Sa vrelim avgustovskim danima ponovo su, po ko zna koji put, podmuklo i zmijski izvirile vješto podgrijane oštre retorike iz usta završenika ovdašnjih akademija obmana, zavada i masovnog odliva mozgova koje iznova tektonski potresaju region. Dok jedni slave i nerijetko pretjerano provokativno kliču, drugi opet u inat i često bez valjane argumentativne pozadine oplakuju i nariču. Cjelokupna međusobna komunikacija zemalja bivše države svela nam se na ucviljeno tužakanje i upućivanje tzv. protestnih nota, za koje, eto, ne bismo ni znali da nam nije naših vrlih zaštitnika vitalnih državničkih interesa čija odijela i kravate odveć smrde po 90-tim. Pristižu jedna za drugom u poštanske sandučiće resornih ministarstava tako munjevito, da mi se ponekad učini kako je ona naknadno ispisana u tom letu prestigla onu prethodno upućenu.
Živi dokaz da barem neko kako-tako u tim institucijama nešto radi, pardon, piskara, pa makar i u prazno. Pojedine od njih nikada se ni ne otvore. U svemu tome ostaje žal tek za uzalud bačenim budžetskim (našim) novcem na ime troškova poštanskih usluga i tome ustupljenom medijskom prostoru. Kamo sreće da su tako ekspeditivni i ažurni kada treba prionuti na posao u pogledu približavanja ekonomsko-socijalnim parametrima, pravnim sistemima, vrijednosnim, kulturnim i svakim drugim stečevinama zemalja Evropske unije. Kao da nam svima odredom nisu dovoljna opomena jurišanja i puškaranja svakih pedeset godina, stotine hiljada nevinih žrtava, milioni protjeranih i istjeranih, uništena djetinjstva, razorene mladosti, pokidana prijateljstva, osujećene i osakaćene budućnosti, pa još uvijek žarko opijeni tom nepresušnom drogom kolektivnog ludila obezglavljeno težimo nekim novim segregacijskim raslojavanjima i razilaženjima, netrpeljivostima i prezirima. I umjesto da nove mlade snage osnažene savremenim tehnološkim dostignućima, koja im svaki centar njihovog interesovanja do najsitnijih detalja umiju da približe i učine dostupnim, jednom zauvijek odbace retrogradne ideološke poglede i pozive na ostvarivanje nekoć osmišljenih tuđih mapa i projekata, oni se kukavički stapaju sa već ustaljenom matricom i klimoglavo pokoravaju vladajućem režimsko-autoritativnom sistemu vrijednosti.
Operisani svakog oblika korištenja vlastitog uma i na toj osnovi pružanja oprečnog stava, hordaški i gorštački glorifikuju nad oživljavanjem starih krvožednih planova i kontroverznih ličnosti koje je historija zapamtila isključivo po nepreglednim poljima lobanja i kostiju koje su ostavili iza sebe. Sve češće imamo priliku vidjeti golobrade mladiće i djevojke kako u zabludi, neznanju ili po masno plaćenom nagovoru paradiraju u odorama i ikonografijama vojnih pokreta na čiji spomen knedle zastaju u grlima, na sav glas pjevajući pjesme u čast njihovih krvavih pohoda i poduhvata. Koje li gorke, hladne i zastrašujuće spoznaje – ti kasapini sadili su smrt i pustoš, da bi decenijama kasnije požnjali slavu i zahvalu.
To itekako pripisujemo i onim političkim opcijama koje su osnovane upravo kako bi sačuvale ostavštinu na njihove likove i djela, te nastavile tamo gdje čizme, žice, jame, puške, tenkovi i haubice njihovih prethodnika stadoše. Mi, ova nova pokoljenja, čija se jedina veza sa tim 40-tim i 90-tim svodi na: kod jednih krvnu vezu sa neposrednim protagonistima kao precima koje nikada nisu upoznali, kod drugih na datum rođenja tokom i neposredno nakon posljednjeg krvavog pira, a kod trećih na „naučeno“ iz serviranih medijskih članaka, TV priloga i indoktrinarnih stranica školskih udžbenika iskrivljene višeglave historije, nastanjena na ovom brdovitom, nepristupačnom i odbojnom Balkanu, jasno je, lekciju i pouku nismo izvukli. Da je to tako, govori i vrtoglavo rastuća popularnost ultranacionalističkih i ekstremno desničarskih stranaka i pokreta koji ovdje doživljavanju ekspanziju i renesansu u punom smislu riječi, a ponajviše među mlađim naraštajima. Sektaški se animiraju armije omladinaca željnih popularnosti do koje na drugačiji način u društvu nisu sposobni niti spremni doći, tačnije, opijenih i nazadnih beskičmenjaka, ulizica, potrčaka i uvlakača koji ne izlaze iz pozadina svojih neprikosnovenih i nepobitnih, a pritom polupismenih i priučenih pastira.
