula bi kako netko pali upaljač, korake po sobi, šuškanje i šaptanje. Nisam nikad razumjela zašto šapću kad su bili toliko glasni i jednom sam ušla u maminu sobu jer sam se upiškila od čekanja, nisam nikad smjela izlaziti iz sobe kad bi muškarci dolazili u naš mali stan ali svakog sam vidjela iz mraka moje male sobe na dnu hodnika. Prvi muškarci su bili različiti i znala sam čak imena nekih-Ivan, Asmir i Nikola. Oni su stalno dolazili i poslije njih sam prestala pratiti imena a koliko god su različiti bili svaki je postao isti. Na početku sam mislila da se tata vratio po mene kad sam čula muški glas, plakala sam kad sam vidjela da je to neki čovjek sa brkovima koji se smijao sa bijelim zubima, veliki stomak mu se nadimao od smijeha a cigara u ruci dimila i tad je rekao da mi nije tata ali da je tata mojoj mami. Igraju se mame i tate a jednog dana ću i ja igrati tu igru. Nije mi se svidio. Lagao je. Mama ima tatu i zove se Marko. On je moj dedo koji ima bijelu kosu, plave oči sa puno linija na licu, ima jake ruke i baca me u zrak kao da letim kad dođe kod mame, miriše na travu poslije kiše, borovinu i samo malo na dunje, donosi mi čokoladu na kojoj piše Seka ili Volim Te i mlijeko sa sela u velikim zelenim bocama gdje prvo bude kisela voda a onda kad se popije on tu sipa mlijeko. Voljela sam dedu Marka ali više nije dolazio. Mama je rekla da je mrtav za nju. Mislila sam tada da je mrtav zaista. I plakala a ona me milovala dugim noktima koji su pomalo i grebali po mom obrazu i samo mi tiho rekla da ćemo svi umrijeti jednog dana. Htjela sam ići na groblje kao i baki, odnijeti cvijeće i stajati ispred kamenih kipova i pričati sa njim kao što svi rade sa mrtvim ljudima-Rekla je da ćemo otići dedi Marku jednom, zapaliti svijeću kao i baki Danici ali to se nikad nije dogodilo. Jedini muškarac kojeg sam voljela je bio mrtav a svi muškarci koje nisam voljela su bili oko moje mame nažalost živi.

Kad je mama plakala imala je duge crne linije koje su tekle preko bijelih obraza, linije su tekle sve po njenim majicama, pila bi neki crveni sok koji ja nisam smjela piti jer je samo za velike, a linije su na kraju postale samo crne velike fleke kad bi ih pokušala izbrisati, bila je kao dimnjačar sa reklama bombona koje mi je dedo Marko donosio. Nedostajala mi je sigurnost njegovih ruka koje su bile tako grube a opet tako nježne, imale su milione malih linija i tragova na sebi. Mama je rekla da je on seljak, propalica i da joj nije nikad ništa pružio u životu. Bila je ljuta na njega. Sad je bio mrtav pa se ne mora ljutiti ali nije ni sretna. Ja sam plakala. Tih dana sam najviše bila u sobi. Ona bi mnogo spavala a navečer bi me odvela u park, na sladoled ili čak u kino na neki veliki crtić. Uvijek bi išle u kino, kupovala mi je velike lutke, igračke i gomile slatkiša koje sam jela sve dok mi stomak ne postane kao loptica i dok ne povratim. Nisam često jela slatkiše pa kad bi mama kupila sve sam odmah trpala u usta a onda od muke povratila, kasnije sam shvatila da mi neće biti muka ako baš puno pojedem i nagnem se nad šolju  i sve izbacim iz sebe. Nisam čekala da mi bude muka već samo da se napunim do vrha a onda bi utrčala u WC i samo nagnula glavu nad šolju u kojoj je uvijek smrdilo ružno ili bilo malih smeđih tragova kakice i kad bi kleknula i stavila glavu blizu šolje udahnula bi i znala bi da ću odmah povratiti. I bilo mi je lakše.

