Ovo je moja priča. Čak sam se usudila da u naslovu parafraziram velikog Markesa. Ali ljubav koju imam je neizmjerna i nadam se da će se dobri čika Markes osmjehnuti sa nekog oblaka i oprostiti mi. Tvoja, vaša priča je sigurno drugačija. Kao što smo svi sazdani od drugačijeg materijala, tako su različiti i načini na koji se nosimo sa svim što nam se desi u životu. Pa, ipak, neke stvari su slične, gotovo iste. Barem kada je u pitanju jedna važna stvar – kako se postaviti prema osobi koja je doživjela gubitak. Ovo je moja priča, priča o gubitku nekoga ko je bio druga polovina mene, koga sam izgubila u periodu života u kojem smo oboje trebali još mnogo toga dati, posebno jedno drugom. Negdje sam pročitala da se gubitak voljene osobe može porediti jedino sa gubitkom nas samih. Zato pišem o ljubavi koju smrt ne prekida, ali i o tome kako da osobu koja je izgubila ne posmatrate kao neko vanzemaljsko biće, nego biće od krvi i mesa koje tuguje. Možda nekome ko je doživio gubitak ili nekome ko brine zbog osobe koja je nekoga izgubila poneki redak moje priče malo olakša ili pomogne.
Tugovanje nije bolest, niti poremećaj. Nije to ni anksioznost pa čak ni elementi depresije. To je prirodno i normalno stanje nakon gubitka. Osoba u tugovanju nije neko koga treba sažaljevati. Ona nije nesretna, pogotovo ako je imala nevjerovatnu sreću da u životu dobije nekoga sa kim je provela najljepše i najkvalitetnije trenutke u životu. Osjećaji koji su napunili zdence njene duše i pregršt krasnih uspomena nataloženi su unutar nje i tu će toplo ostati dok god diše. Istina je da ta osoba više nije ona koju ste poznavali i trajno je promijenjena, ali i dalje je ona vaša osoba, osoba koju poznajete i koja vam je možda dijete, prijatelj, sestra, rođak ili neko drag. I ne očekuje mnogo od vas, tek da pokušate shvatiti da na svoju postojeću nutrinu i jeziv gubitak koji ju je zadesio širi posve drugačije i nepoznate grane, grane koje se nižu na drvo njene duše. Ne pokušavajte da joj skraćujete ili siječete te novonastale grane jer one trebaju da se šire i nađu put do njenog korijena. Treba da se isprepliću kroz nebrojeno mnogo mijena i različitih faza da bi ta vaša osoba bila ono biće na čijem licu toliko želite vidjeti njen prepoznatljiv osmijeh ili ona osoba koja će učiniti “nešto sa svojim životom”. Ovo posljednje je posebno važno jer osoba u tugovanju mnogo toga čini sa svojim životom, iako mnogima to nije vidljivo okom ili to ne mogu prepoznati. Bori se. Trudi. Ustaje. Pokušava. Traži. Potražila je tako i pomoć nekoga objektivnog i stručnog da joj da smjernice i savjete kako da hoda po trnovitom putu gubitka. Kao što odlazi na redovne preglede poput ginekološkog ili ultrazvuka dojki, odlučila je da ode i na „pregled duše“. Osim tog, zasigurno najbitnijeg koraka, čini i sve ostale potrebne da prođe kroz žalovanje. Nije više ista i nikada neće ni biti, kao što ni milioni ljudi nisu isti, pa tako svi mi drugačije doživljavamo ne samo radosti, nego i proživljavamo gubitke. Sve je individualno. Svako se drugačije nosi sa stresom na poslu, problemom u porodici, neprijatnom situacijom, nepravdom, lošim vremenom i toliko drugih stvari pa tako i sa prepolovljenošću. A osoba u tugovanju, osoba koja je izgubila bračnog partnera, saborca i najboljeg prijatelja doslovno je prepolovljena. Imala je toliko toga i onda u samo jednoj minuti izgubila sve. Čitavu jednu zajedničku budućnost. Zato ne očekujte da bude čvrsto na nogama dok god joj koljena klecaju od razdirućeg bola. Nemojte je mijenjati nego samo pokušajte da shvatite da je ono kroz šta prolazi potpuno prirodno i normalno, a sve drugo bi bilo nenormalno i ne bi bilo dobro za nju. Nije odustala od života i ne leži neokupana mjesecima u nekoj truleži želeći da nestane sa lica zemlje. Funkcioniše sasvim solidno u skladu sa situacijom u kojoj se našla. Ne očekujte da potiskuje i taloži bilo koje osjećanje koje je posjećuje nakon ovako bolnog gubitka. Potiskivanjem i bježanjem može joj samo biti gore. Imajte u vidu onu sliku različitosti karaktera pa tako pokušajte na toj slici vidjeti različite crteže na kojima se neko ko žaluje potpuno okrene i posveti poslu, neko negdje otputuje, neko promijeni sredinu… svako ima svoj način i jako je bitno da osoba nakon gubitka sama pronađe svoj način, način treba da bude njena vlastita odluka, odluka koja ne smije biti nametnuta, usiljena ili isforsirana. Ili se pokušajte sjetiti kako se osjećate kada vas savladava gripa. Kada danima osjećate strašan umor i boli vas svaka kost pa onda padnete nemoćni u postelju pod visokom temperaturom i trebaju vam lijekovi, vitamini i vrijeme da ta gripa prođe. Pa i kada prođe, znate da vam treba još malo vremena da dođete sebi i profunkcionišete kao prije. Stanje tugovanja je mnogo teže i složenije, samo sam željela reći da ni obična gripa ne prolazi preko noći. Ništa ne može na silu, znate da biste i vrata odvalili, ako ih pokušavate otvoriti silom. Ne može, zaista ne može “preko noći”. Korak po korak i dan za danom, to je jedini recept i način. Zato budite uz osobu koja tuguje ako možete, ako ne možete i to je potpuno razumljivo, a ona vam to nikako neće zamjeriti.
