Retko gledam dnevnik, ali sinoć sam ga odgledala. Trudim se da se odmorim od negative kojom nas štampa obasipa, ali sinoć sam i sve vesti uredno pročitala. A zatim, ostala sam pred ekranom laptopa trudeći se da shvatim ne kao i svaki put kuda dođavola ide ovaj svet, već šta to jebeno nije u redu sa mnom? Komentari su jasni, sve je jasno, ali zašto ja to tako ne vidim?! Šta nije u redu sa mojim sklopom percepcije, sa onim malim sivim ćelijama koje poslednjim atomima snage teraju jedna drugu da preokrenu misaonu akciju za 180 stepeni koja bi i mene naterala da shvatim da su ti ljudi sa svojim komentarima u pravu, a da sam ja ta koja grešim. Uzalud.
Teme jučerašnjeg dana su očigledno bile dve vesti: profesorica koja je ošišala svoje učenike i veroučitelj koji traži da mu se ljubi ruka. Ove dve vesti išle su ruku pod ruku, trpane u isti koš, po vrednosti poistovećene jedna sa drugom. Tako su ih bar novinari shvatili i u svakoj vesti na svakom portalu koja je išla uredno u etar opcijom copy/paste krenulo se u hajku. Ne mogu reći da su i roditelji bili nejedinstveni po ovom pitanju, čak šta više za tastaturom i pred malim ekranima bili su veoma složni. Najpre u osudi takvog i takvog prosvetnog radnika i njegove kazne, kao i u odbrani veroučitelja, jer naravno deca se od malih nogu uče poštovanju. Komentari su jasni: osuditi profesoricu i sram bilo takve i takve roditelje koji se žale na veroučitelja.
Ali, hajde da rasklopimo kockice po radnjama iz kojih su proistekle. Dete pali drugom detetu kosu, profesorica saziva razred i traži krivca, razred ćuti, profesorica kažnjava celi razred. Drastično. I onda ide vest, komentari, masa se diže, razdraženi roditelji – profesoricu na lomaču. Čekajte, molim Vas, a gde je početak vesti “dete pali drugom detetu kosu”? Da li je to uzročnik ili se meni samo čini? Dajte, molim Vas, ustanite prvo protiv piromana, pa ćemo onda profesoricu rešavati. Šta biste Vi uradili da neko Vašem detetu zapali kosu? A šta da to nije kosa, lice? Gde to počinje, a gde se završava? Da li će takav i takav delikvent dobiti kaznu, da li će biti uopšte imenovan? Profesorica je pokušala da reši problem, nije uspela. Zatim je opet pokušala, drastično i van granica, ali na način koji očigledno ta deca shvataju. Pljujte je, ali zar ne biste trebali prvo nekog drugog?
Hajde da to postavimo ovako, neću uzimati za primer Vaše dete, već moje jer uvek trebamo polaziti od sebe. Moje dete je zapalilo nekome kosu. Uzela bih mašinicu i obrijala ga, naterala da se samo prijavi. Ako si u stanju da se staviš u poziciju nasilnika, onda ćeš videti i kako izgleda mesto žrtve. Moje dete nije zapalilo ničiju kosu, ali zna ko je i solidariše se. Uzela bih mašinicu i obrijala ga. Ako si već toliki “drug” da se solidarišeš sa nasilnikom i delikventom umesto sa žrtvom, staviću te u poziciju da barem saosećaš. U oba slučaja pustiću suzu jer sam kao roditelj zakazala: odgajila sam nasilnika i u jednom i u drugom slučaju, jer zatvaranje očiju pred nasiljem i dalje je nasilje, samo ono pasivno. Ko je tu krivac? Dete i ja. Niko više.
Idemo dalje, veroučitelj tera učenike da mu ljube ruku, vest rame uz rame sa prethodnom. Samo je sada javnost okrenuta na drugu stranu, kroz podršku veroučitelju a protiv roditelja koji su se usudili prijaviti tako divnog čoveka. Ne ulazim u to kakav je čovek, pretpostavljam da i jeste divan čovek i učitelj. U ovome je sva poenta, čak i uz onaj prefiks “vero-“, njegova funkcija u školi jeste funkcija učitelja koja je u istom rangu sa nastavnikom matematike, istorije, fizičkog ili muzičkog. Hoćete li terati Vašu decu da i njima ljube ruke? Ipak je to odraz poštovanja. Poljubite li Vi oženjeni ruku svojoj tašti u znak poštovanja, ili Vi udate ruku svekra? Ili je Vaš izbor da to ne učinite? Bilo bi malo teško to nametnuiti da je reč o Vama, ali desetogodišnjacima je lako nametnuti. Kao majka, o higijeni takvog čina neću sada ni govoriti. Idemo dalje, kratak kurs za velike vernike. Svešteniku se ljubi ruka iz velikog poštovanja prema njegovoj službi, odnosno služenju Svete liturgije, ljubi se baš desna ruka jer u njoj drži putir koji simbolizuje samog Isusa Hrista. Veroučitelj pred đacima niti drži putir, niti služi Svetu liturgiju. U pravoslavlju, niko Vam NE TRAŽI da ljubite ruku, već VI sami prilazite uz reči “Oče, blagoslovi.” Vi ste ti koji tražite blagoslov, niko Vam ga ne nudi, još manje Vas ne primorava. Ako mislite da Vašem detetu treba blagoslov nemojte nedelju provesti pred televizijom, uhvatite ga za rukicu, odvedite u crkvu, manastir, ali ne samo za slavu, krštenja, svadbe.
Molim Vas, pustite decu da budu deca, ostavimo veru tamo gde joj je mesto, među našom porodicom, pričajmo našoj deci o Bogu, o Isusu, o našoj veri kao o veri mira, ali i o toleranciji prema drugim verama, jer ako izostavimo ovo drugo, apsolutno pobijamo i prvo. Ali, molim Vas, nemojmo radikalizovati tu istu veru! Pravoslavlje je stvar izbora, nije stvar nametanja, nijedna vera to nije niti bi trebala da bude. Pravoslavlje je način života, a ne nešto što se radi “uz put”. A deca? Žao mi je, ali ne mislim da je deci potreban blagoslov, svako dete je samo po sebi blagoslov, u kojoj god veri rođeno.