Često je gledam krišom, da ne vidi. Ne znam što točno tražim na njenom licu.
Možda tražim tragove suza jer ona nikad ne plače.
Možda tražim čarobnu prašinu kojom je posuta da korača po ovom usranom, hrapavom asfaltu užarenom od svih nepravdi svijeta a ona ih donkihotovski sječe. I ne krvari.
Ili, možda ipak, u tišini noći stavlja krišom tihe flastere na rane, da se ne vide.
Možda tražim da se uvjerim konačno da je od krvi i mesa.
Što joj to teče venama? Krv je previše krhka, žile su porozne, lako pucaju.
Jučer je bio dan svih majki. Po trgovima i ulicama prosuli se šarene cvjetne instalacije.
Nek’ mi oprosti moja majka Ruža, koju volim toliko jako da ne postoji mjera koja bi izvagala tu količinu ljubavi, ali jučer u jutro mi je na spomen pojma majka pred oči izletjela slika njenog lica koje često promatram. Lice moje najbolje prijateljice Sabine Lončar, majke djevojčice s cerebralnom paralizom.
Ne, nije ona majka samo te prekrasne djevojke, ona je majka svih majki. Jer se istim žarom bori za svu djecu s poteškoćama kao i za svoje dijete. I ne očekuje zahvale, titule. I ubit’ će me što pišem o njoj garant, jer svoju borbu smatra dužnošću.
Pisati o Sabini Lončar vrlo je teško.
Da bar mogu opisati njene suze i vapaj za pomoć. Ne mogu, nisam ih nikada vidjela.
Da bar mogu napisati kako se slama dok svaki dan iznova onako krhka vuče svoju kćer koja je teža od nje na zahod. Ne mogu, nikad se nije slomila.
Da mi bar opiše kako je to kad dijete ima epileptički napad a sekunde ti izgledaju duge k'o sati dok čekaš spasonosnu sirenu hitne pomoći. Ne mogu, šuti.
Da bar traži pomoć. Da bar zatetura od bola i straha na tren. Da mi da slova da opišem njen bol. Neda.
Ne teče njenim venama krv, to su crvene kaplje ljubavi. Ona bol pretače u borbu.
Očaj u stisnutu šaku, slabost u jakost.
Predsjednica Udruge Sjena, udruge djece roditelja djece s poteškoćama, Sabina Lončar nedavno je pokrenula prvu privatnu tužbu za diskriminaciju njenog djeteta s invaliditetom.
Reklo bi se sa strane:“.. uh, što smo lijepa i pravedna država, samo jedna tužba“.
A diskriminacije k'o psećih govana po novozagrebačkim parkovima. Ali nikome ne smetaju. Zaobiđi i zatvori oči. Ako nagaziš ko ti je kriv, otresi malo cipele i kreni dalje.
Udruga Sjena i udruga Anđeli poslali su jasne zahtjeve Vladi Republike Hrvatske, pokrenule inicijativu pod nazivom „Mijenjajte loš zakon“.
Jedina stranka koja se oglasila je Živi zid, malena zraka svjetlosti mračne političke scene. Ostali se pretvaraju da su gluhi, slijepi i nedodirljivi.
No ovaj put uključila su se šira javnost i mediji. Zahvaljujući inicijativi ovih udruga i novinama 24 sata, izvrsnim tekstovima novinarke Jasmine Sadić Čedić, javnost može svaki dan pročitati po jednu životnu priču žena, majki koje svakodnevno osim borbe za život djeteta vode borbu sa sustavom, zakonima i uskraćenim pravima njihove djece. One jasno poručuju: „Mijenjajte loš zakon“. Dosta je.
Bukte i gore naslovnice novina na kioscima, probudila se nada.
Nada u očima svih majki.
Nada u očima Leonele Pomper, majke malog Leona koja već deset godina ne spava jer bdije nad sinom koji diše preko respiratora, ima noćne apneje pa mama spava naslonjena na krevet.
Leon jede kroz rupu i cjevčicu, ne hoda, ne sjedi, ne govori, ali oči mu tako lijepo pričaju.
Nedavno je Leonela Pomper kao reakciju na najavljene rezove nove Vlade izjavila da će doći pred zgradu Vlade sa krevetom na kojem njen sin godinama leži, sa svim utičnicama i kablovima na kojima živi, diše i stajati sama tamo, tek da gospoda koja kroje zakone vide za koga spremaju krvave škare proračuna. Da prerežu kablove i oduzmu zraku života iz Leonovih očiju.
Moja prijateljica Sabina tiho priča, ali njene riječi odjekuju vriskom.
Vriskom svih majki.
Njene riječi danas boje nadom naslovnice novina na kioscima. Njene riječi su riječi svih majki djece s invaliditetom.
Zbog osoba kao ona mijenjaju se zakoni.
Ruše predrasude.
Pljušti ljubav k'o ljetna oluja po umornim, uvelim licima.
Zbog osoba kao ona ja čvrsto vjerujem u život, u ljubav, u ljude.
Draga prijateljice,
Sretan ti Majčin dan!
„….Negjde sad dječak jedan
zbunjeno na mostu stoji
jer tek sluti da postojiš
u tebi lanac zvecka tajnim alkama
bićes ti majka majkama…..“
(Svim majkama, a posebno majkama djece s invaliditetom neka ovaj praznik donese snagu i nadu. Ljubavi imaju i previše)