Uvijek mi je bila tajnovita nepostojana linija ulijevanja neba u more i mora u nebo. Pažljivo sam je osmatrala na raznovrsnim slikama još kao mala, i svrstavala je u poseban svijet. Za mene, kao osmo svjetsko čudo.
I taj svijet je bio pun života, imao je bezbroj skupocjenih dama upravo došlih iz bogatih provincija Tolstojevih, Šekspirovih, Samokovlijinih i drugih slavnih misli. Prožete visokokulturnim duhom, oštrog pogleda i neodoljivog šarma, hodale su sitnim koracima po malim kamenim kockama ulica. Cipelice na njihovim nogama su pravile posebne note i svirale najljepše muzike polagano zveckajući u skladu sa njihovim hodom. Njihov prefinjen miris mamio je gospodu sa šeširima i štapovima u šetnji, koji su rado čekali maramicu takvih dama kao znak da su dostojni njihove pažnje. Koliko li su tek žudili obični smrtnici, znojavi i izmoreni od višesatnog kopanja i rada…. Oni su mogli samo da uzdišu gledajući za raskošnim hodom božanstvenih žena, jer šanse da makar jedna bude žena nekog od njih su bile ravne nuli. Možda čak i u minusu.
I ja sam ih sve pomno pratila. Pratila sam lepršave haljine Eve Bovari dok se kretala veselo na sastanke sa svojim dragim krijući od muža svoga…Roze, plave, ljubičaste… Svaka sa posebnim dizajnom, sa ramenicama ili bez, ukrašene čipkama i umjetnim vezom. Nisam ni stigla da je osuđujem zbog prevare, očaravala me je svojim zanosnim hodom. A zamislite tek fizure naše Ane Karenjine… Sva prefinjena, čarobna sa raznobojnim šeširima ukrašenim sa pokojom ružom. Po izgledu jedna božanstvena žena. Ali ni tuđa, ni muža svoga, ni svoja. Njoj zamjerih suze malog Serjože. Mene su zaboljele, kako onda nisu majku njegovu? Gledala sam Ofeliju kako pati i htjela joj pružiti ruku spasa. Odbila je. Posustala sam i pustila da je rijeka sebične sudbine odvede.
Veselila me je Koštanina igra sreće i mladosti isto koliko i Sofkina ljepota. Duga crna kosa, bijelo lice, i pune usne mamile su mlade momke. Ali u dubinama njenih očiju sudbina joj je ispisala tragičnu životnu priču. Ni Plava Jevrejka nije bila manje vrijedna, ni manje lijepa, ni manji borac. Lijepa i drugačija. Posebna. Ali često se unikatnost odbacuje i osuđuje. Moramo da budemo isti da bi bili prihvaćeni iako mi možda i ne žudimo da nas prihvate. Moramo da se uklopimo u taj kalup i otrgnemo sopstvene dijelove koji prelaze postavljene granice. Nažalost.
Pred svima njima, ja sam stajala i pratila njihove neiscrpne životne snage. Nepresušni su njihovi izvori. Ali posebno sam voljela da u tihoj noći slušam Romeov mlad i nježan glas, njegove slatkaste riječi upućene voljenoj Juliji. Nadam se da nisu primjetili da sam tu. Krila bih se iza drveta kraj njenog balkona i maštala da sam ja umjesto nje. Osjećaji su činili svoje da sam poželjela da pjevam dugo najljepše ljubavne rime. Obuzdavala sam se u posljednjim trenucima, jer nisam željela da kvarim tu čaroliju velike ljubavi.
Živjela sam u svakom od njih i svako od njih živi u meni. Voljela sam, ništa manje, i posebne Demianove i Sinklerove svjetove. I sve svjetove usamljenih Kamijevih ljudi, Andrićevih zatvorenih boraca. Ali nisam voljela rat. Ni da se čovjek olako preda silama tame i daruje im sopstveni život bez borbe i odupiranja, kao Jozef K. Voljela sam da se ljudi vole. Volim i sad. I da se ljudi vežu. Da se prave mostovi koji spajaju prošlost i sadašnjost, dva naroda, jednu ljubav. Bezbroj njih.
