<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ljepota poroka u socijalističkom kondomu

06. decembar 2011, 12:00


Piše: Zoran Janković


Ove godine na slavi VRS u Rogatici pozdravlja on sve prisutne, vadi pet litara rakije i veli: „Šalje vam ovo gospodin-ministar Petar Đokić, žao mu je što ne može doći i… pozdravlja vas sviju“. „J..o te Petar, a ti njega“, odgovori mu jedan otac poginulog borca. Poluglasno, ali dovoljno da neki čuše.


Pored niza još boljih ima (ona) jedna dobra replika u „Ljepoti poroka“ gdje sagovornik pokušava izbjeći priču o kumu lika kojeg tumači Mima Karadžić, jer o njemu (kumu) misli sve najgore, i jer zna da će, sa druge strane, obavezno uslijediti pokušaji da se kum zaštiti. „Ne bi ja o tvom kumu“, veli lik, a dijalog se završava tučom i ostajanjem bez posla obojice aktera.

Mene je bez posla već ostavilo, a o Petru Đokiću i njegovoj bratiji moram koju prozboriti, pa makar me zbog toga i tuklo. Mislim na vlast, naravno.

A sve što Perica i progovori i uradi ište motku! I to ne bilo kakvu, nego govnjivu motku (metafora, ba, nisam ja nasilan)! A i da ja ujagmim oljagati Pericu dok to nije učinio Veselin Gatalo. Ima on taj običaj da, kolumnama u „Glasu SNSD-a“, pardon „Glasu Srpske“, redom „pali čvoke“ svima koji nešto znače a (trenutno) nisu na vlasti u RS ili u njenoj milosti (http://www.glassrpske.com/vijest/16/kolumne/67093/cir/Sisanje-vesla-panonskog-mornara.html. O onima koji jesu na vlasti u RS ne bi rekao ružne riječi ni kad bi ga tukli (ama šta mi je, danas, sa ovim agresivnim stilskim figurama, još će me optužiti za nasilje u tekstu).

Gatalo je bolji novinar od mene. Mnogo bolji, priznamja to. Pismeniji je. Ono po čemu se još razlikujemo jeste što ja volim „potkačiti“ one koji trenutno jesu na vlasti u RS. Kad se vlast zamijeni zamijenićemo, Gatalo i ja, i „subjekte objekta“. Ja ću ponovo „kačiti“ one koji jesu na vlasti, a on (ponovo) one koji jesu – bili na vlasti.


Tužni vic o Perici


Pošto su priče o „jahanju“ na SFOR-ovim transporterima sa ciljem preotimanja skupštinskog čekića kao i one o navodnoj krađi telefonskih impulsa već ispričane, neću o tome. Pričati već ispričane (i)storije slično mi je kao žvakati već konzumiranu žvakaću gumu. Ljigavo i gadno. Zato ću proanalizirati njegovu 3D tehnologiju političkog djelovanja. Da, 3D, trodimenzionalnu tehnologiju. To Vam je, kao što reče „Fazlinović“, kad jedno mislite, drugo govorite, a treće radite.

Petar Đokić predsjednik je Socijalističke partije Republike Srpske. Kao takav morao bi biti prvi borac za društvo socijalne pravde; zamajac izgradnje sistema u kome ćemo biti, što je moguće više, ravnopravni. Kao ministar rada i boračko-invalidske zaštite morao bi biti pokretač borbe za radnička i boračka prava. U priči to i jeste. Na djelu su sasvim suprotne tendencije.

U RS u toku je nezapamćena eksploatacija radnika i ponižavanje boraca. Radnici, inače demobilisani borci, rade po 10-12-15 sati dnevno u privatnim pilanama, bez ikakve zaštite na radu i u neljudskim uslovima, za plate od 400-500 KM. Radnice poslodavci prisiljavaju da prvo potpišu izjavu da neće zatrudniti pa tek onda ih primaju na posao. Ako zatrudne dobiju otkaz. Svugdje u svijetu trudnička bolovanja idu na štetu države. Naša država zvana „moja kuća“ nema para za ove namjene. Svalila je to na pleća poslodavaca, a poslodavci, naravno, izbjegavaju obavezu. Za letove službenim helikopterom Željke Dragičević na relaciji Banjaluka-Sarajevo-Banjaluka, radi završavanja njenih privatnih poslova, međutim, „moja kuća“ ima para.

Za boračka prava, opet, nema para. Mjesecima Perica ubjeđuje borce da prihvate novi, nakaradi, zakon. Pojednostavljeno rečeno Milorad Dodik je Đokiću rekao koliko je spreman izdvojiti para za boračku populaciju; Đokić ima zadatak da ubijedirukovodstvo BORS-a da to prihvate; mogu kalkulisati koliko hoće, odobrene pare mogu se preljevati između porodica poginulih, invalida, demobilisanih boraca… mogu onaj bezobrazno niski borački dodatak dijeliti na dnevnom, mjesečnom, ili na godišnjem nivou… ali dodatne marke dobiti neće. To je suština. Para za borce – nema. A za avionske letove u šoping u Austriju vladinim avionom i o državnom trošku premijerove žene i supruge narodnog poslanika – ima. I to je ono što boli.