Mama je jedne noći ponovo imala crne linije po bijelom licu, ali nije pila crveno vino već stajala iznad kreveta i spremala moje stvari u rozi kofer sa medama i srcima. U velikoj sobi je bio čovjek s brkovima koji je jednom rekao da će mi biti tata. Mama šta radiš? Gdje idemo? Stajala sam sa lutkom koju mi je kupila i rekla da je napravljena od procuklana i stalno me ispravljala da izgovorim po-rc-ul-aaaan. Porculanska lutka sa trepavicama, staklenim očima, lijepom haljinicom i crnom mekom kosom. Tu lutku sam dobila kad je mama imala puno momaka jedne noći u svojoj sobi a od mene tražila da nijednom ne izađem iz sobe i da piškim i kakim u jednu zdjelicu koja je nekad bila moja tuta. Bila sam prevelika za tutu, bila je mala, nisam mogla sjesti na nju, popiškila sam se slučajno pored tute, znala sam da će smrdjeti kao u šolji i da mama neće biti sretna i onda sam prvi put bez slatkiša povratila i napravila još veći problem, plakala sam i prepala se da mama ne bude ljuta. Izašla sam iako mi je zabranila i vidjela mamu kako leži kao mrtva a neki ljudi leže na njoj kao da se trljaju od nju, jednom čovjeku je guza bila jako dlakava, takve dlake sam vidjela na televiziji sa životinjama, majmuni imaju dlakave guzice. Kad su me vidjeli prestali su a mama je bila ljuta…Te noći me prvi put udarila jednom, dvaput, triput a kad je prestala plakala je, legla na pod i čupala svoju žutu kosu a ja sam joj rekla da ne brine i pokazala joj kako me ne boli ništa-Vidi mama! Uštinula sam se svom snagom da ona vidi kako me nije bolilo. Lagala sam. Bolila me glava i mama je imala moju žutu kosu između svojih crvenih noktiju, puno moje kose i glava me žarila kao da je sunce i da gori. Mama je plakala jer me bolilo ali pokazala sam joj kako me ne boli nimalo i uštinula sam te toliko da mi je poplavila koža a to je nije utješilo. Bila je još gora, plakala je još više. I danas evo plače i pakuje moje stvari dok držim lutku i pitam je gdje je njen kofer? Tada je zatvorila vrata i kriknula. Ostala sam sama na hodniku a čovjek s brkovima je sjedio i gledao utakmicu kao da nisam tu. Nije se više smijao ni govorio da će mi biti tata i to mi se nije sviđalo. Nije mi se sviđao kad se šali a još manje sad kad se ne šali jer nešto nije bilo kako treba. Te noći me ostavila u Dječjem Selu. Te noći sam postala siroče. Sa 6 godina sam ostala bez mame, dede i bez ikoga osim te lutke.

Mama je rekla da će se brzo vratiti, da će me dobre žene sada paziti, da ih slušam i budem mirna djevojka i začas će sve biti gotovo. Lagala je. Lagali su svi oko mene. I ja sam vjerovala. Mama je uvijek upravu. Kad mi je časna sestra Bernarda pružila ruku i uvela u kuću moj život je postao pakao na zemlji. Ali to nisam znala opisati tada. O paklu sam naučila sve od časne sestre Bernarde, socijalnog radnika Siniše i moje psihologice Katarine. Pakao nije mjesto ispod zemlje gdje gore vječne vatre kako je časna sestra opisivala, gdje se čuju krikovi, i gdje idu loši ljudi. Pakao je mjesto na površini zemlje gdje već postoje ogromne vatre, krikovi i loši ljudi. Zašto da idu ispod zemlje kad je i ovdje sve dobro za pakao? Kad sam postala punoljetna okrenula sam se i otišla zauvijek iz sirotišta. Put do toga je trajao 12 dugih godina i teško je sastaviti i zalijepiti sve te godine u jednu malu priču. Ono što mi je olakšalo sastavljanje priče je upravo to da sam morala zalijepiti sve te trenutke u jednu cjelinu, razbijeni trenuci jednog razbijenog života u jednoj maloj priči-Nisam imala težak zadatak jer nisam imala lagan život u kojem bi pisala o svojim ljetovanjima, baki koja kuha kolače, dedi Marku koji me nosio prvo na ramenima a onda me gurao u svojim kolicima za drva koja je zvao civara. Uživala sam u tom dijelu života ali trajao je kratko. Sve se završilo kad sam ušla u Dječje Selo i u kuću koju je vodila časna sestra Bernarda.

