Nadbiskup Ratko Marijanović je ubio oko 156 žena u procesu spaljivanja vještica u okolici Zagreba prije nekih 200 godina. Nije to tako davno bilo i potomci tih žena su danas svuda po svijetu-Potomci koji su preživjeli Inkviziciju, pobožnost presvete Crkve i njenih službenika. U tim vremenima živjela je jedna djevojka crvene kose imena Alicija i radila na trgu koji danas poznajemo kao Cvjetni Trg u gradu Zagrebu, prodavala je u proljeće ljubičice i visibabe, na jesen vrelo kestenje, zimi šibice i drva a na ljeto voće koje je uzgajala sa svojom bakom Verom. Obje su ubijene, spaljene na lomači dok je masa hrvatskog katoličkog svijeta urlala njihova imena i gađala vatrenu lomaču sa njihovim tijelima kamenjem, svetom vodom i molitvama za njihovu grešnu dušu. Nadbiskup, monsinjor i prevelečasni Stanko Martinović su proglašavali žene vješticama po slobodnoj, društvenoj i nadasve vlastitoj volji. Naravno nije sve to tako jednostavno bilo, trebalo je dokazati da je malena Alicija vještica, njena baka je bila spaljena kad je Alicija imala samo 12 godina i sjećala se dobro svoje bake kako je plakala kad su došli dobri svećenici prvo u posjetu da vide ima li Vraga u kući, drži li raspelo sa likom Isusa Krista na vratima, ima li svete vode i šta krije u podrumu. Alicija je imala samo 12 godina kad je debeli svećenik došao i sjeo ispred uplakane stare bake Verice i rekao joj-”Odričeš li se Sotone i svih dijela njegovih kćeri” naravno da se baka Verica odricala ali već je bio trač u selu kako se njene trešnje najviše crvene i najbolje prodaju jer ih bakica zalijeva sa krvlju malih beba koje krade na metli oko ponoći. Jedna mlada žena je upravo izgubila dijete, rodilo se i živjelo samo tri dana, nesposobnoj ženi je ispala beba i od udarca dobila unutarnje krvarenje i umrla a kako je to bio preveliki šok za tu mladu ženu ona je logikom tadašnjeg zdravog razuma okrivila Vericu i njene čarke. Na svetoj misi je trač krenuo i otada je prošlo samo par mjeseci dok nisu dobri svećenici došli da vide kakvim se sve Verica čarolijama bavi. Presuda je bila veoma jasna. Verica je dijete Vraga. U njenoj kući je pronađena malena teglica sa tekućinom crvenkaste boje koja nije bila med, mast ni krema po stručnom mišljenju monsinjora i prevelečasnog i svih mladih svećenika koji su se htjeli ambiciozno progurati iz bijede hrvatskog naroda i gladi u sam katolički vrh prema Italiji. Verica je bila poseban slučaj zbog jarko crvene kose a tu kosu je naslijedila i Alicija. Mast je bila crvenkasta zbog cvijeća koje je Verica stavila u običnu kremu od nevena ali to nije bila dovoljno dobra teorija-Mast je crvena zbog krvi beba koje je Verica krala po noći od bezbrojnih majki koje su rađale i gubile djecu tih dana jer vakcina, antibiotici i sva čuda današnje medicine nisu bila tad dostupna. Sve je bila Božja Milost ili Vražji Posao. I tako je organizirana svečana povorka, misa za Vericu, velika ceremonija i tri dana prije toga ispitivanje i dokazivanje vještičarenja.
Da bi se dokazalo da je jedna žena vještica ona to sama mora da prizna i naravno svaka od njih je priznala pogotovo kad bi dobri svećenici u prisutnosti mladih i snažnih momaka vadili zube i nokte ženama kliještima iz mesa, bičevali ih do kostiju ili im jednostavno stavili lance i zatvorili ih u rupu na mjesece i mjesece samoće, mraka, tuge i beznađa. Svako priznanje je dolazilo kao spas. Žene su priznavale i izmišljale nakon tih terapija same neke čarolije, posebno kad bi dobri monsinjor Ratko vrelim uljem i katranom posipao zle žene a one urlale đavljim krikovima kako je on govorio-Vidite li? Vidite li kako Sotona urla iz njih pričao je on u svojim zlatnim haljinama ukrašenim križevima, ljiljanima i divnim ljubičastim trakama. Žene su urale vezane za lance oko vrata kao psi na dnu jednog bunara a on bi došao sa svojom pratnjom od nekoliko mladića s kojima je redovno spavao i koji su mu davali svoja mlada tijela na upotrebu u Božju Volju. Monsinjor je veoma volio tretman vrelog ulja jer su tad krici bili najsličniji nečem zvjerskom, nadljudskom, iz grla žena su izlazili nevjerovatno veliki i široki rasponi glasa a on je u tome potajno uživao čak mu se i dizao ponos pomalo iako je volio samo svoje zlatne mladiće on je uživao u istjerivanju Sotone na tako neobičan način da je znao čak imati i erekciju nekada polijevajući žene vrelim katranom a potom bi ih mladići gurnuli u perje da se sve to zalijepi za njihove noge, lice, spaljenu kožu, i kad bi konačno izašle na lice svijeta te žene su ličile na vještice. Na čudovišta. Na zlo. I bivale su na kraju spaljene do kraja u ime dobra i ljubavi. Ljubavi koja stoji kao zakon Svetog Pisma, Biblije, Starog i Novog Zavjeta. ”Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe”. Nisu mogli svećenici, ljudi, narod ljubiti vještice a opet i Isusa su razapeli tako da jedna žena manje više za presvetu Crkvu nije bila problem.