Na sve to Perica nas, kao šakom na oko, počasti izjavom: „Moramo biti spremni da koristimo princip solidarnosti: ako je teško da bude jednako teško svima“.

Kamo sreće da je ovo kakav vic o Perici. Nažalost, istina je. Valjda je zato Perici Đokiću nos onoliki, kao da je Pinokio.


Čovjek koji je volio ordenje (Petar tebe ti Petra)


Pored Perice ovdje u „fabulu radnje“ moramo uvesti još nekoliko likova. Isključivo rogatičkih i isključivo espeovskih. A sve sa ciljem da bacimo dodatno svjetlo na Peričin lik i (ne)djelo. Dakle, u rogatičkoj (tragi)komediji učestvuju: Dojčilo Vasiljević, Dojčilova Žena, Dojčilova Kćerka i Dojčilov Sin.

Doda je prijeratni (zakleti) komunista, a sada espeovac. Ima u tome političke dosljednosti i tu činjenicu pozdravljam. Malo je ratovao, a onda malo hodao po Srbiji i, prilično uspješno, prikupljao pomoć za narod rogatičkog kraja. I to poštujem.

U tim putešestvijima je, tvrdi on, negdje u Srbiji, spasio (valjda) autobus pun ljudi u nekakvoj saobraćajnoj nesreći. Ima tome nešto malo manje od dvadeset godina. Od tada ne prođe niti jedna zgoda a da sam sebe ne predloži za orden. Bilo kakav, bilo čiji, od bilo koga, od bilo čega, za bilo šta, bilo kada… samo neka je – orden. Ako ne orden onda može medalja, zahvalnica, plaketa… makar diploma ili kakvogod drugo priznanje, bilo koje vrste. Još to mu nedostaje u karijeri. Samo zbog njega opština Rogatica izbjegavala je godinama da donese pravilnik o nagrađivanju građana. Sramili su se da odlikuju za humanost čovjeka koji sam sebe, neumorno i već cijelu deceniju ipo, predlaže za odlikovanje.

Ima Doda gafova, „biserko“ je on. Ove godine na slavi VRS u Rogatici pozdravlja sve prisutne, vadi pet litara rakije i veli: „Šalje vam ovo gospodin-ministar Petar Đokić, žao mu je što ne može doći i… pozdravlja vas sviju“. „J..o te Petar a ti njega“, odgovori mu jedan otac poginulog borca. Poluglasno, ali dovoljno da neki čuše.


Imaš li ti braću, oca, majku, sestre…


Dojčilova Žena predsjednica je Đokićeve stranke u Rogatici. Nisam ja muški šovinista, naprotiv. Žene su za mene najdivnija, najbolja, najvrednija najpožrtvovanija ljudska bića; žene koje to – jesu. Uostalom život provodim sam sa četiri žene: majkom, suprugom i dvije kćerke, i ako iko voli ova bića ja ih volim. Naveo bih ime Dojčilove Žene, ali jedino zbog toga što joj je „Dodina Žena“ lična definicija, primarna odrednica, najdominantnija osobina, jedini kvalitet… zadržaću se na tome.

Ova profesorica nečega danas je upravnica pošte. Dojčilo preko Perice namjestio je ođe. Šta (!?), niste znali da su „Pošte srpske“ Perine!? E, to Vam već ne vjerujem! Izvinite, ali ne vjerujem! Pa svi u RS znaju da su „Pošte“ Petra Đokića (nisu vlasništvo, a kako su njegove, e to već ne znam) da on tu godinama gazduje: postavlja generalne direktore, upravnike, čak dovodi čistačice iz drugih gradova pa ih zapošljava, kao da u bilo kome mjestu nema dovoljno NK radne snage. Jedini uslov jeste članstvo u njegovoj stranci.

Kad sam ja studirao političke nauke ovo se zvalo – nepotizam, i potpadalo je pod devijacije političkog sistema i društveno-patološke pojave. Danas je to jedini način zapošljavanja u RS i Rogatici. Nepotizam i politička diskriminacija. A Perica je, ne zaboravimo, ministar rada i invalidsko-boračke zaštite.

Od kako je Dodina Žena upravnik rogatičke pošte zavjese im nisu ni potrebne. Ne, nisu stavili žaluzine, nego su poštanska stakla toliko prljava da se kroz njih više uopšte i ne vidi. Ni u smjeru unutra-vani, ni vani-unutra. Pošto Perica još nije naredio ko će da bude primljen za čistačicu higijenu (ne)održavaju svi zaposleni. Još samo kad bi upravnica konačno odlučila da im nabavi neki „zoger“ ili kakvu bilo drugu krpu za ribanje (a prestala da ih pozajmljuje iz obližnje, privatne radnje) možda bi radnici štogod i počistili. Pošmiguša sam, jel’ da? Šta ću, oči služe za gledanje.

