Svaki dan slušamo i čitamo toliko vijesti. Jesmo li se ikada upitali, koju korist imamo od svega toga? Šta je bitnije znati: šta se sve dešava ili zašto se sve to dešava?
Lično smatram da smo previše zatrpani informacijama, a da vrlo malo od svega toga znamo i možemo da iskoristimo za neki bolji život.
Čujemo mnogo toga ružnog i negativnog i odmah pomislimo: „samo neka je sve dalje od mene, od mojih i od moga“. Gurajući tako sve od sebe, dižući zidove i ograde oko nas, nismo još shvatili da se sve odbijeno i ignorirano nakupilo oko nas. Nema više mjesta ni načina kako se svega toga otarasiti. Stvarnost je postala surova, a optimizam i nada su pali na niske grane. Ljudi bez nade se opijaju, razboljevaju, postaju sve manje empatični sa drugima, lažu i varaju za svoju dobit, ubijaju se (druge i same sebe) itd. Mislim da nije teško prepoznati sve to u dnevnim vijestima ili u svakodnevnici.
Nažalost, mnogo toga je iz dana u dan sve gore i gore. Čitali mi ili slušali, to nemjenja mnogo, bar ne na bolje, ako se ne zapitamo: „Zašto sve to tako mora biti.?“
A zašto mora biti? Upravo zato, što mnogi, ili većina, se ne pitaju, ne nastoje da razumiju uzroke patnje i postojanja. Većini je dovoljna nada, da će nekada u budućnosti biti bolje – u budućnosti, kada završe školu, kada zarade novac, kada zasnuju porodicu, kada se vrate kući, kada uspiju…
Svi se nekako nadaju da će uspjeti u svojim namjerama, a surovost života ih steže sve više i više. Tako se u negativnom svijetu nada u bolju budućnost polako pretvara u nadu u bolje „danas nego jučer“, a kada i ta nada nestane, onda nema ništa od života. Čovjek upada u ekgistencijalnu krizu, u depresiju, a to neizbježno vodi u ludilo ili smrt. Kad kad neki dogadjaj, kao uspjeh reprezentacije na nekom takmičenju ili nešto slično nas zavara ili odvrati od naše stvarnosti, medjutim, već sutradan život opet teče i ono surovo se nam kači oko vrata i nas guši.
Sve to možda zvuči malo pretjerano. Samo neko, ko život doživljava na takav način, to može potvrditi- neko, ko je do jučer stvari vidio drugačije. A neko, ko to danas ne vidi i ne osjeti, sutra to može sve dobro znati.
Čemu onda tolike vijesti i čemu nada?
Vijesti su da se pitamo „zašto“, a nada je da dobijemo odgovor i da smognemo snage za stvaranje bolje budućnosti. Ako se ne pitamo zašto, vijesti ce nam pomalo ubiti i ono malo nade što imamo.
Poznati naučnik Albert Einstein je rekao: „Ni jedan problem ne može riješiti ista svijest koja ga je i stvorila. Moramo naučiti gledati svijet iznova.“
Veliki ili glavni problem današnjice je svijest eksploatacije ili anti-ekološka svijest. Smatramo se centrom svega. Mislimo isključivo u kategorijama JA, MENI i MOJE. Stanje u društvu i prirodnoj okolini je odraz našeg ludila – ishod jedne zavedene „civilizacije“. Do kad ćemo potiskivati činjenice i izbjegavati susret sa našom odgovorsnošću u svemu – misleći: „samo neka je sve dalje od mene, od mojih i od moga“. Ili, još je ispravnije pitati: Do kada ćeš izbjegavati pogledati istini u oči? Kada ćes se obratiti (ili kada ćeš promjeniti chip – ako ovo sa obraćanjem zvuči previše religiozno)
Neki su spremni za to, a drugi još uvijek bježe i bježaće. Ko si ti? Gdje si ti?
Koji koraci slijede? Šta kaže štampa, šta televizija, šta nauka, šta vjerske vodje, šta tvoji roditelji, prijatelji i ostali?
Kad bi čovjek samo znao kome vjerovati !?!?