Pustite je. Pustite je da tuguje, da ponekad preleži dan i ne radi apsolutno ništa. Pustite je da ćuti, plače ako i koliko može, da nekad uroni u jastuke i prepusti se uspomenama. Da priča o njemu i da ga se sjeća. Da nekad preskoči vježbe disanja i relaksacije mišića, da ponekad ne ode ama baš nigdje ili da izađe i ode kada, gdje i sa kim želi. Da ništa ne objašnjava, a tek da se ne pravda. Jednostavno, pustite je da radi kako se osjeća. Pustite je da ne skuha ručak i samo pojede nešto s nogu, da čita knjige ili redove sjenki na stropu. Pustite je da žaluje onako kako treba i kako je jedino moguće. Ne govorite joj „proći će“. Udovicama se neke stvari naprosto ne govore, ma koliko imali najbolje namjere i brinuli za nju. Ne brinite, treba samo da je pustite da prođe kroz tunel da bi ponovo izašla na svjetlo. Ne silite je ni na šta i ne govorite da nešto mora. Ne mora. Kada spominjem moranje, sjetila sam se kako se u ovom virtuelnom svijetu može naći i dosta pametnih stvari pa tako i jedan dobar psihološki tekst o tome kako se postaviti prema osobi koja tuguje. Prvo pravilo je da joj nikada ne kažete da nešto mora nego umjesto toga: da li bi mogla, šta misliš o ovome, da li bi željela… možete pročitati nešto i o onih pet faza tugovanja, koje je utemeljila Elizabet Kubler – Ros (Elisabeth Kübler-Ross), švicarsko – američka psihologinja. Kod nekoga te faze traju duže, kod nekoga kraće, ali mahom ih svi koji dožive gubitak prolaze. Mislim da je najvažnije to prolaženje. Nikako ne treba odgurivati sve što vas zapljusne tokom tugovanja i praviti se kao da problem ne postoji. Snagom svoje volje, uz pomoć dvije izuzetne i stručne osobe, svakako i porodicu i dobre ljude koji me okružuju, a najviše uz nevjerovatnu ljubav koju sam doživjela i u ime dobrote svog supruga i njegovog širokog i iskrenog osmijeha, mnogo toga sam uspjela za ovih šest mjeseci. Šest dugih, bolnih i teških mjeseci. I pored toga, nije nimalo lako, naprotiv, kako vrijeme prolazi čini se sve teže. I biće teško. Tek će biti teško. Ali vrijeme prolazi i ljudi misle da sa tim vremenom prolazi i tuga. Postoje još uvijek oni koji ne znaju kako da se postave ili čak misle da je dovoljno vremena prošlo i čude se kako nisam bolje. Nije gripa. Neće proći. Samo će dobiti novi oblik. Možda neću potpuno vratiti sebe kao u pseudonimu pod kojim pišem ali koji je bio i odraz mene pa ću biti samo “Na biciklu”. A možda će moja crnohumorna strana postati još intenzivnija pa ću pisati pod pseudonimom “Luckasta udovica” ili tako nešto, ko zna. Vidjećemo. Dotad, da bi svima bilo malo lakše, evo još nešto pametno i stručno pronađeno u ovom virtuelnom svijetu, a primjenjivo ne samo za udovice:
Najgore stvari koje možete reći nekome ko tuguje:
1. Bar je on/ ona proživio dovoljno, mnogi ljudi umru mladi
2. On/ ona je sada na boljem mjestu
3. On/ ona je sam za to kriv
4. Postoji razlog za sve
5. Zar ga već nisi preboljela, ima već neko vrijeme kako je umro
6. Još uvijek možeš imati drugo dijete
7. On/ ona je bio-la tako dobra osoba da je Bog želio da bude sa njim
8. Znam kako se osjećaš
9. Uradio/la je šta je trebalo i došlo je njegovo/ njeno vrijeme da ode
10. Budi jak-a
Najbolje stvari koje možete reći nekome ko tuguje:
1. Jako mi je žao zbog tvog gubitka
2. Volio bih da nađem prave riječi, ali želim da znaš da mi je stalo
3. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš, ali tu sam da ti pomognem na bilo koji način
4. Ti i tvoj voljeni bićete u mojim mislima i molitvama
5. Moja najdraža uspomena na tvog voljenog je…
6. Uvijek sam od tebe udaljen-a samo jedan telefonski poziv
7. Zagrlite osobu koja tuguje umjesto da išta kažete
8. Svi trebamo pomoć u tako teškim trenucima, tu sam za tebe
9. Tu sam u bilo koje doba dana, ako ti nešto zatreba
10. Ne govorite ništa, samo budite tu za tu osobu
Čini se nekako lakše i jednostavnije kada se pronađu neke smjernice poput ovih gore navedenih, ma koliko svako od nas činio onako kako sam misli da treba i da je najbolje. Iako će i ona osoba koja tuguje, kao i svi oko nje, činiti po osjećaju i savjesti, nekada bi i jedni i drugi trebali pratiti poneki „znak pored puta“. Nakon svih napisanih redova, jednostavno se čini i to “puštanje”. Puštanje osobe da tuguje. Da proživi sve što joj se prostre na putu nakon gubitka. Čak i kada zna da bol zbog gubitka nikada neće potpuno proći. Neke stvari naprosto ne prolaze. Kako je već pomenuta Elizabeta Kubler – Ros jednom zapisala: „Realnost je da ćete tugovati zauvijek. Nećete preboljeti gubitak voljene osobe nego ćete naučiti da živite sa tim. Bol će dobiti neki novi oblik i postati saživljenost. Zacijelićete i stvoriti nekog novog sebe oko gubitka kojeg ste pretrpjeli. Bićete opet cijeli, ali nikada nećete biti isti. Niti biste trebali biti isti, niti biste htjeli.“
Pustite osobu koja tuguje i (sa)čekajte da ponovo nikne iz zemlje. Treba puno, puno vremena za to. Kao što je ljubav jedina stvar na svijetu koju smrt ne prekida, tako ni bol ne prolazi, posebno ne ovakav. Samo dobije novo lice. A sva lica, i lice ljubavi i lice bola, imaju odraze koji se naziru u vodi. Pustite je da se ogleda u toj vodi, da stvara novu sebe jedino kako zna i umije, a naposljetku je i jedino moguće u tugovanju. Pustite je da se ponovo rodi i nauči hodati. Ali budite spremni da će i ta „nova“ ona, uvijek i u svemu, biti njegova i sa svim onim čudesnostima koje je njihova ljubav nosila. Ljubav koju sada sama raspliće, koju prosipa ne samo Vrbasom i vremenom, nego se njome bori i sa tugovanjem. Pustite je jer ako je imalo poznajete, znate da će ona biti dobro, biće dobro prvenstveno zbog sebe jer jedino tako može biti dobra i vama. Pustite je jer ako je poznajete malo više i bolje, znate da će posebno biti dobro zbog njega i ljepote ljubavi koju su trajno utisnuli u kamenu.
Svi imamo svoje priče. Različite, lijepe, tužne, kratke, dugačke, nasmijane, pune ožiljaka, smiješne, radosne, crno – bijele, obojene, šarene, plitke, duboke, osvijetljene, mračne, teške, lepršave, pitke, one od kojih zastane knedla u grlu… ovo je moja priča. Priča o tome da osoba u žalosti i samo tugovanje nisu nešto strašno, nešto čega se treba bojati ili od toga bježati. Da nije sramota otići doktoru i kada boli duša, a ne samo zub. Veća sramota je ne otići. Ovo je priča kako silno može boljeti nedostajanje voljene osobe, ali kako i ta tuga može biti podsjetnik na radost i ljepotu voljenja… kako osoba koja tuguje može biti samo zahvalna i sretna jer je doživjela nešto što mnoge kroz život ni ne okrzne. Ovo je moja priča. Priča o ljubavi koja je jača i od kolere, tuge pa čak i smrti.
Napomena: Nedavno sam otkrila čudesne ilustracije koje radi Amanda Cass i jedna od njih mi se učinila kao pravi izbor za “moju priču”