Alicija se sjeća da je čula za neku zemlju Francusku gdje je bilo tisuće spaljenih žena, mislila je kako je zapravo u Zagrebu malo vještica koliko ih je spaljeno i tek treba da bude spaljeno u njenoj zemlji. Alicija nikad nije išla dalje od sela pored Zagreba i samog grada. Nikada za vrijeme svog kratkog života jer i nju su ubili na kraju dobri ljudi kao i njenu baku. Verica je izgorila i Alicija je gledala svoju baku u sivoj haljini kako je vode na veliko brdo od slame, drveća i konopaca i kako narod urla a njena baka više nije bila kao nekad, ličila je na vješticu pa je Alicija mislila da se stvarno pretvorila u vješticu i nije joj smjela prići kad je monsinjor odveo u posjetu. Alicija se prepala kad je vidjela bakino lice-Bilo je ljubičasto, oči se nisu vidjele jer su nekako ušle u dvije tanke linije, napuhala se kao žaba i nije imala nekoliko zuba, kosa joj je bila počupana na jednom dijelu glave a noge prepune crnih linija koje su joj nanijeli snažni udarci bičevima, žaračima i zapravo svim i svačim. Alicija se sjeća kako je baka nešto mumlala, pričala ali glas joj je bio čudan, kao da plače, zavija, prepala se i plakala a monsinjor je samo rekao da se ne boji, da je baka vještica ali da će uskoro to dobri ljudi riješiti i spasiti je od bake. Više neće biti mrtvih beba, crvenih masti a i Alicija će biti mirna-Naravno za zemlju, voćnjak i bunar će se pobrinuti Crkva u Ime Gospodnje a Aliciji će naći muža koji će je čuvati od svakog zla, udat će je i moći će nastaviti život mirna bez straha od bake Verice i njene čarolije. I gledala je Alicija svoju baku kako gori, jao kako je gorila, kao slama. Prvo se ništa nije čulo, iz daljine je vidjela samo veliku masu ljudi iz koje se izdvajao svećenički red obučen i ukrašen sa zlatnim detaljima, velikim štapovima od pozlate, križevima koji blistaju na zalazu sunca oko ukrašenih velikih kapa i vratova svećenika i presvetih službenika. Prvi dim je bio gust, bijel, i ništa se nije čulo. Krik koji je slijedio zaledio je Aliciji krv u žilama. Vatra je uhvatila krajeve haljine stare Verice i iako je vjerovala Verica da više ne može boljeti ništa prevarila se-Vatra je bolila najviše. Mislila je Verica da će je spasiti smrt u ćeliji, da će iskrvariti konačno ako se samo preda udarcima snažnih svećenika koji su je ispitivali o Vragu i njegovim planovima za čovječanstvo, o demonima, čarolijama, spletkama. Verica se nadala da će je tijelo izdati i da će smrt doći sa udarcima bičeva po leđima i užarenih žica po nogama ali nije. Tijelo te starice se opiralo smrti i tim je dokazala da je vještica još više. Samo vještica može sve to bez problema podnijeti a njene ozlijede, ružnoća lica i gubitak kose, kože, smrad –To je sve zbog toga što pravo lice vještice dolazi do izražaja kako tretman traje. Verica je bila čvrsto svezana konopcem oko glavnog stuba, ispod nje je bilo mnogo drveća, grana, slame, ostataka i svega za lomaču. Vatra koja se pravila za vještice nije bila mala, bila je grandiozna jer u tim mračnim vremenima jedan od glavnih događaja bio je spaljivanje vještica, Misa nedeljom i narodna veselja ili velike tuge. Spaljivanje vještice je bio društveni događaj na kojem su dolazile društvene kreme, visoki slojevi društva, niži slojevi i jednostavno svi su bili tu iz svojih razloga a najviše zbog toga jer bi sljedeći na lomači mogli biti upravo oni sami. Ako nisi bio na spaljivanju vještice to je zato što se baviš magijom i moralo se ići, nije bilo rasprave oko toga, netko iz kuće mora da se pojavi i da vidi kako to izgleda i da njega vide kako je bio. Alicija je bila na rubu šume kad je čula krikove svoje bake vještice a potom se prepala, zaledila i počela trčati daleko, daleko do samog ruba Zagreba, plakala je i trčala kao luda ali krikovi njene bake su ostali u njoj iako ona više odavno ne vrišti, vrištala je malo, samo dok je veliki plamen bio do koljena a onda je planula sva u vatrenim jezicima i kriknula kao nikada dotad i pustila dušu
Monsinjor, nadbiskup, prevelečasni, časni i svećenstvo su kasnije jeli i pili u Biskupskom Dvoru, notari i državnici su prepisali Majki Crkvi malo zemlje od stare Verice a Aliciju nitko nije ništa ni pitao, o tom djetetu više nije bilo glasa, udat će se za jednog momka i to je to. Večera je izvanredno lijepo prošla, posluga je bila odlična a slijed od sedam velikih jela je pojeden do kraja. Monsinjor se kasnije počastio sa trojicom malih dječaka koje su doveli u svećeničku službu, odveli su ih u odaje na lagano druženje u velikim paperjastim plahtama od svile i satena, mlada dječja tijela su bila izmrcvarena ispod ogromnog stomaka monsinjora i dječaci su vrištali od bolova dok ih je grebao sa masnim rukama i ulazio u njih sa svojim malim a tvrdim penisom, djeca su urlala i plakala ispod svetih slika, ikona, prikaza stvaranja čovjeka i Raja i to je trajalo sve do zore, opijen jakim crvenim vinom monsinjor je imao mnogo energije i snage. Monsinjor je upravo zaradio dodatne bodove kod svoje velike kompanije Crkve i poslao dopis u Vatikan da je još jedna vještica spaljena u Njegovo Ime i morao se počastiti sa mladim dječacima iz Slavonskog Broda koji nisu nikad vidjeli veliki grad i ne znaju ni pričati kako treba ali jednog dana će biti i oni svećenici i oni će spaljivati žene, voditi posao, propovijedati riječi iz Biblije i tako do kraja svijeta. Takav je red.