Prve noći sa sjedila u jednoj fotelji dok sam slušala razgovor velikih u kuhinji. Siniša, Katarina i Bernarda su pričali o meni a dvoje ljudi u ozbiljnim odijelima nisu na mene obraćali pažnju. Miris kafe u zraku me podsjećao na dom ali sad me sve samo podsjeća na nekadašnji život. Nije ovo moj život. Ovdje imam samo uspomene na svoj nekadašnji život. Bilo je kasno kad su me ostavili u Dječjem Selu. Mama je plakala toliko da je lice sada bilo samo bijelo, bez ikakvih crnih linija, nije imala čak ni crvena usta koja je uvijek bojila kad bi muškarci dolazili, došla je do velike kapije od čelika na kojoj je bio veliki križ sa Isusom koji pati, imao je  krv po rukama i nogama i trnje oko glave. Mama me poljubila u čelo i rekla da se brzo vraća-Lagala je. A sad sam slušala šta oni pričaju o mojoj mami i o meni i shvatila sam da je lagala. Da je sve bila laž i da ću ostati zauvijek ovdje. Bernarda je rekla da sam ista majka, onda  je Siniša dodao kako jabuka ne pada daleko od stabla, Vedrana se smijala i rekla da postoje i izuzeci i spominjala neke žene, djecu i sve je bilo nepovezano a onda sa čula slične riječi od Bernarde i Siniše kako pričaju o kurvama, kurve, fukse, drolje i fufe. To su nekad mami govorili njeni muškarci a tad je Bernarda rekla i moje ime i brzo poslije toga opet rekla kurva ko i mama će biti. Mislili su da gledam crtiće. Nisu znali da ja sve čujem i kako sam naučila da slušam sve one noći kad sam bila preplašena za mamu, slušala sam kroz zidove, na dnu vrata, i kroz ključanice. Sve sam ih slušala ali sve je to bilo u komadima i krhotinama. Malena. Mala. Malecka. Tako su me zvali. Imala sam nekad i svoje pravo ime koje sam promijenila jer sam uz to ime čula kurva previše puta. Bila sam Malena u tom domu za nezbrinutu djecu i čak sam jednom ili dvaput povjerovala da će sve biti dobro. To je trajalo kratko. Bernarda je mirisala kao neki muškarci koje je mama dovodila u kuću. Mirisala na neki miris koji mi je poznat, sličan crvenom piću, i mami ujutro kad ustane, miris alkohola. Crvenog vina i mamurluka. Moja majka je bila kurva a sad o meni brine alkoholičarka. Kad su završili sa pričom ušli su u veliku sobu po mene, rekli da imam divnu sobicu za curice i da će mi biti lijepo. Siniša je imao bijele zube i smijao se kao ljudi sa reklame na onim pastama za zube a Katarina kratku kosu kao muškarac. Bernarda je bila u velikoj crnoj haljini, oko vrata imala zlatni križ a na glavi crnu maramu sa bijelom trakom… Te noći je počeo moj život.

