(RAZGOVORI U PROLAZU-ZABILJEŠKE SAŠE NINIĆ)
MA KOGA TO JOŠ ZANIMA?!
Ne razumijem ti se ja brate u politiku! Niti se razumijem, niti me zanima. Nekad sam negdje pročitao ili sam slušao (ne znam više ni sam), nekog učenog čovjeka, kom sad eto ni ime ne znam, i njegovu definiciju politike. Parafraziraću: Politika je samo odličan način, da pojedinac ostvari svoje lične interese! Zašto odličan!? Zato što kad svoje interese ostvarujemo van politike, tada nas kite epitetima, kao što su: materijalista, egoista, licemjer…, a kada to isto radimo u okrilju politike, onda je sve što radimo U IME NARODA!
Eto, to mi se sviđa i tako na politiku gledam! Problem je, međutim, kad nam se desi ovo što nam se upravo dešava, pa nam politika, htjeli mi to ili ne, uđe u sve segmente života! Svaki milimetar slobodnog prostora nam uzela. Ma u klozete nam se uvukla! Hoćeš da gledaš u drugo, al plakati i prospekti samo izviru: iz pragova, poštanskih sandučića, kanalizacije,…s neba padaju! Nije ni čudo, što više ni u snu nemam mira!
Sanjam neku noć, kao pokušavam ja ukrotiti konja. On sve rže i propinje se, hoće kopitama da me lupi. Ja uzmičem natraške, sapletem se i na trenutak smaknem pogled, a kad ponovo uspostavim ravnotežu, vratim pogled na konja, kad ono nije to više konj, već Kentaur sa Milinom glavom!
Probudim se znojan, sa aritmijom i prvo što pomislih: vrijeme je da se posjeti psihijatar!
Sljedeću noć, ništa pametnije. Sad kao idem ja psihijatru. Ulazim u ordinaciju, kad tamo dr Mile!
Tog dana, demonstrativno bacim novine, TV prekrijem dekom, pustim muziku i dohvatim knjigu! Nećeš vala u život moj!Dok ja tako ohrabren svojim vlastitim stavom, uživam u knjizi, dotle politika strpljivo čeka pred mojim vratima!
Ustanem da vidim ko zvoni. Na vratima, ruku punih Dodikovih slika, stoji mlad momčić. Ne znam, možda ima dvadesetak godina ili nešto više, ne mogu procijeniti!
“Aman dijete! Gdje baš mene nađe!? Zar ti prag ovaj na smetljište liči!? Ja se u kuću zablindirao, reze na vrata i prozore navukao, slušalice u uši gurnuo, samo da cirkus OVAJ ne gledam i ne slušam! Ne smijem više ni paštetu otvoriti u strahu da TAJ tvoj iz nje ne iskoči! Ma kakvu paštetu, ne smijem PLAYBOY duplericu pogledati, kako ne bih ugledao sise Nives Celzijus, a glavu Dodinu, a ti mi GA na prag kućni donese!”
Okrenem se nervozno, čvrsto rješen da više ni vrata ne otvaram. Postoje telefoni! Ko me treba, nek se najavi!
“Či.. (htio me osloviti sa čiko), gospodine! Molim Vas, za samo minut pažnje! Posao mi zavisi od ovog!”
Sledio sam se! Okrenem se i bolje osmotrim momčića. Imam šta da vidim, INVALID!
“Dobro!… I bolje čiko, nego gospodine. Upadaj!” nasmijem se da ga barem malo odledim. “Šta ti se desilo sa rukom i nogom?”
“Rat!”
“Kakav crni rat!? Pa zar si uopšte tada bio rođen!?”
“Aha, osnovna škola.”
“Pa odakle si dijete!?”
“Banjaluka.”
“Kakav onda rat, pobogu!?”
“Jbg! Pucalo je na sve strane! Krsna slava i nije slava, ako se rafalom ne obilježi! Što bolji rafal, to veći gazda. Ja sam samo u pravom trenutku bio na pogrešnom mjestu ( tu se po prvi put nasmija, dječački vedrim smijehom), pa mi tintaru pogodio zalutali metak, dok sam se sa drugovima igrao.”
“Glavu!?”
“Da glavu. Metak uspješno izvađen i kažu mi da je pravo čudo što sam preživio. Eto, možete me slobodno zvati Srećko!”
Progutah knedlu! Ama kakvu knedlu, govno!
“Sad mi reci, šta radiš?”
“Ne radim!”
“Pa maločas mi reče da ti posao zavisi od tih papirina.”
“Aha, ako budem uspješan u ovom, obećali mi posao! Ovaj put sto posto!”
Znojim se! “Šta je uspjeh?”
“Stotinu glasova.”
“A šta je dokaz?”
“Ovdje upišete svoje podatke,” pokaza nešto kao pristupnicu, “obavezno izađite na izbore dvanaestog i svoj glas dajte SNSD-u”
Ne znam šta mi je sve prošlo kroz glavu i kroz grlo…ne vrijedi ni ponavljati, koga to još zanima?, znam samo da sam, kad sam uspio progovoriti, zgrabio od Srećka “pristupnicu” i rekao: “Ja ću sad u tu tvoju “listu”, upisati sebe i svoju porodicu. Svi ćemo izaći na izbore. Za druge ne znam, ali JA! dijete moje milo! svoj glas zasigurno neću dati ONOM!, koji TEBE! može zloupotrebljavati! Dogovoreno?”
“Dogovoreno!”
E moj Lazo! Stvarno će sad, kao i onda “narod sve pozlatiti”.