Alicija je živjela do svoje 22 godine, rodila dvije kćerke a njen muž je proglasio Aliciju vješticom zbog druge žene, morao je nekako da se riješi dosadne Alicije koja je samo smetala, bila glupa i jadna a vatrena Sonja iz Donjeg Zagreba je predložila da se riješi žene na taj način, ići će lako jer joj je i baka bila vještica, neće se morati mnogo mučiti oko odluke-Sonja je stavila razne igračke Aliciji u kući dok je Alicija kopala u polju krompir i luk a kad je bilo već kasno predobri monsinjor je doveo svoje svećenike kao i nekada njenoj baki na ispitivanje. Alicija je bila mrtva za nekoliko dana. Ono što je zanimljivo kod Alicije je što je čitav svoj život znala za svoju sudbinu. Znala da je nemoćna. Bespomoćna da uradi bilo šta da se spasi, sakrije, pobjegne. Alicija je imala samo jedan jedini trenutak nade u svom životu kad je upoznala svog muža Danka da će sve biti kako treba, dok su vodili ljubav i dok je otkrivala svoje tijelo u ljubavi prema njegovom, jedan jedini tren nade, iskra života i volje za budućnošću bez Crkve, monsinjora, svećenika i presvetih. Jedan trenutak nade za 22 godine života i to je nestalo zajedno sa dolaskom jutra, stvarnosti i obaveza u polju. Najteže joj je bilo kad je vidjela da je rodila kćer istu kao ona. Ništa je nije unesrećilo kao rođenje kćerke, brzo nakon toga je zatrudnila i rodila novu a Danko se propio, kleo sudbinu i postao grub, tjerao je na rađanje još jednog djeteta ali njeno tijelo više nije moglo i već tada je shvatila da je njeno tijelo, sudbina i život u rukama drugih ljudi. Njene kćerke će biti ubijene kao i ona vjerovala je tada i živjela u uvjerenju da spasa nema, da se svijet nikada neće prestati baviti sa vješticama i najgore od svega povjerovala je u priču da je stvarno vještica i u svoju zlu kob. Izgorila je na lomači dok su njene kćerke Svjetlana i Danica gledale mamu kako vrišti kao ona nekada svoju baku a monsinjor sa još mlađim i okrutnijim dječacima posipa Aliciju sa svetom vodom i moli se iznad njene lomače dok pripaljuju vatru i gledaju u njeno umorno, prebijeno i slabašno lice.