Kad si dijete u sirotištu imaš sve i imaš ništa. Imaš ništa. Nema one glupe negacije kada napišemo kako nemamo ništa. Ja sam imala ništa. A imala sam sve. Imala sam socijalnog radnika Sinišu koji je moje podatke lijepo uveo u svoj crni kompjuter. Imala sam i Vedranu sa kratkom kosom koja me lijepo pitala kako sam, šta radim, kako spavam i slušam li svoje učitelje i časnu sestru Bernardu i imala sam niz doktora, psihijatara, pregleda i svega ostalog samo za sebe. Svi su me dirali, pitali, gledali, promatrali, vodili kroz sive hodnike, čekaonice i na kraju me smjestili u sobicu sa mojom lutkom koja je gledala u mene i ja u nju.  Samo nas dvije. Nije trebalo dugo da prođe kad sam shvatila kako ću ostati zauvijek tu. Kako mame nema. I kako sam prepuštena sama sebi i svim tim ljudima oko sebe. Nije trebalo dugo da mi jedna mala djevojčica kaže kako mi je majka kurva i kako me ostavila jer je otišla s drugim muškarcem i nije trebalo dugo da me časna sestra Bernarda udari kad sam se okrenula na Svetoj Misi i nasmijala jednom starom svećeniku koji je imao ogroman stomak i veliki podbradak kao one ptice sa velikim kljunom.  Nije trebalo dugo da shvatim da sirotište samo jedan korak od ulice i smrti. Jednom sam pročitala priču o djevojčici sa šibicama. Ona je bila u snijegu i palila jednu šibicu za drugom zamišljajući kako ima savršen Božić, savršenu obitelj i baku sa kolačima i kad je potrošila sve šibice postalo joj je jako toplo, otišla je zauvijek i bilo joj je konačno toplo. Ja bi kao i ona otišla svom dedi. Zapalila bi sve šibice samo da odem odavde. Bila je mrtva. Možda sam trebala jednostavno umrijeti i svima olakšati muke? Časna sestra Bernarda je rekla da žene gutaju sirovinu a rađaju sirotinju, rekla je da je sirotinja i Bogu teška, rekla je da sam ista majka i da ću biti kao ona jednog dana kad odrastem. Tek sam s vremenom shvatila šta je htjela reći ta stara, odvratna, smrdljiva pijanica koja se nikad nije mogla udati pa je njena majka nju gurnula u časne sestre. Tako je to inače prije bilo. Seljačke obitelji sa desetoro ili više djece su uvijek jedno dijete davali da služi Bogu, Crkvi i narodu. I onda se obični dječaci koji su donedavno bili u poljanama i okopavali krompir nađu u samostanima na školovanju za svećenike. U tim prošlim vremenima su se djeca jednostavno kupila sa njiva, sela i siromaštva i davala u samostane da se najedu, napiju i prežive. Tako je i Bernardu njena majka ostavila. To sam shvatila kasnije, prekasno. Možda bi je danas drugačije gledala ali sumnjam.  Bernarda je bila peta kćerka i najružnija od svih sestara pa je bilo logično da je gurnu u samostan jer su se mlađe sestre trebale udati a Bernardu nitko nije prosio i njena majka je nju odvela kao i mene moja u tuđi dom. Iste smo. Između mene i Bernarde je postojao odnos ljubavi i mržnje. U meni je vidjela sebe ali istovremeno se tješila sa mojom tragedijom jer ipak ona je časna sestra a ja siroče. Ona je u Božjoj službi a ja u Božjoj milosti i nemilosti. Imala je moć. Ja sam bila bespomoćna. Usvojitelji su bili loša vijest za Dječje Selo. Djeca koja odu značila su manje novca, donacija i manje posla. Jednostavna matematika. Što više djece bez roditelja to više posla. Ja sam njen posao. Bez mene i djece poput mene nema smisla održavati jedan dom za nezbrinutu djecu ako se sva ta djeca konačno nekako zbrinu i tu zakon otežava posvojenje djeteta mladim parovima koji žele djecu. Ti parovi prođu beskrajno mnogo testiranja, ispitivanja, papira i na kraju većina njih odustane. Nemaju snage za cijeli taj proces a djeca jednostavno-Ostare. Što si stariji to si lošija roba. Dobri ljudi vole prazne papire, neoštećenu djecu, veselu djecu i gotov proizvod. Ja sam bila išaran papir, oštećena i nevesela djevojčica koja je daleko od bilo kakvog gotovog proizvoda za usvajanje. Neće nitko da se pati sa djetetom koje ima prošlost. Svi vole bebe ili do tri godine dječicu. Maksimalna granica je 7 godina a ja sam već bila stara za to…To je tako.

