Ljiljana Smajlović, jedna od najpopularnijih novinarki na ovim našim prostorima, u najnovijem broju „Nedeljnika“ u kolumni „Kad se novinari svađaju“ kaže: „Tačno je da je RTS devedesetih bio „deo propagande nedemokratskog režima“, ali smo mi u Udruženju novinara Srbije rekli da ne valja ni biti deo propagande demokratskih vlasti, i da problem prevelike zastupljenosti propagande vlasti u našim medijima nije otklonjen. Opozicionih medija u Srbiji u to vreme takoreći nije ni bilo, štampanih ili elektronskih, ali da ih je bilo, možda bismo rekli da ne valja ni kad je prevelika zastupljenost propagande opozicije... Ne znam.“ (podvučeno, italik i bold moje)
Možda stvarno i ne zna? Pa da pokušamo, ukratko, da objasnimo.
Kad se govori o propagandi, govori se i o sveprisutnom PR-u, što je u stvari skraćenica od „Public Relations“ ili o odnosima sa javnošću. Mnogi subekti, na neki način, trebaju odnose sa javnošću, bez obzira da li se radi o preduzeću, školi, ministarstvu i slično. Tu su, sigurno, i nama naročito interesantne političke stranke. Dakle, ovo su subjekti koji trebaju, i ujedno na različite načine sagledavaju, odnose sa javnošću. Neki od načina sagledavanja se tiču praktične taktike odgovaranja na napade, drugi izbora najboljeg vremena za reakciju, treći najboljeg načina za plasiranje informacija itd. Odnosi sa javnošću su, od samih početaka, zamišljani kao nastupi širokih razmjera subjekata, kojim oni žele oblikovati društvo. Namjera ovih nastupa, u principu, treba da bude dobra (ispravna). Međutim, zbog prirode ljudskog bića, ona nije samo dobra, već je ponekada i ponegdje loša, tako da propaganda u tim slučajevima služi i za loše navođenje ili laganje ljudi.
Šta je ulaga medija u odnosima sa javnošću (propagandi)? Prije svega, oni ne oblikuju propagandu, već su sredstvo koje prenosi propagandu subjekata prema javnosti. Njima, na kraju krajeva, nije bitno ko je subjekt propagande (npr. autoritarni režim ili demokratska vlast), već oni, u granicama mogućeg, procjenjuju da li je propaganda dobronamjerna ili zlonamjerna, odnosno istinita ili lažna. U slučaju dobronamjerne i istinite propagande omogućavaju da se objavljuje, odnosno zlonamjerne i lažne propagande sprečavaju da se propaganda objavljuje u medijima. Nekada, sa određenim ciljem, mediji ovim manipulišu i dozvoljavaju da se istinita propaganda ne objavljuje, odnosno da se lažna propaganda objavljuje.
Sad se osvrnimo na konstatacije Smajlovićke da mediji ne samo da ne bi trebali biti dio propagande nedemokratskih režima, nego ni dio propagande demokratske vlasti. Ovom konstatacijom se, prvo, kaže da je propaganda sama po sebi loša, pa ne treba biti, i ovako i onako, njen dio. Drugo, naglašavaju se nedemokratske i demokratske vrste vlasti. Iz prvog dijela teksta se vidi da, kad su u pitanju mediji, i jedno i drugo ne stoji. Sličano ljekaru koga jedino interesuje da li je pacijent zdrav ili bolestan, novinaru (medijima) treba da bude bitno je li propaganda dobronamjerna i istinita ili nije. Kao ljekar koji pacijenta ne liječi u slučaju kad je zdrav, odnosno liječi u slučaju kada je bolestan, tako i novinar (mediji) propagandu objavljuje u slučaju kad je dobronamjerna i istinita, odnosno ne objavljuje kada je zlonamjerna i lažna. Ovdje Smajlovićki, i mnogim drugim, najvjerovatnije zabunu čini to što su, u principu, apsolutistički režimi zlonamjerni i loši (zbog lične koristi) a demokratske vlasti dobronamjerne i istinite (zbog opšte-društvene koristi).
Način sagledavanja propagande u medijima kako ga obrazlaže Smajlovićka, istina sa konstatacijom da možda nije u pravu, namjerno ili nehotično (iz neznanja) ima za cilj da se i demokratskim i opozicionim subjektima spriječi i ograniči pristup medijima ili opravda njihovo manje učestvovanje u njima.
Propaganda daje pravi rezultat jedino kada su maksimalni: savjest subjekta (propagande), znanje i stručnost medija, kao i kritičnost javnosti. Takođe, poštenje se podrazumijeva za sve njih.
