Pod okriljem ne-daj-Bože-nikome Bolonje, imali smo u toku studija zadatak sprovesti istraživanje iz oblasti afektivne vezanosti. Izaberemo partnersku afektivnu vezanost i ljubomoru. Ispitamo, obradimo podatke, napišemo rad, upišemo ocjenu u indeks. I dugo su ti upitnici skupljali prašinu na polici ”možda nekad zatreba-ne bacati”, dok nisam, jednog dosadnog kišnog dana, odlučila malo proanalizirati šta se tu dobilo i kakve tendencije se, bez obzira na statističku značajnost, mogu primjetiti. Da ne dužim, nema razlike između žena i muškaraca. Jednako nam je nedopustiva i pomisao da neko drugi dira naše. Moje! Ne dam!
Zašto onda ženska ljubomora nervira, a muška nam je čak simpatična, poželjna? Zašto žene traže utjehu u čoporativnom ogovaranju njegovih FB prijateljica, nalaze bivšima 101 manu i proklinju dan kad su upoznale tog tamo nekog, bezosjećajnog i njihove ljubavi i pažnje nedostojnog lika? Zašto sebi to dopuštamo i kako da već jednom prestanemo s tim?
Prije par mjeseci, nezaposlena a željna rada, otvorim stranicu Online psiholog. Uredno postavim certifikate sa završenih edukacija, okačim link tu i tamo i počnem se pripremati za ”ozbiljne probleme”. Onda se desi da mi se javi veliki broj djevojaka, mladih i odraslih žena, koje su svjesne da je to što rade i traže pogrešno i pretjerano, ali ne mogu prestati. S obzirom da mi takva pitanja privlače najviše pažnje a da se užasavam traženja poremećaja tamo gdje ga nema, samo da bismo pokazali i dokazali svoju stručnost, evo nekoliko (razumnih) objašnjenja kako ne mučiti sebe zbog sebe sa sobom.
”Samo kad pomislim
sta drugom prepustam
pamet me napusti
za tren poludim
Ljubomoran sam na vetar
sto ti kosu dira
ljubomoran sam na kisu
sto ti znoj sa lica skida”
Ova pjesma grupe Moby Dick na YT ima skoro dva miliona pregleda… Ljubomora je normalna, prirodna reakcija na percipiranu iliti opaženu opasnost da će neko drugi ugroziti ono što smatramo da je naše i što nam je, kao takvo, važno. Zašto bi bilo pogrešno i nedopustivo partneru ”skrenuti pažnju” da mu fotke sa tom i tom nisu trebale, da je dopisivanje sa drugim djevojkama neprimjereno i da lajkovanje fotografija nekih tamo obnaženih dok se valjaju po plaži ili svom moram-ga-svima-pokazati krevetu nije nešto na što ćete zatvoriti oko, ili oba? Postoje granice koje sami određujemo i koje, ulaskom u vezu s nekim, objavljujemo, obavezujući se pritom da ćemo poštovati granice koje ona druga osoba postavi. Nema provaljivanja šifre na fejsu? OK. Nema provjeravanja mobitela? OK. Nema zvanja njegovog najboljeg prijatelja u cilju provjere alibija gdje su bili i koliko ga je puta ko pogledao ili mu se, daleko bilo, obratio? OK.
Šta je dozvoljeno, a šta najstrožije zabranjeno u vezi? I zašto?!
1. Izlazak s muškim društvom.
Ubjedljivo prvo mjesto! Osim ako nema običaj izlaziti s bivšom djevojkom 😉
Muško društvo je svetinja. A svetinja se ne dira. Nije bitno da li će se tu naći najzgodnije i najneodoljivije pripadnice ženskog roda koje je svijet ikad vidio. Nepisano pravilo je dopustiti čovjeku vašeg života, ili barem trenutnom dečku/momku/simpatiji da ponekad, ne prečesto, ali ponekad vidi drugove bez punjenja memorije porukama i pražnjenja baterije pozivima. Zašto? Jer ga volite i želite da uživa. Makar i bez vas. Sjećate se one priče o dječaku i pijesku? Dok je držao pijesak na otvorenom dlanu, pijesak je bio u njegovoj ruci,ali onog trenutka kada je pokušao zatvoriti šaku, pijesak je počeo da curi… Nije užasno to što ne misli na vas 2-3h. Kad vas se sjeti, nedostajat ćete mu. A taj trenutak je ipak ljepši od svađe ”gdje si bio, s kim si bio, o čemu si razmišljao”.
