Tatini sinovi mogu sve. Zaista mogu. Oni su zlatna mladež koja obasjava zlatnim sjajem nebo iznad Balkana. Njihova auta koja su zaradila tate, babe i očevi su velika i bijesna. Skupa sjajna auta koja jure gradom, autoputevima i kroz čaršiju u sredini noći su njihov zaštitni znak. Tatini sinovi imaju i druge zaštitne znakove oko sebe i na sebi. Oko sebe vole dobre ribe. Ribe, komadi, mačke su njihova dodatna oprema u autima koje opisuju Buba Corelli i Jala Brat. Ženske utopljene u flašama alkohola spremne na jebanje u dobrim autima pršte na sve strane kao vatromet. Tatini sinovi su kraljevi grada i nema toga što zaista ne mogu jer sve oko njih je posuto kao magija tatinim uticajem. Tata je pored dobrog auta, dobrih riba najveći zaštitni znak tatinih sinova. Zaštitni znak i zaštita od svega što oni naprave drugoj djeci. Zaštita pred Bogom i ljudima, zakonom i pravdom oni su nedodirljivi. Zaštita i kad njihov sin ubije nečiju kćer jer je vozio prebrzo, popio previše i bilo mu je premalo. Premalo svega pa je prešao na crveno i od jedne djevojke ostavio malu crvenu mrlju na velikom asfaltu jednog grada gdje je ta djevojka imala budućnost. Tako je ostala mrlja od mene kad me ubio tatin sin jednog sivog jutra gdje je kiša padala preko krovova grada gdje sam imala budućnost. To jutro sam se vraćala i ja iz noćnog provoda ali nisam se vratila.
Nikad.
Vratili su moje slomljeno tijelo. Kao lutka koju je polomio neki bijesni igrač. On je to zaista bio. Moj tatin sin zvao se Stjepan. Stjepko. Stipe. Za mamu je to bio slatki plavi dječarac koji je već u školi bio ”previše živ” To je značilo da imaš nekulturno dijete. Nekad je značilo i mnogo gore stvari ali tatini sinovi već u osnovnoj školi nauče prolaziti bez posljedica. To je prva lekcija za njih u njihovom odrastanju a druga za njihove prijatelje i one koji to nisu. Najgore prođu oni koji to nisu i bez posljedica. Uvijek je Stjepan prolazio lako kroz život. Njegove male noge su odmalena bile obučene u skupe tenisice. Lijepe skupe tenisice na malenim nogama su znale često biti na mjestima gdje nisu trebale nikad da budu ali Stjepan je shvatio da sa lijepo obučenim nogama može gaziti gdje god želi i koga god želi. Često je Stjepan iza škole svoje neprijatelje gazio u društvu svojih prijatelja. Gazio ih je slatko sa svojim skupo obučenim nogama koje su tek dobivale prve znakove muškosti. Njegova muškost, snaga i karakter su izrasle u rečenicu kroz školu da je samo ”previše živ”. Mama je bila sretna. Velika domaćica posvećena mužu i njegovom bogatstvu. Tata je bio glavni. Glavni za sve. Glavni i odgovorni. Tatin sin ima snažnog oca. To je bio veliki radnik mora se priznati ali novac kao čarolija koja radi suprotno što ga imaš više toliko ga više i trebaš. Novac je poput čarolije razorio mnoge obitelji ali to čovjek shvati kad novac prestane stvarati čarolije. Novac ne vraća mrtve djevojke natrag u život. Novac samo pravi degenerike od mladića i djevojaka zvanih ‘zlatna mladež’. Većina njih gazi sigurno kroz život. Kroz ljude, preko ljudi i na kraju preko leševa ljudi. Mrtvih ljudi koji su se upravo osmjehnuli u liftu, poželjeli vam dobro jutro ili vas pozdravili preko prijatelja. Ja sam bila tako svakodnevna djevojka. Sretna. Sjećam se sreće na Zemlji. Bila je poput visibabe u proljeće. Kao djevojčica sam vidjela visibabe na zelenoj travi koja je mirisala na rosu, svitanje zore i novi dan. Sjećam se kako sam legla na travu i pogledala jako blizu u visibabe i djelovale su kao zvonca napravljena od bjelkosti na plavom nebu. U trenutku promatranja tog malenog grma na plavom nebu boje tamnog indiga proletjele su malene laste. Bila je to sreća. Prva istinska sreća a kasnije je u moj život dolazila sreća mnogih drugih vrsta. Sreća mojih roditelja, moja osobna sreća i ona koju čovjek dobije sa svojom sretnom zvijezdom. Ja sam bila rođena pod sretnom zvijezdom. Zvali su me Danica. Zvijezda Danica koja blista najače na cijelom nebeskom svodu. On je tu zvijezdu kao čarolijom svog života pretvorio u zvijezdu padalicu. Ugasila se i pala na beton i sad je tu mala crvena mrlja. Vidi se kad zvijezde obasjaju grad. U sivilu zgrada, betona i stakla crveni se kao višnja na komadu sive, betonske cigle. Mrlja od zgažene trule višnje.
