“Šejh toči – murid je čaša – ljubav je vino.
Šejh Muzafer Odak
.
Alkemija nam obiljem svojih simbola pruža uvid u jedan napor ljudskog duha koji se može staviti u paralelu s religijskim obredom, odnosno s opus divinium, s tom razlikom što njen rad ne predstavlja neku kolektivnu, formalno sadržinski strogo definiranu djelatnost, nego je, naprotiv, kraj sve sličnosti njihovih načela, individualni poduhvat, pri kojemu pojedini čovjek cijeloga sebe ulaže da postigao transcendentalnu svrhu stvaranja jedinstva. Budući da se predmet napora sagledava i spolja i iznutra, i fizički i psihički, djelo se takoreći, pruža kroz cijelu prirodu, i njegov se cilj sastoji u jednom simbolu koji ima empirijski, a u isti mah i transcendentalni aspekt.
Projekcije alkemičara nisu ništa drugo do sadržine kojih nismo svjesni i koje se pojavljuju u materiji, a moderna psihoterapija ih čini svjesnima pomoću metoda Aktivne imaginacije, prije nego što se na nesvjestan način pretvore u projekcije.
Privođenje nesvjesnoga u svijest i uobličavanje neuobličenosti, imaju specifičan efekat u onim slučajevima kada stav svijesti prepunom nesvjesnom ne daje mogućnost da se izrazi.
Drevni adept izvodi jedan fantastičan proces, mada se pritom kreće u općim okvirima tradicionalnih alkemičarskih predstava, on ne ponavlja neku prethodno zadanu shemu, nego, idući za svojim slobodnim idejama, proizvodi individalnu seriju predstava i odgovarajućih postupaka, koji se, kao što se lako može vidjeti, simboličnog karaktera.
Današnji su adepti bliži slici Kaotike, magičnog sustava koji se pojavio u vrijeme kada je stasavao i Punk. Osnovna poruka Kaotike kaže da je suština magike u njenom činjenju – da, kao i kod seksa, nikakva količina teoretiziranja i razmišljanja ne može zamijeniti lično iskustvo. Kaotika je pojedincu omogućavala da koristi sve što misli da je pogodno kao privremeno vjerovanje ili sustav simbola. Bitan je rezultat koji se dobija, ne autentičnost korištenog sustava. Dakle, ona nije bila sustav, nego je upotrebljavala različite sustave, ohrabrujući svoje pristalice da razvijaju sopstvene, dajući magici postmodernistički prizvuk.
U današnje bi vrijeme alkemičarska kompenzacija odgovarala integraciji nesvjesnoga u svijesti, čime se oboje mijenjaju. Svijest se, prije svega, proširuje, usljed toga što njen horizont odmiče. Ovo najprije znači bitno poboljšanje ukupne psihičke situacije, budući da se odstranjuje remećenje svijesti usljed protupozicije nesvjesnoga.
Ovaj proces može nastati sponatno ili može biti probuđen umjetnom pomoći. U drugom slučaju, adept bira neki san ili neku drugu sliku iz mašte i usredsređuje se na to, tako što to prosto zadržava i posmatra. Slika se po pravilu mijenja, budući da se pukom činjenicom posmatranja oživljava, a svaka se promjena brižno i redom bilježi. Na ovaj se način sjedinjuju svjesno i nesvjesno, iz čega se razvija lanac predstava u mašti, koje postepeno dobivaju dramatičan karakter; od pukog procesa nastaje radnja. Ova je u prvi mah prikazana pomoću projiciranih figura, i te se slike posmatraju kao scene na pozornici. Drugim riječima, adept sanja otvorenih očiju.
Komad koji se igra hoće ne samo da bude pasivno posmatran, nego i da navede na učešće. Ako uspije razumjeti da se na ovoj unutrašnjoj pozornici izvodi njegova sopstvena drama, onda adept ne može ostatati ravnodušan prema peripetiji i raspletu. Primijetit će da se figure koje se pojavljuju i problemski čvor koji se zapliće, nalaze u namjernom odnosu prema stanju njegove svijesti, da mu se, prema tome, obraća ono nesvjesno i u njemu stvara slike iz mašte. On se stoga osjeća natjeran da se sam uključi u komad i da od kazališne igre načini stvarno raspravljanje sa čovjekom u sebi koji mu je suprotan.
Rasprava s onim drugim u nama isplati se, jer na taj način upoznajemo strane svoga bića koje nikada ne bismo nekom drugom dozvolili da nam ih pokaže i koje pred samim sobom nikada ne bismo priznali. Nije samo cjelishodno i važno i potpuno preporučljivo da se cijela procedura u trenutku njenog nastanka pismeno fiksira, jer čovjeku su pred samim sobom potrebni pismeni dokazi da bi se u datom slučaju efikasno suprotstavio uvijek pripravnoj tendenciji za samoobmanjivanjem.
Već u iskonskom liku uroborosa nalazi se misao o proždiranju samog sebe i obrazovanju kruga sa samim sobom, jer svim je nešto mudrijim alkemičarima bilo jasno da prima materia vještine, u izvjesnom smislu jeste čovjek. Samo živa prisutnost vječnih slika u stanju je duši podariti ono dostojanstvo koje čovjeku ulijeva vjerovatnoću i omogućava mu da istraje uz svoju dušu i da bude ubijeđen kako se isplati ostati uz nju. Ovo je istrajavanje istinska Golgota – put uz brdo na čijem vrhu, s klinovima u rukama, čekaju rimski vojnici, jedna Marija, jedna vječna majka, i radosni otac.”