Alicija je stajala na toj lomači, vezana iako nigdje i ne može pobjeći bolje gori vještica kad je čvrsto svezana za stub, elegantnija je lomača i sigurnije je za sve pa i za vješticu da ne mrda dok gori kako bi do temelja njeno zlo izgorilo sa mesom, kostima i svim zlom koje je uradila. Alicija je gledala u masu ljudi koja je klicala, gađala je kamenjem, svoje kćerke, pijanog Danka i Sonju u daljini, promatrala je šumarak nadomak Zagreba gdje je bila kao mala i gledala svoju baku i shvatila da se svijet nikada neće promijeniti, da je bolje ovako i da nema smisla boriti se. Crkva je uvijek upravu i tu nema rasprave. Prije nego će prvi plamen dotaknuti njenu kožu zaklopila je oči pa u sebi izgovorila jednu malu čaroliju jer više nije vjerovala u molitve. Alicija se više nije molila Bogu, anđelima i Djevici Mariji jer su oni na strani monsinjora, nadbiskupa, svećenika i dječaka koji će to tek postati. Molitve nisu djelovale pa je pomislila u tom trenutku samo na jedan dah, tren i sekundu kako je stvarno vještica. Alicija je povjerovala da je zaista vještica dok je sa bakljom prilazio jedan od prečasnih svećenika iz Biskupskih Dvora. Alicija je vjerovala u svoju magiju i bacila kletvu na njih, na sve njih, na monsinjora, biskupa, nadbiskupa, svog muža, sve muškarce ovog svijeta, sav taj red koji je postavljen tako da ona i slične njoj gore zauvijek i kad već mora da bude vještica onda će to biti kako treba-Zamislila je svom snagom i srcem svoje kćerke slobodne jednog dana, crkve kako zjape prazne po svijetu, monsinjore, svećenike i sve časne kako ih pljuju i ismijavaju, kako nitko ne vjeruje u Boga, kako svi rade samo ono što požele, kako nijedna žena ne rađa ako neće, kako ne moraju biti u braku, raditi za muževe, slušati šta im drugi kažu…Alicija je zamislila beskrajnu slobodu za sve svoje kćerke jednog dana kad već ona ne može biti slobodna. Alicija je rekla u sebi samo njoj poznatu čaroliju, čaroliju koju je čula onog dana dok je trčala šumom pored Zagreba, čaroliju koja se prolamala kroz krikove njene bake Verice i koju je čula u šapatima sjenovitog drveća, izgovorila je tiho a plamen je krenuo preko njene kože, lica i vatreno crvene kose, udahnula je i pustila krik jači nego ijedna dotada i od sreće umrla, srce joj je puklo prije bola, prije vatre, prije svega i otišla je sa smijehom ostavljajući suze iza sebe… Bila je vještica na kraju.
Na autoputu prema Zagrebu crni mercedes bez krova juri 160 na sat, djevojka za volanom sluša Lady GaGu, nosi jarko crveni ruž, velike crne naočale a vatreno crvena kosa se vijori privlačeći poglede svih vozača na susjednim trakama. Djevojka juri prema centru grada na zakazan termin na sudu, upravo okončava svoj treći brak i izašla je bogatija za jednu kuću i jedno auto ovaj put i nije loše govori sama sebi ipak tek ima 26 godina i ima vremena za pravu ljubav, muškarca, djecu i obitelj a možda i neće ništa od toga nije sigurna dok juri prema centru Zagreba ali ne brine je to nimalo. Djevojka juri na svjetlosti zalazećeg Sunca, kasno je ljeto i u zraku se osjeti miris suhe trave, žege i vrućine ali njoj je predivno, obožava ovo doba godine, za tri dana ide u Francusku na odmor sa novim dečkom, oporavila se od abortusa koji je uradila prije mjesec dana i konačno se može seksati i uživati opet kao prije grozne i odvratne trudnoće s kojom bi izgubila liniju i postala majka a to nije htjela i odabrala je jednu kliniku za abortuse i obavila sve za nekoliko dana, muža je prevarila više puta ali tko mu je kriv kad je glup? Ona se ne smatra odgovornom, mlada, lijepa i neobična djevojka juri kao vještica na metli prema Zagrebu i uživa sa širokim osmijehom razmišljajući šta sve želi kupiti u inostranstvu ove sezone, s čime da se počasti, gdje da ode i koliko da potroši. Djevojka juri i pojačava do kraja svoju omiljenu pjevačicu, gleda u retrovizoru kako iza nje ostaje samo linija dima, zraka i praha dok odlazi u novi život. Tri braka, dva abortusa, beskrajna putovanja i trošenja su ostavila na nju traga i zato mora da se ponovo odmori, da nađe sebi novog i svježijeg ljubavnika, da raskine konačno ovaj brak i bude slobodna. Djevojka se sjeća svog prvog braka sklopljenog u Crkvi i kako je vjerovala da će biti zauvijek, sad joj je smiješno, smiješno joj je sve to, svećenik joj je govorio da je brak ozbiljna stvar a ona ga upitala kako zna? Sjeća se kako su joj rekli da se više crkveno ne može udavati a htjela je za svoje drugo vjenčanje još ljepšu crkvu i našla je jednu prekrasnu na samom rubu Zagreba ali eto ne može kažu i bilo joj je krivo a onda se pomirila s tim, postalo je svejedno zapravo. Djevojka se ne zamara sa normama, pravilima, ne vjeruje u Boga, odgojena je kao ateist, njeni roditelji su bili bogati a ona još bogatija nakon svih tih brakova, društvenih i javnih problema, smije se kad se sjeti kako je njen treći muž nazvao crvenokosom vješticom, čistim zlom i demonom. On je glup pomislila je, vještice ne postoje nigdje osim u pričama, ne može ovako lijepa djevojka biti vještica, one lete na metli a ona vozi mercedes, one su ružne, stare i ubijaju djecu a ona je samo imala dva abortusa, one ne vjeruju u Boga i crkvu a ona je upravo rezervisala hotel napravljen u crkvi na jugu Francuske sa prekrasnim striptiz barom na sred oltara. Djevojka se sjetila i suza svog drugom muža kad je rekla da želi razvod i kad je htio ubiti od očaja a ona se samo okrenula na svojim visokim petama i nagazila gas kao i uvijek što je radila u svom životu kad joj nešto nije po volji, ona bi kao čarolijom se okrenula na crvenim petama skupe dizajnerske modne marke i nestala. Kao vještica ali ona nije vještica. One postoje samo u pričama.
