Prije nekoliko dana sam lopatala.Ono pravo.S lopatom i to novom novcijatom. Probudio se u meni volonterski duh otkako su ove poplave poharale pola Bosne.A kad su mi prijateljice s fb poslale obavijest o akciji „Žena ženi“ odlučila sam da učestvujem i to ono pravo. Cilj ove akcije je da žene pošalju paketić pomoći i podrške za žene iz poplavljenih područja. Akcija mi se odmah dopala i odlučila sam da idem u Maglaj. Maglaj nije preko bijela svijeta, ali ja sam zaista rastrzana silnim obavezama tako da mi i odlazak na Vrelo Bosne ponekad izgleda kao nemoguća misija. Ipak, odlučila sam. Pozovem i sestru te zapakujemo te paketiće, prijavimo se uredno, kupimo još rukavica za rad, sendviče, ruksak na leđa i u 6,00 na mjesto polaska. Bilo nas je bliže 400 nego 300. Sedam autobusa, nekoliko kombija s hranom, vatrogasci s vodom za piće, kamion s alatkama, sanitetsko vozilo, policija…ma pravi konvoj. Sjedim na prvom, kondukterskom sjedištu sa sestrom, iza je njena prijateljica. Konstatujemo da je nas iz te grupe dvadeset. I sve visokoobrazovane. Zaposlene. Odavno ni jedna od nas lopatu nije ni uživo vidjela. Kad smo stigli operativci iz CZ dijele lopate, sjekire, metle…Nas zaobilaze. A najčudnije je što se narod gura kao da humanitarnu dijele. Kad smo se konačno i mi progurale i došle na red dadoše nam one četke-metle. I one nove. Tako u čizmama i baštenskim rukavicama (na cvjetiće) stigošmo na odredište. Prizori apokaliptični. Dovoljno je da sa ceste pored rijeke Bosne podignete pogled u vis i vidite onu vrbu visoku 6-8 metara do vrha ogoljenu i žutu pa da se stresete od groze. A narod naš bosanski divan . Dolaze oni iz visočijeg, nezahvaćenog dijela, pomažu, njihove žene prave nam kafu. Posebno me se dojmila priča jednog starijeg čovjeka.Kaže kad je vidio da Bosna raste popeo se na obližnje brdo „ a tamo –jezero!Maglaj jezero“.Zamislila sam samo kakav je to šok bio za njih, u tim trenucima dok su se pitali dokle će voda nadolaziti? Ipak, kažu hvala Bogu dobro je prošlo kako je stravično izgledalo. A čitam poslije neki što im se životi vrte na i oko fb pišu svašta; te kako oni sami neće da čiste, kako jedni drugima neće da pomažu, kako se pomoć ne dijeli po prioritetima…Zaista ja nisam stekla takav dojam. Ali ne želim ni sa kim da polemišem. Ja sam halalila dan lopatanja i da se zaista mogu organizirati ponovo bih otišla. Možda kad dođu u fazu nakon lopatanja jer one četke- metle koje smo zadužile vratile smo neupotrijebljene jer do njih se još nije stiglo.