<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ljubičasta krava Milka

28. juli 2012, 12:00

Da li se sjećate onih situacija u osnovnoj i srednjoj školi kada učitelji i nastavnici u toku časa pričaju o nekim životnim situacijama? Tokom mog školovanja bilo je puno takvih predavanja. Većinu životnih savjeta sam zaboravila, jer sam ih u tim godinama smatrala čistim pametovanjem i popovanjem. Međutim, ono što mi je ostalo urezano u pamćenju i čega se sjetim najmanje jednom mjesečno su dvije teze iznesene od strane jedne vrlo mlade profesorice. Prva se odnosi na vezu majka-kćerka. Mlada profesorica nam je rekla da, koliko god da se trudimo da udovoljimo svojoj majci, to nikada nećemo uspjeti. To se kasnije u mom životu pokazalo kao savršeno tačno, jer tek u dvadesetim počinješ da shvataš koliko je u stvari komplikovana ta, u neku ruku kompetitivna interakcija između majki i kćerki. Druga teza je glasila: "Uvijek se trudite da znate što više o bilo čemu. Neznanje vodi ka manipulaciji. Što više znate, teže je manipulisati vama".

E sada, da napokon počnem o onome što me muči več neko vrijeme.

Ne sjećam se tačno prije koliko godina, na jednom sajtu se pojavio članak pod nazivom "Ceo svet priznao zaveru protiv Srba". Izuzetno šaljiv članak, poslužio je kao uvod  u ovaj novi oblik zabave. Svi članci na ovom sajtu su pisani kao parodija na neke svakodnevne događaje. Međutim, najbolji dio ovog svega nisu bili sami članci, već komentari čitalaca koji nisu bili u stanju da shvate da je u pitanju parodija, tačnije da članci nisu istiniti, vjerodostojni. Prethodno pometnuti članak je pokrenuo lavinu komentara tipa: "Ne mogu da vjerujem da su napokon priznali", "Sve vrijeme sam znala da su u sve umiješani i scijentolozi", itd. Napokon su paranoidni šovinisti dobili priliku da "nabiju na nos" ostatku nacije da su im sve vrijeme govorili kako nas decenijama uništavaju gej-lobi, vegetarijanci, Jevreji, masoni, ljubitelji životinja, Amerikanci, ma realno svi su se urotili da nas unište. Sve je to u početku bilo jako zanimljivo, inspirativno, šaljivo, zabavno. Međutim, relativno nedavno se pojavio još jedan takav sajt sa istim sadržajem, jedina razlika je u tome što su teme članaka iz naše sredine, konkretno iz ovog našeg entiteta, države, kako izvolite. Članci još siroviji, providniji, prepuni sarkazma, gorčine i ozlojeđenosti koji se javljaju kao posljedica ove teške svakodnevice. Navešću neke da bih otprilike mogla da objasnim o čemu ja ovdje uopšte pišem: "Karla Del Ponte priznala da se liječila kod dr. Dabića", "Ratari negoduju: Nema leda trebaće brati usjeve", "Nevjerovatno! Zabilježen slučaj povratnika u Glamoč", "Srbi zaklali kravu Milku i tako pokopali sve šanse da će ući u EU". Ono što mene brine su komentari na ove članke. Prema mojoj gruboj procjeni, oko 90% ljudi ne shvata da je ovo parodija. Ljudi pročitaju da se del Ponte liječila kod Karadžića decenijama i povjeruju u to. Pročitaju da je Srbija izgubila status kandidata za ulazak u EU jer je neki Srbin iz podnožja Alpa zaklao kravu Milku i osuđuju cijeli svijet, uz standardnu "E baš sad i nećemo u EU, ne treba nam". Da se razumijemo, ovo nije popularno "trolovanje" i nije u pitanju par posebnih ljudi, već desetine ljudi pored čijih imena stoje slike, mjesto zaposlenja i td. Stariji ljudi, mlađi, visoko obrazovani, radnici, sportisti... Zbog čega je kod nas opšte pravilo da ljudi vjeruju u sve što čuju na TV-u ili pročitaju u novinama? Zašto, ako je nešto bilo emitovano na Dnevniku, automatski mora da bude istinito? Koji je uzrok te nepokolebljive vjere u medije? Svi ti ljudi, koji vjeruju da Milka postoji i da zbog nje konkretno nikad nećemo u EU, svi ti ljudi koji vjeruju da je članak "Vlada donijela odluku da će 1. maj biti sunčan dan" imaju pravo glasa i biraju ko će da nas vodi. Želim li da ostanem ovdje gdje o mojoj sudbini odlučuju ljudi koji vjeruju da je "Vlada odlučila da se zbog najavljenog smaka svijeta, 2012. godine neće vršiti upis prvačića u školu"? Da li je to samo ovdje ili je identična situacija na cijeloj ovoj našoj kugli? Druga moja mora je bolest zvana pasivnost. I među mojim "prijateljima" na čuvenoj društvenoj mreži bilo je pojedinaca koji su na "Zid" stavili ovu prethodnu "vijest" i sve se završi na par psovki i "Pa oni stvarno nisu normalni šta rade", "Bože dragi, šta sve neću doživjet u ovoj zemlji i td". Problem je što se sve završi na tome. I sad ja razmišljam, neko od tih ljudi ima dijete koje treba da upiše prvi razred i pročita vijest da upisa neće biti jer je tako vlast odlučila zbog najavljenog smaka svijeta, i na to ostane ravnodušan jer protiv "lopova na vlasti se nemože", "ćuti i trpi, dobro je dok se ne puca". Razumije li iko očemu ja ovdje pišem?