Nadbiskup Ratko Marijanović je ubio oko 156 žena u procesu spaljivanja vještica u okolici Zagreba prije nekih 200 godina. Nije to tako davno bilo i potomci tih žena su danas svuda po svijetu-Potomci koji su preživjeli Inkviziciju, pobožnost presvete Crkve i njenih službenika. U tim vremenima živjela je jedna djevojka crvene kose imena Alicija i radila na trgu koji danas poznajemo kao Cvjetni Trg u gradu Zagrebu, prodavala je u proljeće ljubičice i visibabe, na jesen vrelo kestenje, zimi šibice i drva a na ljeto voće koje je uzgajala sa svojom bakom Verom. Obje su ubijene, spaljene na lomači dok je masa hrvatskog katoličkog svijeta urlala njihova imena i gađala vatrenu lomaču sa njihovim tijelima kamenjem, svetom vodom i molitvama za njihovu grešnu dušu. Nadbiskup, monsinjor i prevelečasni Stanko Martinović su proglašavali žene vješticama po slobodnoj, društvenoj i nadasve vlastitoj volji. Naravno nije sve to tako jednostavno bilo, trebalo je dokazati da je malena Alicija vještica, njena baka je bila spaljena kad je Alicija imala samo 12 godina i sjećala se dobro svoje bake kako je plakala kad su došli dobri svećenici prvo u posjetu da vide ima li Vraga u kući, drži li raspelo sa likom Isusa Krista na vratima, ima li svete vode i šta krije u podrumu. Alicija je imala samo 12 godina kad je debeli svećenik došao i sjeo ispred uplakane stare bake Verice i rekao joj-”Odričeš li se Sotone i svih dijela njegovih kćeri” naravno da se baka Verica odricala ali već je bio trač u selu kako se njene trešnje najviše crvene i najbolje prodaju jer ih bakica zalijeva sa krvlju malih beba koje krade na metli oko ponoći. Jedna mlada žena je upravo izgubila dijete, rodilo se i živjelo samo tri dana, nesposobnoj ženi je ispala beba i od udarca dobila unutarnje krvarenje i umrla a kako je to bio preveliki šok za tu mladu ženu ona je logikom tadašnjeg zdravog razuma okrivila Vericu i njene čarke. Na svetoj misi je trač krenuo i otada je prošlo samo par mjeseci dok nisu dobri svećenici došli da vide kakvim se sve Verica čarolijama bavi. Presuda je bila veoma jasna. Verica je dijete Vraga. U njenoj kući je pronađena malena teglica sa tekućinom crvenkaste boje koja nije bila med, mast ni krema po stručnom mišljenju monsinjora i prevelečasnog i svih mladih svećenika koji su se htjeli ambiciozno progurati iz bijede hrvatskog naroda i gladi u sam katolički vrh prema Italiji. Verica je bila poseban slučaj zbog jarko crvene kose a tu kosu je naslijedila i Alicija. Mast je bila crvenkasta zbog cvijeća koje je Verica stavila u običnu kremu od nevena ali to nije bila dovoljno dobra teorija-Mast je crvena zbog krvi beba koje je Verica krala po noći od bezbrojnih majki koje su rađale i gubile djecu tih dana jer vakcina, antibiotici i sva čuda današnje medicine nisu bila tad dostupna. Sve je bila Božja Milost ili Vražji Posao. I tako je organizirana svečana povorka, misa za Vericu, velika ceremonija i tri dana prije toga ispitivanje i dokazivanje vještičarenja.
Da bi se dokazalo da je jedna žena vještica ona to sama mora da prizna i naravno svaka od njih je priznala pogotovo kad bi dobri svećenici u prisutnosti mladih i snažnih momaka vadili zube i nokte ženama kliještima iz mesa, bičevali ih do kostiju ili im jednostavno stavili lance i zatvorili ih u rupu na mjesece i mjesece samoće, mraka, tuge i beznađa. Svako priznanje je dolazilo kao spas. Žene su priznavale i izmišljale nakon tih terapija same neke čarolije, posebno kad bi dobri monsinjor Ratko vrelim uljem i katranom posipao zle žene a one urlale đavljim krikovima kako je on govorio-Vidite li? Vidite li kako Sotona urla iz njih pričao je on u svojim zlatnim haljinama ukrašenim križevima, ljiljanima i divnim ljubičastim trakama. Žene su urale vezane za lance oko vrata kao psi na dnu jednog bunara a on bi došao sa svojom pratnjom od nekoliko mladića s kojima je redovno spavao i koji su mu davali svoja mlada tijela na upotrebu u Božju Volju. Monsinjor je veoma volio tretman vrelog ulja jer su tad krici bili najsličniji nečem zvjerskom, nadljudskom, iz grla žena su izlazili nevjerovatno veliki i široki rasponi glasa a on je u tome potajno uživao čak mu se i dizao ponos pomalo iako je volio samo svoje zlatne mladiće on je uživao u istjerivanju Sotone na tako neobičan način da je znao čak imati i erekciju nekada polijevajući žene vrelim katranom a potom bi ih mladići gurnuli u perje da se sve to zalijepi za njihove noge, lice, spaljenu kožu, i kad bi konačno izašle na lice svijeta te žene su ličile na vještice. Na čudovišta. Na zlo. I bivale su na kraju spaljene do kraja u ime dobra i ljubavi. Ljubavi koja stoji kao zakon Svetog Pisma, Biblije, Starog i Novog Zavjeta. ”Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe”. Nisu mogli svećenici, ljudi, narod ljubiti vještice a opet i Isusa su razapeli tako da jedna žena manje više za presvetu Crkvu nije bila problem.