2. Šifra na Fejsu
Šta se može naći na njegovom nalogu, a što vas neće iznervirati? Zašto onda tražiti problem bez potrebe? Da, možda je lajkovao sliku profila djevojci koja je single. I da, možda su u vezi. Krvnoj?
Povjerenje je odlična stvar, ali postoje detalji i podaci koji trebaju biti samo naši. Inbox je jedan od tih.
3. In relationship with:ME!
Stanija i Filip su u vezi. Svi to znamo. Još neki razlog zašto javno objavljivanje koga sanjamo i kad ne spavamo nije najveći pokazatelj naše ljubavi?
4. A ko ti je ova?
Zajedničke fotografije na Fejsu su vjerovatno (šta vjerovatno, odgovorno tvrdim!) jedan od glavnih uzroka raskida.
”Otkud joj samo, molim te, pravo da se slika s tobom? Od toliko ljudi na svijetu baš ti si joj trebao da nakupi koji lajk više? I jesi li baš morao da je zagrliš? Čuj, i ona je mene. Ako ti se ona toliko sviđa, idi! Idi! Idi! Raskidam!”
Stvarno? Pravimo frku zbog ovoga? Toliko grčevito se borimo da sačuvamo našu ljubav od svih opasnosti koje samo vrebaju da iskoriste naš trenutak nepažnje? Da nam otmu ono što je naše, da unište našu ljubav, da nam se osvete što smo ljepše, bolje, pametnije, zgodnije, što imamo višu štiklu i skuplju torbu?
Zašto sebi to radimo? Plašimo li se poraza ili samoće? I šta ako izgubimo, ako ostanemo sami? Prestajemo li tada biti žena, čovjek? Da li nas vjernost ili poslušnost našeg partnera čine boljom osobom? Vrijedimo li više ako ga prisilimo da ne izlazi bez nas i da nam javlja koliko puta je mislio na nas nakon što smo se vidjeli, a prije nego što smo se čuli (čitaj: minut-dva)?
Kako spriječiti ili bar liječiti?
Zapitamo li se nekad kako bi se mi osjećale da smo u koži onog koga, navodno, volimo? Da MORAMO misliti na njega, da mu se MORAMO javiti, da MORAMO paziti na svaki svoj potez, misao i rečenicu? Da li bismo pristale biti s nekim ko nas prisiljava da ga volimo? Da li je to ono što tražimo, ono zbog čega trošimo novac na šminku i ukrštamo očima od sijevanja u desnom palcu zbog previsoke štikle? Da li bismo pored sebe ikad poželjele- Sebe?
Zašto pustiti? Jednostavno, jer ono što nije naše i ne želi to biti, ne vrijedi zadržavati. To što mi znamo da smo savršen par i da nas je sama sudbina spojila, nije dovoljno da neko odluči biti i ostati tu, s nama i uz nas.
Zalijepiti krhotine ili ne, pitanje je sad?
Dok god gnjavimo sebe s tim da li mu treba dati drugu šansu i da li će biti ”bolji” ovog puta, zapravo lijepimo razbijeno. Ili pocijepano. Sastavljamo komadiće u smislenu cjelinu. Istina, ponekad ta cjelina i bude sasvim u redu i draža nam nego prije, ali često to nije slučaj. Inat, sujeta, razmaženost, ili šta već, jedina su nam podrška da istrajemo u borbi zadržavanja onog što ne želi biti naše. ”A kako da živim bez njega” nameće nam se kao po život opasna mogućnost, jer bez tog, našim željama pravljenog, bića, ne vidimo svjetlo. Ni budućnost. Ni smisao disanja. I više nam ne treba hrana, jer bez njega nema ukus. Ne treba nam sunčeva svjetlost, jer bez njega su samo kiše i oluje. Ne treba nam ništa i niko što/ko nije on. I ne vrijedimo kao žensko. Jer nemamo njega.
Ipak nije toliko crno? Čemu onda strah od jedne fotografije s djevojkom, koja zapravo i nije njegov tip? I čemu napad panike što se nije javio od 10.26h jutros? Ups, to me podsjeti, imam nekog posla…
”Jesi ti normalan, 7 sati i 12 minuta mi se nisi javio! Krvi ću ti se napiti, bezosjećajni stvore! Ma znaš šta, raskidam!”
”Samo sam…”
😉