Ali jednu damu sam posebno voljela posmatrati. Bila je posve drugačija. I mlada, vječito mlada. Kao da je vrijeme išlo, a njena mladost pratila njene novorođene misli tako da kada bore pokucaju na vrata, može da ih odbije, da im ne otvori jer je život tek zaživio. Krile su se na njenom licu sve tajne svijeta, čini mi se. Vidjela joj se želja za životom i smrću. Nisam uspjela da spoznam njenu dušu nikada načisto, jer je vješto znala da ćuti čak i kad je sama. Ali pogled je govorio za nju. U njenom pogledu su se ulivali svi okeani i mora svijeta svojom bojom i veličinom. Beskrajni i čisti. Nekada mili i srećni kao da su u njima delfini, a rijetko i tamni, kao da se sprema velika oluja na tim morima. Vrtlozi.
Usne su joj bile svijetle i pune, žudili su mnogi za njima. Ali se činilo da ona ne žudi ni za kime. Blijedo lice sa pomalo naglašenim ivicama brade krasio je mladež pored usana. Dok su ga mnoge ljepotice crtale i vještački namještale na svome licu, za ovu ljepoticu priroda nije štedila svoje čari. Vitku figuru i tanan struk na koji su mnogi poželjeli staviti ruku dopunjavala je duga uvijena smeđa kosa. Padale su uvijene lokne po njenim bijelim leđima i prekrivale vrat. Na njemu je bio lančić, skroman sa malim privjeskom. Mislim da je bio u pitanju krst.
Kako to obično biva u malom svijetu velikog duha, kružile su tu i tamo neke priče da je krst čaroban jer je vrijedio jednog života. Darovao joj ga je mladić kojeg niko vidio nije, ali svi znaju za njega kao da im je najrođeniji. Zna se po priči da je visok, plećat, pa još i ljepuškast, ali niko nije znao odakle je i gdje živi. Da li živi?
Ona je, čini mi se, znala. Tajnu je skrivala, samo se blago nazirala kao i taj krst, tek da se zna da je postojana. Bilo je očigledno, čitalo joj se sa usana dok mu je pjevala. Iako nije bio tu, pjesmu je čuo. To su one pjesme sto ih čuje srce, kad mlada krv kroz vene pojuri, a otkucaji bivaju sve jači i žešći. Ali, bilo je i drugih noći kada pjesmu nisu odavale usne, već oči. Lile su suze nezaustavljivo i snažno, preplitale se i lomile nježnu dušu njenog krhkog bića. Igrale su na njenom licu praveći neprekidni lanac tuge. Ali lice je i dalje ostajalo bezgrešno, nevino. Jer je bilo ogledalo njene unutrašnjosti, njenih bolova i njene sreće, izmakle. Ali na dohvatu.
Ličila je na muzu. Krila je veliku istoriju na mladalačkom licu. Iz nje je izlazilo nadahnuće, sugradjani nisu mogli a da je ne vole. Pričalo se i znalo da nije iz tog njihovog svijeta. Ona je sa neke planete. Kao i njena majka koja je ostavila i o kojoj se ništa ne zna. Zalutala u vremenu i prostoru sa zemaljskom ljepotom nebeskog anđela, potčinjena onome ko je odgojio. Zarobljena. Magdalena, ime joj je.
Ljudi su osjećali žal za njenom nesrećnom sudbinom isto koliko opčinjenje njenom ljepotom. Očuh je bio strog, pa se mnoge neženje nisu ni usuđivale da zatraže njenu ruku, a onaj koji jeste, bio je odbijen prije nego se i usudi sprovesti prosidbu do kraja. To nju nije žalostilo, ona je nekoga čekala. Svako jutro, svaki dan, noć. Ujutru joj se budila nova nada, sa osmijehom sam je gledala na prozoru, sva u iščekivanju. Po danu je lice počinjalo da klone, a uveče bi suzom zapečatila propali dolazak svoga dragog. Ako ga je i bilo. A kažu da jeste.