Sjećam se jedne obitelji koja je došla sa darovima u kuću gdje sam ja bila. Tada mi je bilo 13 godina a mama je za mene bila samo sjena od nekoliko boja, blijeda žena i njene boje u mom sjećanju su počele da se ispiraju i nestajala je kao boja na zidu preko kojeg pada kiša i otpada fasada. Jedino je moj dedo ostao živ u sjećanjima. Mama se isprala kao boja na njenom licu. Mama je zapravo bila samo slika koja je izgubila boju a potom i oblik. Obitelj je htjela djevojčicu, komunikativnu, prpošnu, slatku. Nisam znala biti slatka. Moja prijateljica Sonja je odmah nazvala tu mladu ženu mama i žena se rasplakala od sreće a ja sam šutjela. Nisu me uzeli. Nikad me nitko nije uzeo i odveo sa sobom a bila sam uvijek tako blizu da odem. Nisam mogla da zovnem nepoznate ljude mamom i tatom i tako sam sve do 18-e godine ostala uz Bernardu.  Bilo je divnih dana. Bilo je neopisivo lijepih dana u sirotištu. Jedan dan mi je posebno ostao urezan u sjećanje. Jedna grupa Nijemaca je došla sa ogromnim poklonima i sva djeca su trčala i otvarala kutije, osjećala sam se uzbuđeno kad mi je jedna žena dala kutiju sa barbikom i kad sam krenula da otvorim ona me zaustavila, čučnula pored mene i slikala se sa mnom. Bernarda je govorila da se smijem, da budem lijepa djevojčica i da zagrlim tu ženu, nisam se htjela slikati, žena me držala prečvrsto a njeni bijeli zubi su ličili na protezu moga dede koja pliva u čaši pored kreveta, ako se ne nasmijem Bernarda će mi oprati ruke. Pranje ruku je išlo ovako-Bernarda stavi prljavo suđe u sudoper i napuni ga vrelom vodom, potom stavi malu stolicu da se popnem i u ruke mi da žutu spužvu na koju iscijedi zeleni deterdžent a onda mi ruke gurne duboko u sudoper vrele vode i ja vrištim ali nitko to ne čuje jer to radimo u podrumu a na spratu pusti svete pjesme koje odzvanjaju cijelom kućom. Njeno pranje ruku je bila nova metoda. To je izmislila kad je Siniša vidio na mojim nogama tanke crvene linije koje su ostale dugo na mojim nogama nakon što me Bernarda išibala sa tankom antenom. Voda nije ostavljala tragove a nanosila je jednaku bol. Jedna od drugih metoda je bila pranje nogu slično kao i pranje suđa samo sa ribaćom četkom-Bernarda uzme jedan lavor, napuni ga vrelom vodom i sapunicom a onda kaže da stanem u taj lavor ako to ne uradim onda mi sakrije lutku koju mi je mama poklonila ili uzme makaze pa odsječe jednu loknu na lutki, pa drugu, treću i sve dok lutka nije izgubila pletenicu i ličila na dječaka. Ipak od svega toga je samo jedan dan bio najgori za mene u životu.

Kad si siroče svi na tebi žele da zarade bodove kod Boga. Svi misle da ti rade veliku uslugu kad ti kupe blistavu igračku, barbiku ako si djevojčica a auto ako si dečko. Svi te maze po kosi, postupaju s tobom fino i lijepo a tvoj zadatak je da budeš dobra i ljubazna. Bernarda me trenirala da se smješkam za slikanje i kad sam konačno pogodila pravi osmijeh rekla je da ga ponovim nekoliko stotina puta jer sam tada najljepša i možda me netko i odvede. Nemoj biti tako tužna, ne duri se, smiješi se, pričaj nešto, zagrli tete i čike kad dođu da te vide. Kao mama. Budi kurva kao mama. To je htjela reći. Svima ugodi i neka svi na tebi i od tebe nešto dobiju. Jedna žena je donijela mnogo poklona za djecu u kući gdje sam ja smještena, sjedila je za stolom a njen muž je slikao svako dijete kojem je uručivala poklon ili neki slatkiš. Išli smo redom i svako dijete je nešto dobilo, ja sam došla zadnja i nije bilo poklona za mene. Bila sam tako radosna što neću morati da se smijem kako me Bernarda učila i okrenula se od te žene a onda me ona zamolila da sjednem pored nje i da kažem aaaaa. Na stolu je bila čokoladna torta a ta žena je uzela kašiku i htjela da me nahrani kao da sam retardirana dok njen glupi muž