Nikada nije apsolutno SVE bilo dostupnije, a mi nikada nezadovoljniji. Mudrosti dana, misli mjeseca, priče za raskravljivanje duše… sve je tu, nadohvat ruke, na sekund od logovanja, na milimetar od klika. I šta je onda sa ljudima što ih toliko čini mrzovoljnim, nesretnim, istrošenim?! Napravite samo jedan običan, mali test – prođite ulicom i posmatrajte ljude, nasumične prolaznike. Vidjećete pognute glave, bezizražajna lica, a mnogi čak mrmljaju ili pričaju nešto sami sa sobom. Prisjetite se – kada ste od potpuno nepoznate osobe dobili smiješak, ono staro dobro “dobar dan” ako ste se slučajno sreli u liftu kada ste išli nekome u goste? Možda ćete se pitati šta ova sad trabunja. Ali “ova ja” znam vrlo dobro gdje i u kakvom okruženju živimo. Znam da su ljudi nezaposleni, gladni, bolesni. Borila sam se raznim vjetrenjačama ovog “sistema”, trenutno nisam zaposlena, a nikada nisam bila na nekim drogama. Pa, jesam li ja onda luda kada, iako itekako svjesna nepravednog ozračja koje se nadvilo nad nama već dugo i koja pored ličnih problema i bitaka, biram da se (na)smijem?!
S druge strane, ima i onih koji su mrzovoljni tek tako, koje okruženje i ne dotiče jer žive u svojim koliko toliko sigurnim svijetovima i bez većih problema. Ali, džaba, nisu nasmijani. Džaba svakodnevno postavljanje Andrićevih i Selimovićevih citata, bjesomučno kliktanje na svaki sljedeći video omiljenog personalnog trenera; ne pomažu čak ni pilates, joga i ostale zanimacije, ako u vama i dalje čuči onaj crv koji nije lud od znatiželje da sazna šta se zaista krije u jabuci nego samo trči gore – dolje da sve stigne i isprati. A ne ide to baš uvijek tako lako. Usporite. Zastanite. Udahnite. Dišite. Lako je to reći, znam… ali sjećate se, pisala sam vam prošli put o zdravlju i kako je ono najvažnije, kako ga treba (sa)čuvati. Nisam ja nikakav “life couch” niti sam pronašla kamen mudrosti. Samo iskreno pišem, dijelim. Samo sam imala sreće da u nasljeđe nisam dobila hektare zemlje ili naslijedila neki stančić, nego su me kroz život vodili mudri primjeri baka i djedova, a kasnije roditelja. Danas mogu da kažem to “srećom” jer su me naučili kako da imam krov nad glavom i ne ostanem gladna, a ove druge stvari… pa, ne vjerujem da bih naučila i pronašla tek tako, negdje usput, na cesti. Poput vjeverice, sakupljala sam djeliće mudrosti svojih predaka, usput nešto čitala, osluškivala pametnije i obrazovanije od mene, slušala prijatelje i, eto, tako nekako dolazila do zaliha žirova, lješnjaka i lišća za svaku narednu zimu. Kažem, nisam neki savjetodavac niti će se moji redovi svima dopasti. Tako i treba. Živjele različitosti i slobode mišljenja. A toga, priznaćete, ipak imamo uprkos iščašenosti društva u kojem živimo.
Onima kojima možda nešto ovi redovi budu i značili želim poručiti da nije ni meni lako, vjerujte. Ali smijem se, uvijek. Uprkos tome što kada se okrenem vidim kako je tokom godina, iako sam posmatrala i učila, činila dobro, ipak prošlo toliko teretnih vagona… i ta lokomotiva i dalje luđački šinja noseći kojekakve vreće prepune raznih tovara, a ja ih samo dočekujem na stanici, istovarujem. I nasmijana sam, šta drugo. Tako ostajem prisebna, tako ću sačuvati zdravlje. Iskreno, nisam pobornik toga da mi isključivo neko drugi govori kako ću živjeti, poslušaću rado svaki savjet, ali ću i pored svih divnih znakova naposljetku učiniti ono što osjećam u dubini unutar sebe. Učiniću po svom, iako i dalje zapisujem lijepe misli u neke svoje sveske jer, ma kako voljela mogućnosti moderne tehnologije, onaj osjećaj kada uzmem rokovnik i naliv pero pa zapišem makar jedno slovo ne mogu se mjeriti ni sa čim. Isto kao i knjiga koju čitam ležeći prije spavanja, prstima znatiželjno okrećući stranice u slatkom iščekivanju šta će se sljedeće dogoditi. Eto, recimo, nije loše ponovo pročitati knjige “Na Drini Ćuprija” ili “Tvrđava”, tu se može mnogo naučiti, iznova i iznova. Svaki put možete otkriti nešto što vam je u prethodnom čitanju nekako promaklo. Mnogo više nego od nasumičnih facebook citata pomenutih pisaca, koje možda i ne primjetite ili ne razumijete čestito od silnih objava. Mnogo više nego u knjigama tipa “Kako zavoljeti sebe” u pet koraka. A sebe volite, sigurno. Nekad (ili najčešće) i bez citata, mudrih misli. Ako vas nešto slučajno pokoleba, sjetite se šjor Tome Bebića, prisjetite se “Volite se, ljudožderi”. Pročitajte, poslušajte opet. Ili potražite neki od njegovih odličnih aforizama. To, eto, kao tek mali podstrek ako vam je ipak potreban citat ili neka mudra misao da pregurate dan. 🙂
Eto, tu je možda neka moja tajna pomiješana sa genetikom ljudi kojima nije baš bilo lako kročiti kroz život ali su sve te trnovite staze krčili poštenjem, srčanošću, uvijek na licu zadržavajući osmijeh. Dijelim to sa vama. Ne zamjerite, prihvatite, naučite nešto, nastavite dalje… ali “pazite na svoje misli, jer one su početak postupaka”, kako mudro reče Lao Ce. 🙂