Torove se prividnim strahom i potenciranjem nepostojećih razlika drži u stadu i na izdašnoj ispaši silnih bljuvotina izgovorenih iz usta svog tog taloga, šljama i ološa ustoličenog i blagoslovljenog oko nas. Sistem obrazovanja, često označavan kao posljednji branik i spasonosno oružje u ovakvim prilikama, sve se više udaljava od svoje primarne i univerzalne ose na potezu od Triglava do Vardara, postajući naša Ahilova peta, izlizana floskula, mrtvi kliše, umišljajno zloupotrebljavana i pogrešnim rukama vođena i dirigovana ruda preko koje nam se, između ostalog, serviraju sve te tone i tone smrdljivih vreća do sada progutanog smeća. Iskreno, volio bih da mogu odgovoriti na pitanje kada ćemo doživjeti sveopšte otrežnjenje od tog pogubnog pijanstva i hroničnog intelektualnog alkoholizma zbog kojeg svako malo završimo u jarku ili skrenemo sa nepregledne ceste, lutajući u ovom nesređenom predgrađu pred visokim zidinama civilozovane i prestižne zajednice evropskih naroda, mada, istini za volju, ni ona više nije načisto sa svojim prvobitno proklamovanim vrijednostima i interesima. No, i kao takva je kudikamo bolja od svakog vida sunovratnog egzibicionizma i bodljikavog balkanskog getoizma! Što više ukazujemo povjerenje pogrešnim smutljivcima koji nas navodno vode ka evropskom koridoru, sve smo više udaljeni i izloženi globalnim geopolitičkim gibanjima.
Preimenovanje naziva ulica, trgova i obrazovnih ustanova možda je najodurniji primjer duboke ukorijenjenosti spomenute ideologije u našim lokalnim zajednicama. Iako dolazim iz grada kojeg odlikuju epiteti rudarskog, industrijskog, kraljevskog i slobodno mogu reći sportskog centra, on se jednako tako može ponositi svojom bogatom i slavnom antifašističkom prošlošću, što se danas, oko sedamdeset godina kasnije, ni po čemu ne bi dalo naslutiti. Kao što možete pretpostaviti, u pitanju je grad Kakanj. Od samog ulaza u gradsko jezgro pa sve do njegovog stapanja sa periferijom, naznake da su se ovdje odigrale izuzetno značajne bitke u kojima je naizgled gorostasni okupator polomio zube jednostavno više nisu žive. Mojim vršnjacima sigurno je vrlo malo poznato ime Rudolfa Rudog Čajaveca, avijatičara, pionira partizanskog vazduhoplovsta i narodog heroja, rođenog upravo u ovom gradu davne 1911. godine. Život je izgubio 04. jula 1942. godine kada u napadu na aerodrom Zalužani u blizini Banja Luke biva oboren i opkoljen. Da neprijatelju ne bi pao u ruke, izvršava samoubistvo. Kasnije je bio inspiracija za snimanje filma Partizanska eskadrila, zajedno za herojem Franjom Kluzom. I tako, uvaženi čitaoče, stižemo do same srži – za jednu takvu vertikalu u mom gradu mjesta već dugo nema. A bilo je, kako kažu, u “onom sistemu”. Osnovna škola koju je pohađao ponosno je nosila njegovo ime, a u njenom dvorištu svoje mjesto je našao model aviona Soko 522 kojim je poletio na put bez povratka. A onda su došle devedesete… Naime, zahvaljujući reinkarnatorima zloćudne fašističke ideologije, kojoj se naš heroj neustrašivo suprotstavio, ali i šutnji dobrog dijela građanstva, danas se spomen na njegovo ime stidljivo skriva u jednoj sporednoj gradskoj ulici. Sindrom masovne promjene nacionalno neprikladnih i neodgovarajućih naziva škola, ulica i trgova tih 90-tih zarazio je i moj mali grad, usljed čega je preimenovana i spomenuta Osnovna škola “Rudi Čajavec”. Učenici te iste škole danas nemaju mogućnost saznati nešto više o Rudolfu Čajavecu. Dobro je i ako njegovo prezime uopšte umiju pravilno izgovoriti. Njihovi učitelji i