Zaboravih reći, Dodina Žena je i odbornik u SO i član raznih komisija u kojima su joj nepotizam i politička diskriminacija jedini demijurzi djelovanja. A Doda je, nezvanično, referent za zapošljavanje grada Rogatice. Ako si sa njim dobar još i imaš neke šanse da se zaposliš u ovoj varošici u fazi erozije svega, a najviše – morala! Jer socijalisti su vladajuća koalicija sa SNSD-om i inim trabantima. Nije to „kukuriku“ koalicija nego alijansa „kukulele“. Kukulele za obične građane Rogatice, kojima preostaje jedino još da zavape: „E s kakvim mi međedom u kući život prođe, kukala mi majka“! Kao lik u filmu iz naslova teksta.


Da me vidi moja mila majka


Dodina Kćerka mjenjačica je zaposlenja, pocijelidanvozačica po grada sa mobilnim telefonom na uvu (ima li „pilota u avionu“ a policije u gradu?) i ugrožavačica bezbjednosti saobraćaja. Primarno! Sekundarno je predsjednica Upravnog odbora Turističke organizacije „Rogatica“. Veoma je kvalifikovana za ovo. Svršena srednjoškolka išla je (valjda) na matursku ekskurziju na kraju srednje škole. To joj je najjača referenca iz oblasti turizma. Predsjednik je Upravnog odbora, ona sa SSS kvalifikacijom, dok su (obični) članovi osobe sa dva završena fakulteta!? Ona je njima – šef!

Dojčilov Sin je bogoslov i razbijač automobila; valjda mu fali još da se oženi pa da postane sveštenik. Sveštenik-biznismen, naravno. Jer, kako reče jedan stari i uvaženi proto, danas imate sveštenike-vjernike i sveštenike-biznismene. Ove druge prepoznaćete po tome što su im kuće mnogo veće nego crkve, a privatni automobili za tri klase bolji od vozilica prosječnih parohijana. Ako sam ne uspije da se oženi Dodinom Sinu ženu će dodijeliti Perica po socijalističko-partijskoj liniji. Još samo da nađu adekvatnu ljevičarku, sa srcem na desnoj strani i obrazom na novčaniku. Odnosno novčanikom umjesto obraza. U ime oca-Petra, i sina-Dode (i Dodinog Sina), i svetoga socijalističkog duha, EURO!

Ko ono voli zelenu boju?


Nema mnogo ključnih espeovaca u Rogatici, ali su zato dobro raspoređeni. Mali su, al’ su dobri tehničari. Vlast, skupština opštine, razne opštinske komisije, upravni odbori, ljevica (komunizam), pošte, turizam, SPC… nedostaje im samo još neko ko bi prešao na islam, radi osiguranje upliva u vlast za slučaj da BiH postane unitarna. Onih koji su sa islama prešli na pravoslavlje već imaju. Nebojšu (ex-Himzu) Golića, uvaženog člana vrhuške Socijalističke partije, po stranačkoj liniji, ni krivog ni dužnog, postavljenog za direktora Turističke organizacije „Rogatica“.

Eto takav Vam je Pero. Pero i Perine Pere i oni do Pera.

Dozvoljavam ja da ovdje ima i lične percepcije, pa (čak) i spinovanja, ali osnovna faktografija provjerljiva je i istinita. Do posljednjeg stava ili tvrdnje. Znate, u novinarstvu, kao i u nauci, prisutan je logički dualizam: kako da neko ko jeste subjek(a)t apsolutno objektivno percepira svijet koji ga okružuje? Posebno u okolnostima kad Dodina Žena, jedna intelektualno inferiorna anonimka i životna marginalka, moje poznavanje kulture ocijeni trojkom, a peticom znanje osobe koja redovno govori „aperacija“ umjesto operacija, „dame“ kojoj je osnovna uzrečica i najčešća govorna poštapalica bezobrazni glagol ispred imenice „Bog“, a „svečani stil“ oblačenja drečavo-šarena, pirgava takoreći, štrikana haljina i ’elanke, upotpunjeni kilogramima PVC bižuterije oko vrata, zbog čega je u gradu dobila nadimak „Zvonara Šarenka“; kao i u okolnostima u kojima mi „posrbenjak“ i politički direktor, ničim izazvan i samo zato što zna da posao tražim i u Federaciji (jer sam u RS užasno politički diskriminisan), savjetuje da kupim automobil –zelene boje. Eto, da mi ga, iz čista mira, on malo „šukne“. Jer Zoran Janković je loš Srbin a on je, zamislite, dobar!