Kažu, nije sramota kupiti košulju kakvu ima već drugi neko ali je poražavajuće istu naopako zakopčati. Odavno, mi se okrećemo đah istoku đah zapadu, tražeći orjentire u kulturološkom i znanstvenom smislu ali i ako hoćete možda više, onom svakodnevnom, kojeg još zovu i trend.Ne rijetko, tražeći pamet preko tarabe, svoju bi potcjenjivali do besvjesti i na svaki mogući način ignorirali. Ne bi to bio problem kada bi od istoka ili zapada uzimali ono što jeste napredno i dobro, ugledali se baš na takve, kao na primjer Angelu Merkel, njemačku kancelarku, koja se ovih dana po treći put zaklinje da će služiti svojoj zemlji i svome narodu, ili turskog premijera Tayyipa Erdogana koji se samo klanja Uzvišenom Bogu, poštujući sve narode svijeta, ali čineći ponajviše da njegov narod iz dana u dan doživljava napredak, onaj ekonomski prije svega, kulturološki baška.
Od ovog primjera mi smo predaleko!
Zato nije čudo što mladi napuštaju ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, možda i s većim žarom nego li devedesetih kada se bježalo ispred ratnih strahota spašavajući goli život. Naprosto, pamet i znanje ovdje tek postaju medalja koja se okači o klin i čeka.Nepotizam, podobnost po raznim linijama, postala je pravilo uspjeha. Na pijedestalu su budale, omamljeni skorojevići, namazani svim bojama, ogrezli u svim nevaljalim poslovima, podobnici i srodnici.Postaje vijest kada naka sponzoruša ostavi nakog vucibatinu i sad bi svi trebali onako solidarno da plačemo ko u kinu onom prijeratnom gdje se prikazivao indijski film, sa po pravilu, tužnim završetkom. Gomila debilnih spodoba u televizijskom prikazu „Farme“ koja svojim gadostima vezuje gladne i žalosne za ekran, odraz je naše kulture trenutno, pa i pismenosti. Na drugoj strani, tu nasuprot zgrade OHR-a, djeca iz Konjević Polja koja zajedno s roditeljima na ovim decembarskim minusima, nisu predmet znatiželje a samim tim niti brige međunarodnih, udobno instaliranih čimbenika koje po principu, majmun radi šta majmun vidi, prate i aktuelni BiH političari na vlasti i oni koji se koprcaju da se na istu popnu.
Oni ih ne vide niti ih čuju?
Vrli ministar prosvjete one manje polovice BiH, načini još jednu grešku u koracima, ovoga puta prema visokom obrazovanju ne prihvativši projekat „Erasmus +“. Rekoh li ja ko je na pijedestalu, vjeruj te.
Evo zažalim, gorko zažalim što se ne rodih u Južnoj Africi i što nisam imao svog predsjednika Mendelu, žalim.
Da svijet srlja u krivom smijeru svjedoci smo svakodnevnih vijesti gdje se sve svodi ko je kome, kad gdje i kako.Mediji se upišaše od ushićenja zato što izvjesna glumica poklanja egzotično ostrvo svome Pitu. Bolje i korisnije bi joj bilo da mu smota jednu pitu, ne mora burek, može i zeljanica. Neprirodno, morbidno društvo, živi i njeguje najgnusnije sekvence koje mu čine život, tako da i neka naoči, prirodna katastrofa, bude vijest, a u stvari, i tu se umiješao dvonožni jahač apokalipse i svojim prstima poremetio slijed. Dok se diljem svijeta vode ratovi za ništa, desetinama godina gine jedan te isti narod, žigosan na zlu sudbinu, oni drugi se nadmeću u osvajanju prostora koji je toliko beznačajan za život na Zemlji pa kuriozitet tih izleta jeste i slanje evolutivnih srodnika na Mjesec.
E moj Darvine, koliko sam samo znoja prolio da ubijedim nastavnicu biologije Fatimu, koju smo zbog njezine korpulentnosti od metar i žilet zvali Fatimica, da i tvoja teorija ima alternativu. Pa mi je jedne prilike, onako ljutito šarnula jedinicu u dvije rubrike, kad sam joj natuknuo, tada nesigurno, da evolucija nastanka čovjeka možda ima i kontra smjer ili je uopšte nije ni bilo.Sreća da sam ranije imao peticu jer ovo zadnje ne bi popravio za još godinu, makar.
Nabrojana dešavanja u svijetu, kod nas baška, sve me više upućuju i bez slavodobiti uviđam da sam bio u pravu iako mi i sad hatur što nasikira nastavnicu Fatimicu.Evo, ovih dana, ako se i može nazvati vijest, Iranci su poslali drugog majmuna na Mjesec, kažu uspješno. Predsjednik Hasan Ruhani čestitao je iranskim znanstvenicima i stručnjacima na uspješnom slanju drugoga živog bića u svemir, prenose agencije. U toj informaciji stoji da je majmun po imenu Fargam vraćen na zemlju sigurno, te da je odličnog zdravstvenog stanja.
Nešto kontam ako još imamo prijateljske odnose sa tom Islamskom Republikom Iran, da im eksperimenta radi, koji za ishod ima, da guzica vidi puta, damo i neke naše, broj nije ograničen ako vozilica ili ti letjelica može da poveze, pa nek ih voze. Kako su i sami željni avanture i do sad putovali o trošku poreskih obveznika i parama sumnjiva porijekla, evo neka nam malo sjaše s grbače putujući o trošku prijateljske zemlje, koja će na konto toga stati u ravan sila koje već duže voze na Mjesec i sama se svrstati u zemlje osvajače svemira.
Ovdje će među ovim brdima Bosne i kamenjaru Hercegovine, ostati oni mladi i pametni ljudi koji vole ovu zemlju, znajući da je ovdje bogatstvo, ovom će zemljicom hoditi, znajući da u njoj ima dobra, za njih i za one koji se tek trebaju roditi. Neće morati naši inovativni mozgovi čistiti bjelosvjetske hale za sitnu paru, ostat će, kako reče Aleksa Šantić, ovdje, jer sunce tuđeg neba neće ih grijati, ko što ovo grije…
A ako se kojim slučajem šta i zakomplikuje na tom putu do Mjeseca, znakovito zabelaji, pa se ne vrate lijepo ispraćeni putnici, sretno ko onaj Fargam, neka se prijatelji Iranci ne sikiraju, jer mi ćemo ih ovdje oplakivati onako jedinstveno, nikad složnije, ko ni uz jednu emitovanu sapunicu do sad. Složnije nego kad „zmajevi“ pobjeđuju. Obećavam! Piše:Said Šteta