Alicija se sjeća da je čula za neku zemlju Francusku gdje je bilo tisuće spaljenih žena, mislila je kako je zapravo u Zagrebu malo vještica koliko ih je spaljeno i tek treba da bude spaljeno u njenoj zemlji. Alicija nikad nije išla dalje od sela pored Zagreba i samog grada. Nikada za vrijeme svog kratkog života jer i nju su ubili na kraju dobri ljudi kao i njenu baku. Verica je izgorila i Alicija je gledala svoju baku u sivoj haljini kako je vode na veliko brdo od slame, drveća i konopaca i kako narod urla a njena baka više nije bila kao nekad, ličila je na vješticu pa je Alicija mislila da se stvarno pretvorila u vješticu i nije joj smjela prići kad je monsinjor odveo u posjetu. Alicija se prepala kad je vidjela bakino lice-Bilo je ljubičasto, oči se nisu vidjele jer su nekako ušle u dvije tanke linije, napuhala se kao žaba i nije imala nekoliko zuba, kosa joj je bila počupana na jednom dijelu glave a noge prepune crnih linija koje su joj nanijeli snažni udarci bičevima, žaračima i zapravo svim i svačim. Alicija se sjeća kako je baka nešto mumlala, pričala ali glas joj je bio čudan, kao da plače, zavija, prepala se i plakala a monsinjor je samo rekao da se ne boji, da je baka vještica ali da će uskoro to dobri ljudi riješiti i spasiti je od bake. Više neće biti mrtvih beba, crvenih masti a i Alicija će biti mirna-Naravno za zemlju, voćnjak i bunar će se pobrinuti Crkva u Ime Gospodnje a Aliciji će naći muža koji će je čuvati od svakog zla, udat će je i moći će nastaviti život mirna bez straha od bake Verice i njene čarolije. I gledala je Alicija svoju baku kako gori, jao kako je gorila, kao slama. Prvo se ništa nije čulo, iz daljine je vidjela samo veliku masu ljudi iz koje se izdvajao svećenički red obučen i ukrašen sa zlatnim detaljima, velikim štapovima od pozlate, križevima koji blistaju na zalazu sunca oko ukrašenih velikih kapa i vratova svećenika i presvetih službenika. Prvi dim je bio gust, bijel, i ništa se nije čulo. Krik koji je slijedio zaledio je Aliciji krv u žilama. Vatra je uhvatila krajeve haljine stare Verice i iako je vjerovala Verica da više ne može boljeti ništa prevarila se-Vatra je bolila najviše. Mislila je Verica da će je spasiti smrt u ćeliji, da će iskrvariti konačno ako se samo preda udarcima snažnih svećenika koji su je ispitivali o Vragu i njegovim planovima za čovječanstvo, o demonima, čarolijama, spletkama. Verica se nadala da će je tijelo izdati i da će smrt doći sa udarcima bičeva po leđima i užarenih žica po nogama ali nije. Tijelo te starice se opiralo smrti i tim je dokazala da je vještica još više. Samo vještica može sve to bez problema podnijeti a njene ozlijede, ružnoća lica i gubitak kose, kože, smrad –To je sve zbog toga što pravo lice vještice dolazi do izražaja kako tretman traje. Verica je bila čvrsto svezana konopcem oko glavnog stuba, ispod nje je bilo mnogo drveća, grana, slame, ostataka i svega za lomaču. Vatra koja se pravila za vještice nije bila mala, bila je grandiozna jer u tim mračnim vremenima jedan od glavnih događaja bio je spaljivanje vještica, Misa nedeljom i narodna veselja ili velike tuge. Spaljivanje vještice je bio društveni događaj na kojem su dolazile društvene kreme, visoki slojevi društva, niži slojevi i jednostavno svi su bili tu iz svojih razloga a najviše zbog toga jer bi sljedeći na lomači mogli biti upravo oni sami. Ako nisi bio na spaljivanju vještice to je zato što se baviš magijom i moralo se ići, nije bilo rasprave oko toga, netko iz kuće mora da se pojavi i da vidi kako to izgleda i da njega vide kako je bio. Alicija je bila na rubu šume kad je čula krikove svoje bake vještice a potom se prepala, zaledila i počela trčati daleko, daleko do samog ruba Zagreba, plakala je i trčala kao luda ali krikovi njene bake su ostali u njoj iako ona više odavno ne vrišti, vrištala je malo, samo dok je veliki plamen bio do koljena a onda je planula sva u vatrenim jezicima i kriknula kao nikada dotad i pustila dušu
Monsinjor, nadbiskup, prevelečasni, časni i svećenstvo su kasnije jeli i pili u Biskupskom Dvoru, notari i državnici su prepisali Majki Crkvi malo zemlje od stare Verice a Aliciju nitko nije ništa ni pitao, o tom djetetu više nije bilo glasa, udat će se za jednog momka i to je to. Večera je izvanredno lijepo prošla, posluga je bila odlična a slijed od sedam velikih jela je pojeden do kraja. Monsinjor se kasnije počastio sa trojicom malih dječaka koje su doveli u svećeničku službu, odveli su ih u odaje na lagano druženje u velikim paperjastim plahtama od svile i satena, mlada dječja tijela su bila izmrcvarena ispod ogromnog stomaka monsinjora i dječaci su vrištali od bolova dok ih je grebao sa masnim rukama i ulazio u njih sa svojim malim a tvrdim penisom, djeca su urlala i plakala ispod svetih slika, ikona, prikaza stvaranja čovjeka i Raja i to je trajalo sve do zore, opijen jakim crvenim vinom monsinjor je imao mnogo energije i snage. Monsinjor je upravo zaradio dodatne bodove kod svoje velike kompanije Crkve i poslao dopis u Vatikan da je još jedna vještica spaljena u Njegovo Ime i morao se počastiti sa mladim dječacima iz Slavonskog Broda koji nisu nikad vidjeli veliki grad i ne znaju ni pričati kako treba ali jednog dana će biti i oni svećenici i oni će spaljivati žene, voditi posao, propovijedati riječi iz Biblije i tako do kraja svijeta. Takav je red.