Nosila je tešku prošlost na leđima. Majka je ostavila, a očuh maltretirao. Ni polusestra nije imala razumijevanja iako je bila starija samo koju godinu. Kao prava ćerka, mogla je i radila je u inat i suprotno od svih Magdaleninih sitnih želja. Dugo joj je trebalo da se privikne na takav život. Ali godine samoće natjeraju čovjeka da posustane i postane hladan, ali ne i bezosjećajan u potpunosti.
Rijetko je mogla izaći vani. Samo uz pratnju. To bi bio poseban dan časti za sve duše željne ljepote. A za nju još jedan mučan dan koji treba da opravda njenog očuha, da ostane u očima građana kao neko ko i nije baš nemilosrdan. Tegobe rođenja, življenja ili životarenja, smrti, i ništa više.
Opet po priči kažu da je taj mladić kojeg iščekuje dolazio tajno. Svaku noć kada svi zaspu, izlazila je iz kuće skrivajući se, i sastajući sa njim. Dijelili su ljubav o kojoj pisci pišu, pjesnici pjevaju, djevojke maštaju. Ali jedne noći očuh je upratio Magdalenine korake, i otkrivši njene planove, zaključao je u sobu. Par godina se za nju nije znalo. Grad je polako venuo za svojom ljepoticom. Vjerovalo se da je očuh u naletu bijesa počinio najgore. I da je i mladić stradao, da je od njega ostao samo taj krst na njenim grudima. I teret, i život, i vjera. Sve je bio taj krst. Najteže je nositi svoj krst ne dijeleći ga ni sa kim. Ali kako su godine prošle, očuh se udobrovoljio, pa je zatvorenicu pustao uz punu pratnju na malo slobode, ponovo. Onda se počelo šuškati da je i mladić živ, ali da više neće doći.
Meni se ipak činilo da hoće. A i Magdaleni. Vidi se nada u očima čovjeka. Vidjela sam je da u tišini i tamnoj noći dok svi spavaju piše pisma. Vjerovatno njemu. Ali pisma koja su bez adrese i bez primaoca. Pisma koja se ne šalju. Željela sam prići njenom prozoru, tražiti da adresira pismo, i ja bih ga poslala. Nisam se usudila. Pisma su ionako išla u posebnu kutiju sa katančićem. Samo taj mali komad drveta koji je krio stotine takvih pisama znao je silinu njene ljubavi i jačinu njene nade.
Bio joj je potreban prijatelj da obriše suze, brat da je zaštiti, voljeni da sa njim podijeli život, majka da je zagrli i utješi. I sve to je mogla jedna osoba da bude. Ali te osobe nije bilo. Tužni ljudi najviše pjevaju jer osjećaju pjesmu. Ona je pjevala i tako tjerala tugu iz svoga postojanja.
Prolazile su godine. Klizile su niz ruke i provlačile se kroz prste, curile kao voda sa dlana. Ali su je voljele, i dalje je bila ljepota u inat zlom životu. Počeli su govoriti da je natprirodna. Ali samo ona je znala koliko su duge godine čekanja, koliko su teške bolne i neprospavane noći. Koliko je nada zla kada se pretvori u prah. I koliko je teško pokušavati sakupiti taj prah sa nadom da će nada oživjeti. Za nju više nije bilo nade. Ni mjesta više nije bilo u kutiji za pisma. Prestala je da piše i da se nada. Mrak je ušao u nju i doveo bol. Život je ličio na prokletstvo. Mislila je da je već nekad bila živa i da je počinila toliki zločin i grijeh, tako da je sada u paklu. Jer život nije bio život. Nije ni ličio na njega.