to slika. Kaži aaa smješkala se ta žena i okrenula prema kameri, držala je kašiku punu smeđeg kolača ispred mojih usta, svi su čekali samo da otvorim usta, da kamera bljesne i da svi budu sretni. Bernarda je bila jako nervozna to sam znala po tome što je bila previše fina, tiha i slatka. Žena sa zlatnim satom na ruci je čučnula pored mene, držala kašiku prepunu čokoladne kreme i kore i rekla aaaaa čekajući da mi gurne kašiku u usta i da njen muž to uslika-I tada sam se sjetila kako sam povraćala u šolju kad bi vidjela one male smeđe tragove od govana svih onih muškaraca koji su jebali moju mamu. Otvorila sam usta i povratila po njenom zlatnom satu, po košulji sa ružama i njenoj lakiranoj torbici. Povratila sam sve po njoj. Bernarda je bila tako brižna ispred njih, ta žena se jako uznemirila i zabrinula za mene a njen muž nije slikao taj trenutak. Baš bi to bila posebna slika za njene memoare, za njen dnevnik dobročinstva prema siročetu, za njenu dušu koja će pred Boga jednog dana sa dokazima koliko je dobra bila. Taj komad čokolade je presudio.  Smrdljiva licemjerka, prokletnica i svinja. To je bila ta žena i njen muž i svi oni. Moja mama je bila barem iskrena prema meni kad me ostavila. Njen čin je bio istinit. Nije bila dobra majka i ostavila je svoju kćer strancima. A ovi stranci su svoja dobra dijela vagali, mjerili i bilježili u svoje albume, memoare i pokazivali su drugima koliko su dobri na račun nesreće djece poput mene. Čak i Bernarda nije bila loša. Nije me zlostavljala na kraju. Samo se nosila sa svojom nesrećom kako je znala i umjela. Možda je nekad sanjala o momku, vlastitoj djeci, mužu i svojoj obitelji a završila je sa mnom koja sam nitko i ništa. I ona je na kraju bila ostavljena. Ne krivim je za šibanja, vrelu vodu i strah koji mi je ulijevala sa svojim metodama. Jednom je krenula da ošiša lutku ponovo a ja sam je samo bacila od zid i ništa nije imala da ošiša. Prepala se. Tad sam vidjela kako se ona boji. Poput mene. I ona je jadna kao i ja, jadnica zarobljena sa tuđom djecom, bez vlastitog života, smisla i nečega što je samo njeno. Ja nisam bila njena a ni ona moja ali dijelile smo zajedničku nesreću. Ona je samo jedan mali dio šire slike nije bitna na kraju, nitko od njih nije iako misle da su bitni, važni i veliki njihova veličina se ogleda u tome koliko će drugi ljudi postati mali, jadni i bespomoćni. Sirotišta se hrane od države, dobročinitelja, humanitarnih akcija i Crkve. Ali najviše se hrane sa djecom koja su siročad. Bez nas njihova beskrajna dobrota ne bi nikad vidjela svjetlost dana. Nikad se ne bi slikale bogate Njemice, Talijanke i Francuskinje sa dječicom bez mame i tate. Nikad se ne bi napravilo toliko dobrote za Boga da nema toliko nesreće za djecu.  Sirotinja je potrebna ljudima. Preko nje se sve može-Možeš sa sirotinjom šta hoćeš. Možeš birati kao u katalogu.  I tako ljudi biraju sirotinju kojoj će pomoći, sirotinju koju će usvojiti, sirotinju koju će platiti i sirotinju koju će iskoristiti pa čak i kad urade nešto dobro sirotinji oni imaju moć poput malih bogova kome će staviti osmijeh na lice. To je nevjerovatan osjećaj. Ne vjerujem da postoji bolja hrana za ego od toga. Imati moć da nekome staviš osmijeh na lice. Nagledala sam se odvratnih ljudi koji uživaju u vlastitoj veličini kad se djeca okupe oko njih a oni dijele lizalice, čokolade, sjajne stvarčice koje izazivaju oduševljenje i radost a hrane dušu i mile su Bogu. Bog voli dobre ljude koji pomažu drugima. Možda zato Bog stvara ljude kojima treba pomoć? Jel možda Bog najveći dobročinitelj od svih nas? Možda je cijeli svijet jedno sirotište i svi se molimo da nas Bog izabere i odvede na najljepši oblak pored sebe kao najbolji dedo ili tata na svijetu. Možda je Bog mene stvorio samo da drugi budu dobri preko moga zla? Logika, biznis, matematika. Bože koliko sam ogorčena ali samo mi gorčina ostaje i nju čuvam kao blago, nešto vrijedno i nešto samo za mene, ne dam je nikome. Nije istina kako su djeca u sirotištu sama. Nikad nisam bila sama. Stalno su bili sa mnom i oko mene. Nisu bili uz mene u tome je razlika. U sirotištu nema nitko uz tebe. Trebala sam glumiti, plakati i zvati svaku ženu mamom koja mi pokloni bombonu. Možda bi danas bila negdje u svijetu, negdje daleko a ne samo jedna slastičarka koja pravi torte i kolače.  