Alicija je živjela do svoje 22 godine, rodila dvije kćerke a njen muž je proglasio Aliciju vješticom zbog druge žene, morao je nekako da se riješi dosadne Alicije koja je samo smetala, bila glupa i jadna a vatrena Sonja iz Donjeg Zagreba je predložila da se riješi žene na taj način, ići će lako jer joj je i baka bila vještica, neće se morati mnogo mučiti oko odluke-Sonja je stavila razne igračke Aliciji u kući dok je Alicija kopala u polju krompir i luk a kad je bilo već kasno predobri monsinjor je doveo svoje svećenike kao i nekada njenoj baki na ispitivanje. Alicija je bila mrtva za nekoliko dana. Ono što je zanimljivo kod Alicije je što je čitav svoj život znala za svoju sudbinu. Znala da je nemoćna. Bespomoćna da uradi bilo šta da se spasi, sakrije, pobjegne. Alicija je imala samo jedan jedini trenutak nade u svom životu kad je upoznala svog muža Danka da će sve biti kako treba, dok su vodili ljubav i dok je otkrivala svoje tijelo u ljubavi prema njegovom, jedan jedini tren nade, iskra života i volje za budućnošću bez Crkve, monsinjora, svećenika i presvetih. Jedan trenutak nade za 22 godine života i to je nestalo zajedno sa dolaskom jutra, stvarnosti i obaveza u polju. Najteže joj je bilo kad je vidjela da je rodila kćer istu kao ona. Ništa je nije unesrećilo kao rođenje kćerke, brzo nakon toga je zatrudnila i rodila novu a Danko se propio, kleo sudbinu i postao grub, tjerao je na rađanje još jednog djeteta ali njeno tijelo više nije moglo i već tada je shvatila da je njeno tijelo, sudbina i život u rukama drugih ljudi. Njene kćerke će biti ubijene kao i ona vjerovala je tada i živjela u uvjerenju da spasa nema, da se svijet nikada neće prestati baviti sa vješticama i najgore od svega povjerovala je u priču da je stvarno vještica i u svoju zlu kob. Izgorila je na lomači dok su njene kćerke Svjetlana i Danica gledale mamu kako vrišti kao ona nekada svoju baku a monsinjor sa još mlađim i okrutnijim dječacima posipa Aliciju sa svetom vodom i moli se iznad njene lomače dok pripaljuju vatru i gledaju u njeno umorno, prebijeno i slabašno lice.