Bolovala je duša, izmorena. Snaga je izdavala, a očuh je ostajao pri svojoj strogoći, samo što je sad on izlazio sa njom u šetnje i bio lična pratnja. Kako su prosidbe bivale sve rijeđe, a godina joj je bilo sve više, i tu je popustio. Dao bi je i sa slabim mirazom, samo da neko zatraži ruku njenu. I konačno je došao taj dan.
Ušao je u njenu sobu sa namjerom da je vodi na sastanak sa proscem, starijim čovjekom sa četvoro djece, udovcem. Otvorio je vrata njene sobe. Hladne sobe i ledene postelje. Odlazeća duša je sve zaledila. Ležala je nepomična, gledala u jednu tačku. Ruka joj se spustila niz krevet, kao da je visila u vazduhu. Izmedju prstiju držala je papirić na kojem je pisalo: ,,Nije došao.’’
Glas je utihnuo. Život je iščezao iz nje. Očuh je stajao pokopan prizorom. Strah ga je prožimala gledajući u svoju žrtvu. Prelijepu i mrtvu.Pao je na koljena pred nju, ali nije molio za oproštaj. Sad već nije imao ni koga više da moli. Ona nije bila tu.
Građani su tugovali, i sve dame upravo došle iz bogatih provincija Tolstojevih, Šekspirovih, Samokovlijinih i drugih slavnih misli. I gospoda sa šeširima i štapom u šetnji. Nebo je plakalo. Kiša je poplavila grad, niko nije mogao izaći danima na ulice sa kamenim pločama. Grad više nije bio živahan, neko sivilo se obrušilo nad njime. I kuće sa najljepšim dvorištima i baštama su postale kao stare brvnare, trošne kolibe. Kao da je neka neizlječiva bolest harala u vazduhu i uzimala osmijeh sa svakog lica koje dotakne. Hladnoća je grlila srca koja su žalila samo za ljepotom. Niko nije žalio za ljepotom njene napaćene duše.
Sedmicu kasnije, na trgu se pojavila velika bista Magdalene. Razlikovale su se samo po tome što kip nije govorio i nije živio. Ne zna se da li je to napravio neko od udvarača, zaljubljenih u tajnosti ili nije. Ali se zna da je njen voljeni došao, konačno. Ne zna se ni da li je tugovao za Magdalenom kao što se ne zna ni zašto je oženio njenu polusestru.
Ja sam ih osuđivala sve. Juliju, Ofeliju, Karenjinu, Jevrejku, Sofku, Koštanu, Evu. Sve. Dok se nisam urazumila da su im sudbine iste. Da će taj val mora doći ubrzo po još jednu svoju žrtvu. Onu koja najviše bude u grču života. I koja bude najljepša u tom trenutku.
Mene je duša boljela, poželjela sam da pobjegnem iz toga svijeta. Precijenjen je bio u mojim očima. Odjednom, Zemlja mi je postala milija. A Magdalenina pisma nisu pronađena. Nikad. Kao da ih je sa sobom ponijela. Sad opet pričaju kako su spaljena. Mora da je očuh. Neki kažu da ih je duh jedne noći donio na trg dok su bile poplave. Kiše su zalijevale te ispisane listove i iz njih je izrasla bista koja će sve da ih podsjeća na kolektivni grijeh prema jednom nemoćnom stvoru. Neki govore da joj je to bila sudbina, sada je konačno tamo gdje pripada. Ona ionako nije bila iz te linije između neba i mora.
A meni… Sve je ličilo na jednu priču. Bila je nestvarna u mojim očima. Rođena ni zbog čega, umrla ni za šta. A vidjela sam je. I ne vjerujem svojim očima. Ni tom kipu. Ni onima što pričaju da je nedavno ponovo nađena ostavljena beba sa druge planete, prelijepa i ničija.