Kad sam završila kuharsku školu krenula sam sa slasticama i odradila praksu u jednoj divnoj slastičarnici i nakon nekoliko godina preuzela smjenu i radila unikatne torte od marcipana i šećerne melase. Tek danas vidim zašto sam slastičarka-Zbog vlastite gorčine. Svaki dan mi treba malo slatkiša da ubijem tu gorčinu u sebi. Stavljam ogromne količine šećera u svaki svoj kolač i ljudi vole moje slastice. Jedina dobra stvar je eto upravo to. Kad sam se rastala s Bernardom ona je iskreno plakala, zbližile smo se na čudan način. Dvije ostavljene žene, sa dva različita svijeta. Ona koja služi Bogu preko mene koju je Bog napustio. I danas se pitam gdje je moja mama? Ne znam šta se desilo s tom ženom. Možda je mrtva, udata, nestala u bijelom roblju ili na tržištu organa ili je u istom gradu sa novom djecom i obitelji. Nije bitno. Mrtva je. Ne bi voljela da je ikad više vidim. Neka ostane žena sa žutom kosom i crnim linijama koje teku preko bijelih obraza. Ništa drugo mi i nije pružila. Jedino sjećanje koje držim u sebi je moj dedo, njegove ruke koje su me držale samo zato što me vole. Ne zato što sam siroče, jadna, sama i ničija. On je bio jedina svijetla tačka mog života i to je moja mama upropastila, nisam mu nikad zapalila svijeću na grobu, nikad me nije odvela jedinom muškarcu koji je meni nešto značio a mogla je. Barem toliko je mogla da uradi a nije.

 Danas imam 23 godine i lijepo mi je, unajmila sam jedan mali stan sa cimericom, imam posao i nisam nikome na grbači. Bilo bi lijepo da sam otišla na grob svog dede u Bosnu jer to je mama obećala i nije ostvarila. Vjerujem kako bi to bio puni krug za mene. Znam otprilike gdje je to selo ispod Romanije i znam da se svi na selima znaju. Kad sam uzela dva dana slobodno zaputila sam se na Romaniju i na groblje gdje su baka i dedo. Moja baka se zvala Danica. Parkirala sam ispred seoske mjesne zajednice i tražila nekoga da mi kaže gdje je groblje i objasnila zašto sam došla i koga tražim. Čovjek srednjih godina me zbunjeno gledao i rekao kako je na groblju sahranjena samo Danica Radmilović u obiteljskoj grobnici a Marko i dalje živi na planini, ima 67 godina, živ i zdrav je i neki dan je bio u nabavci za stoku i vodi svoju malu farmu kao i svi seljaci. Mama je lagala. Lagala je meni, lagala je njemu.  Dedo je bio živ. Sva ona sjećanja koja sam zatrpala gurajući u sebe šećer, čokoladu i slatkiše su se vratila svom svojom snagom i osjećala sam miris mlijeka koje je on donosio u svojim zelenim bocama, borovine  na njegovom vratu i njegove grube ruke kako me miluju bez potrebe da se slika sa mnom, bez želje da budem nasmijana, lijepa, dobra i slatka. Njemu sam bila jednostavno dovoljna a to nikome nisam bila. Uvijek sam svima bila premalo. Premalo nasmijana, premalo raspoložena, premalo visoka, premalo debela, premala, premala i premala… Zato sam se i zvala Malena. Nikad odrasla, nikad velika i nikad dovoljna. Kad sam krenula na planinu vozeći se krivudavom cestom  i gledajući unatrag svoj život prvi put sam osjetila nešto nepoznato, ugodno i lijepo. Prvi put sam osjetila nadu. Prvi put sam shvatila značenje svog imena. Nada. Tako se zovem. Možda Bog ipak postoji…Više se nisam osjećala kao Malena.