U septembru prošle godine, pozvana sam na intervju za radno mjesto u državnoj instituciji. Povod – javni oglas Agencije za državnu službu, na koji sam se bila prijavila.
Da ljeto tiho najavljuje svoj odlazak, moglo se osjetiti po svježini jutra u kojem sam hrabro koračala prema, u oglasu navedenoj, adresi državne institucije. Ipak, ulazeći u zgradu, zapahnula me je sparina prethodnog dana.
U hodniku je već čekala gomila mojih konkurenata (zapravo kolega sa kojima se redovito solidariziram čekajući), a neki su još nadolazili.
Komisija za prijem je kasnila, po običaju. Frustrirano sam se pitala zašto su svi kandidati pozvani u isto vrijeme, u istom terminu, na razgovor za posao.
Dok smo svi tako čekali, uposlenici državne institucije hodnikom su počeli pronositi zrele šljive, do svojih kancelarija. Nisam se mogla oteti dojmu da je nedvojbeno stizala jesen.
U junu ove godine, ponovno sam pozvana na razgovor za posao. Javni oglas opet je bio objavljen na web stranici Agencije za državnu službu, samo je državna institucija bila druga.
Svježina jutra ovaj put je izostala, a sparina je rasla sa svakom pređenom stepenicom na mome putu prema zadnjem katu zgrade, mjestu održavanja intervjua.
Broj ljudi koji su u hodniku čekali Komisiju, koja je i ovaj put kasnila, bio je još veći. Opet smo svi pozvani na razgovor za posao u istom terminu (opet sam primjetila rezignirano).
Jedna je gospođa komentirala da uz oglašenu poziciju uvijek treba stajati za koga je – Hrvate, Srbe ili Bošnjake, tako da se džaba ne prijavljuje, troši svoje vrijeme, novac i energiju.
I dok smo se tako družili čekajući (Godoa), uposlenici državne institucije hodnikom su počeli pronositi zrele trešnje.
„Ljeto nam se vratilo!“, rekla sam i osmjehnula se tragikomično, dok su me kolege pogledavale blijedo i iznervirano.