nastavnici neće naći za shodno da nakratko izađu izvan okvira nastavnog plana i programa, naročito predavači iz predmeta Historija/Istorija/Povijest, kako bi im ukazali na ljudsku veličinu koja je abecedu i tablicu množenja savladala upravo u toj istoj školi. Lekcije vezane za Drugi svjetski rat mnogo brže bi usvajali uz Rudija kao praktičnog uzora, a i predmet bi bio daleko zanimljiviji, barem u tom dijelu. Zbog istaknutog hendikepa, ta dječica nisu sposobna načiniti suštinsku razliku između fašizma i antifašizma, a samim tim ni uvidjeti posljedice takvog neznanja oličene u lutanju i sveopštoj ranjivosti. I baš kada smo pomislili da obraz onih koji iskoristiše svojih pet minuta slave nakon višedecenijskog “mraka” da se “poigraju” imenima ipak nije toliko bezvrijedan i ukaljan, desilo se devastiranje i na koncu otuđenje modela Rudijevog aviona, bez da je to ikoga od vladajućih dirnulo ili ne daj Bože potaklo na istragu. Po istom receptu uklonjen je i nekadašnji naziv Osnovne škole “Ivo Lola Ribar” u samom centru grada, naziv glavne gradske, u kojoj i sam živim, te mnogih drugih ulica. Gradski trg nazvaše po stranom državljaninu. Rudi može čekati. Čeka punih dvadeset i jednu. Valjda je to u njihovim glavama nekako logično, jer kada već izostane poštovanje prema čovjelu rođenom u ovom mjestu, kako će ga tek biti za one “sa strane”. Nažalost, ništa bolja situacija nije ni u susjednim niti ostalim gradovima ove naše zemlje. Razlike se svode tek na to koja od dominantne tri etnije ima homogenu prevlast na određenom području, od čega onda neposreno zavisi i to koja ćete imena tamo moći susresti. Karakteri su im svima manje-više isti. Lepeza široka. Od koljača do huškača. Tek poneke nijanse izvire i povuku mršavu crtu da načine “razliku”. Glasa razuma u ime druge strane skoro da i nema, a ni protivljenje nije Bog zna kakvo. Tako dođosmo i do pojma buke, tj. promjena.
Srednjoškolci i studenti su oduvijek predstavljali snagu koja je kadar izvojevati korjenite i radikalne društvene promjene, bilo reformski ili pak revolucionarno. Međutim, očito su razmjere nacionalističke kontaminacije kojom je ova populacija zaražena uzele svoj danak. Kao da nam nisu dovoljna prevaziđena industrijska postrojenja koja nam svake zime “uznemiravaju” pluća i disajne organe, pa smo pored toga dopustili i da nam mozgove naše djece zagađuju kojekakvi hoštapleri, ispisujući iskrivljene stranice historije. Humanitarni konvoji i izbjegličke kolone srećom jesu iza nas, no mi i danas, dvije decenije kasnije, u mirnodopskim uslovima i “blagodatima” samokreirane demokratije možemo vidjeti armije zdravih mladih umova, ponajviše iz naše domovine, kako sa koferima i ruksacima odlaze na putovanje u jednom smjeru, bježeći glavom bez obzira iz ovog sve više izlorianog i nepoželjnog dijela Starog kontinenta tamo gdje će biti tretirani isključivo prema zaslugama, marljivosti i stručnosti. Pa zar da dovijeka šutimo i pretvaramo se kako nas se ništa od toga ne tiče i kako je svaki otpor uzaludan i besmislen? Zapamtite dobro – svaka vlast je obično ogledalo većine!
Zvuk sata koji otkucava 5 do 12 poziva sve nas kao posljednja sirena spasenja i upozorenja da konačno odbacimo uloge pijuna, robova i hamala, nijemih posmatrača, neupućenih individua bez kompasa koje se mire sa postojećim stanjem i time prešutno isporučuju svoju i sudbinu zajednice kojoj pripadaju nacibubašvabama, šovinističkim parazitima, bijednim plagijatorima i lošim kopijama!
Ima ih, ali znajte – ima i nas!
ZA KONKURS