Stjepan je bio odgojen tako. Nije kriv. Nije mogao drugačije. Ja to vidim iz ove perspektive mrtve djevojke. Ne mogu biti ljuta jer sam mrtva. Mogu samo opisati šta se desilo prije svega toga i to je sve- Stjepan je kroz srednju školu postao samouvjeren mladić. Ambiciozan poput oca svakako ali nikako i pametan na svog oca. Zaglupljen mladić od malih nogu sa beskrajnim popuštanjem i davanjem svega i svačega nikad nije iskusio pravi izazov koji bi mu kao djetetu mogao vježbati mozak, oštriti sposobnosti i razviti osjećaj za druge. To se ne dešava tatinim sinovima jer nemaju prepreka u životu. Ne postoji potreba za tim. Sve je već servirano. Obrazovanje, fakultet i posao. Posao koji se ne mora raditi. Posao da bude javiti se na telefon kao i tata i sve riješiti na janjetini i vinu do večeri. Tata to tako radi. Stjepan je tako vidio svog oca. Nikad nije vidio koliko je njegov otac radio u Njemačkoj na kanalima i na bauštelama da bi mogao zaraditi novac i pokrenuti biznis. Stjepan o svom ocu nije znao zapravo ništa. Njegov otac još manje o svom sinu i to je otprilike bilo sve. Slika Stjepanovog tate je bila uokvirena u dnevnom boravku zajedno sa obitelji. Ulje na platnu. Velika slika u velikoj kući. Ja sam živjela u prekrasnom stanu plave boje. Plavo svjetlo je gorilo i te noći kad sam izašla iz stana. Ugasila sam ga na izlazu posljednji put.
Stjepan je odgojen drugačije od mene. Naučio je da sve dobije servirano i to je od njega napravilo čudovište. Kao srednjoškolac je imao komplekse od neznanja i gluposti a onda i od svog rječnika na koji su se smijali neki kolege. On je sa svojim prijateljima izudarao te kolege i sve je bilo riješeno za tren. Nitko se nije smijao Stjepanu. Nije se smjelo. Opasan momak. Odrastao je kroz srednju sa tim nadimkom ali zapravo nije bio opasan. Psiholog i direktor su bili upozoreni da puste Stjepana na miru ili će jednostavno izgubiti posao. On ima uticajnog tatu koji ”sve zna” i to je bio kraj svake rasprave. Stjepan je tako završio i fakultet. Bilo je nekoliko profesora koji su prijetili otkazom ako se to dopusti ali nije potrajalo. Akademski svijet isto šuti. Svi šute. Mrtve djevojke šute najljepše. Sjećam se bočice parfema na polici u hodniku mog stana. To je isto bio posljednji put. Stjepan je imao dobre ribe oko sebe. Ribe poput mene. Bila sam jedna od dobrih riba poput onih iz stihova. Dobra kao boca martinija, votke ili viskija na muški želudac gladan svega a najviše dobrih riba. Naučen da dobije sve što želi vidio je da u svijetu dobrih riba i on dobro prolazi. Prolazio je lagano kao u srednjoj školi i na fakultetu. Kod dobrih riba je on jednostavno prolazio najbolje. Bilo je dovoljno da se pojavi u svom novom autu i ribe su padale same. On je prolazio i kroz te ribe na kraju noći. Ribe su dolazile a on bi prolazio kroz njih mijenjajući brzine kao što je mijenjao brzine i te noći kad me zgazio. Pored toga što je Stjepan prolazio