Alicija je stajala na toj lomači, vezana iako nigdje i ne može pobjeći bolje gori vještica kad je čvrsto svezana za stub, elegantnija je lomača i sigurnije je za sve pa i za vješticu da ne mrda dok gori kako bi do temelja njeno zlo izgorilo sa mesom, kostima i svim zlom koje je uradila. Alicija je gledala u masu ljudi koja je klicala, gađala je kamenjem, svoje kćerke, pijanog Danka i Sonju u daljini, promatrala je šumarak nadomak Zagreba gdje je bila kao mala i gledala svoju baku i shvatila da se svijet nikada neće promijeniti, da je bolje ovako i da nema smisla boriti se. Crkva je uvijek upravu i tu nema rasprave. Prije nego će prvi plamen dotaknuti njenu kožu zaklopila je oči pa u sebi izgovorila jednu malu čaroliju jer više nije vjerovala u molitve. Alicija se više nije molila Bogu, anđelima i Djevici Mariji jer su oni na strani monsinjora, nadbiskupa, svećenika i dječaka koji će to tek postati. Molitve nisu djelovale pa je pomislila u tom trenutku samo na jedan dah, tren i sekundu kako je stvarno vještica. Alicija je povjerovala da je zaista vještica dok je sa bakljom prilazio jedan od prečasnih svećenika iz Biskupskih Dvora. Alicija je vjerovala u svoju magiju i bacila kletvu na njih, na sve njih, na monsinjora, biskupa, nadbiskupa, svog muža, sve muškarce ovog svijeta, sav taj red koji je postavljen tako da ona i slične njoj gore zauvijek i kad već mora da bude vještica onda će to biti kako treba-Zamislila je svom snagom i srcem svoje kćerke slobodne jednog dana, crkve kako zjape prazne po svijetu, monsinjore, svećenike i sve časne kako ih pljuju i ismijavaju, kako nitko ne vjeruje u Boga, kako svi rade samo ono što požele, kako nijedna žena ne rađa ako neće, kako ne moraju biti u braku, raditi za muževe, slušati šta im drugi kažu…Alicija je zamislila beskrajnu slobodu za sve svoje kćerke jednog dana kad već ona ne može biti slobodna. Alicija je rekla u sebi samo njoj poznatu čaroliju, čaroliju koju je čula onog dana dok je trčala šumom pored Zagreba, čaroliju koja se prolamala kroz krikove njene bake Verice i koju je čula u šapatima sjenovitog drveća, izgovorila je tiho a plamen je krenuo preko njene kože, lica i vatreno crvene kose, udahnula je i pustila krik jači nego ijedna dotada i od sreće umrla, srce joj je puklo prije bola, prije vatre, prije svega i otišla je sa smijehom ostavljajući suze iza sebe… Bila je vještica na kraju.
Na autoputu prema Zagrebu crni mercedes bez krova juri 160 na sat, djevojka za volanom sluša Lady GaGu, nosi jarko crveni ruž, velike crne naočale a vatreno crvena kosa se vijori privlačeći poglede svih vozača na susjednim trakama. Djevojka juri prema centru grada na zakazan termin na sudu, upravo okončava svoj treći brak i izašla je bogatija za jednu kuću i jedno auto ovaj put i nije loše govori sama sebi ipak tek ima 26 godina i ima vremena za pravu ljubav, muškarca, djecu i obitelj a možda i neće ništa od toga nije sigurna dok juri prema centru Zagreba ali ne brine je to nimalo. Djevojka juri na svjetlosti zalazećeg Sunca, kasno je ljeto i u zraku se osjeti miris suhe trave, žege i vrućine ali njoj je predivno, obožava ovo doba godine, za tri dana ide u Francusku na odmor sa novim dečkom, oporavila se od abortusa koji je uradila prije mjesec dana i konačno se može seksati i uživati opet kao prije grozne i odvratne trudnoće s kojom bi izgubila liniju i postala majka a to nije htjela i odabrala je jednu kliniku za abortuse i obavila sve za nekoliko dana, muža je prevarila više puta ali tko mu je kriv kad je glup? Ona se ne smatra odgovornom, mlada, lijepa i neobična djevojka juri kao vještica na metli prema Zagrebu i uživa sa širokim osmijehom razmišljajući šta sve želi kupiti u inostranstvu ove sezone, s čime da se počasti, gdje da ode i koliko da potroši. Djevojka juri i pojačava do kraja svoju omiljenu pjevačicu, gleda u retrovizoru kako iza nje ostaje samo linija dima, zraka i praha dok odlazi u novi život. Tri braka, dva abortusa, beskrajna putovanja i trošenja su ostavila na nju traga i zato mora da se ponovo odmori, da nađe sebi novog i svježijeg ljubavnika, da raskine konačno ovaj brak i bude slobodna. Djevojka se sjeća svog prvog braka sklopljenog u Crkvi i kako je vjerovala da će biti zauvijek, sad joj je smiješno, smiješno joj je sve to, svećenik joj je govorio da je brak ozbiljna stvar a ona ga upitala kako zna? Sjeća se kako su joj rekli da se više crkveno ne može udavati a htjela je za svoje drugo vjenčanje još ljepšu crkvu i našla je jednu prekrasnu na samom rubu Zagreba ali eto ne može kažu i bilo joj je krivo a onda se pomirila s tim, postalo je svejedno zapravo. Djevojka se ne zamara sa normama, pravilima, ne vjeruje u Boga, odgojena je kao ateist, njeni roditelji su bili bogati a ona još bogatija nakon svih tih brakova, društvenih i javnih problema, smije se kad se sjeti kako je njen treći muž nazvao crvenokosom vješticom, čistim zlom i demonom. On je glup pomislila je, vještice ne postoje nigdje osim u pričama, ne može ovako lijepa djevojka biti vještica, one lete na metli a ona vozi mercedes, one su ružne, stare i ubijaju djecu a ona je samo imala dva abortusa, one ne vjeruju u Boga i crkvu a ona je upravo rezervisala hotel napravljen u crkvi na jugu Francuske sa prekrasnim striptiz barom na sred oltara. Djevojka se sjetila i suza svog drugom muža kad je rekla da želi razvod i kad je htio ubiti od očaja a ona se samo okrenula na svojim visokim petama i nagazila gas kao i uvijek što je radila u svom životu kad joj nešto nije po volji, ona bi kao čarolijom se okrenula na crvenim petama skupe dizajnerske modne marke i nestala. Kao vještica ali ona nije vještica. One postoje samo u pričama.