kroz dobre ribe svojim kurcem također naslijeđenim od tate-Veliki kurac kao i veliko auto ironija. Sve ono što je Stjepan bio u svom životu i što će ikad biti bit će tatino. Kao prokletstvo. Tatin kurac zakačen na Stjepana preko genetike probija dobre ribe u Stjepanovom autu naslijeđenom preko kreditne kartice. Stjepan ne voli kočiti kad jebe dobre ribe. Ne, ne to ne rade tatini sinovi. Tatini sinovi svrše u žensku. Ona mora da dobije taj krajnji udarac u sebe. Nema kočenja. Hoću da te napunim, zaveži kurvo, primi ga, svršavam, zaveži to, to, tooo kurvoooo! Nema zaustavljanja na dobrim ribama kao što nema zaustavljanja u dobrim autima. Pobjegao je kad me pregazio. Pobjegao je i mnogim ribama kad ih je napunio. Tata je sve sredio. Platio abortuse i napunio im usta novcem kao što je njegov sin kurcemm. Dobre ribe koje idu uz moćna auta. Poželjno je biti dio zlatne mladeži kao djevojka ali kao dodatak tatinom sinu nije dobro imati isto toliko nego manje jer tad i jesi dodatak. Dobre ribe se vozaju u autima koja gaze druge dobre ribe. Ukrug. Bespomoćne i nikad one za volanom. Nikako. Bijesni tatini sinovi su zaduženi za paranje ceste u zoru i za preticanje sa drugim tatini sinovima. Dobre ribe su dodatak cijeloj priči. Ja sam ispala dodatak ali na pogrešnom mjestu.
Tu noć smo se upoznali u klubu zvanom Laguna. Sjećam se plavog svjetla i u tom klubu. Bile su naslikane ribe na zidovima koje je obasjavalo neonsko svjetlo. Stjepan je poslao bocu šampanjca za moj stol. Tatin sin je poslao piće koje tata plaća djevojkama koje se voze u autima koje je tata kupio i onima koje je tatino auto pregazilo. Mene je pregazio za par sati Stjepan na ulici. Slučajno. Ironija sudbine je bila da se upoznamo tu noć. Ironija je bila svrha te noći. Kad je prišao imao je tu drskost koja se sreće rijetko kad kod mladića njegove dobi. Imao je tek 23 godine. Ponašao se kao da ima cijeli svijet na dlanu za mene. Imao je priču već ispirčanu stotinama djevojaka ali ja nisam bila ta. Sve njegove priče su za mene bile jučer. Imala sam sutra ispred sebe i sve ono što je taj momak pričao bila su mjesta koja je posjetio i kakav je bio hotel. Nije pričao ništa o zemlji gdje je bio. Bio je glup. Mislio je da djevojku poput mene fascinira što je bila ledena skulptura na sredini švedskog stola u nekom dvorcu u Švicarskoj. Taj momak je bio prazan poput školjke. Jedna od karakteristika tatinih sinova je da nemaju ni vlastiti život. Nemaju grešku iza sebe. Sve ih je tata izbrisao. Nemaju mrlja jer ih je tata obrisao i nemaju krivnju jer je tata sve sredio. Poput pjesme odzvanjalo mi je u ušima ”Noćas nudiš mi svet na dlanu i neku sitnu laž da me osvoji al ja nisam broj, nisam trofej tvoj, tvoje reči lepo zvuče al tako si juče”.Trebalo je da pristanem. Jedan šampanjac i inače ribe krenu sa njim na vožnju u tatinom autu. Ali ja sam ostala na plesnom podiju kao ledena skulptura. Rekao je da ličim na ledenu kraljicu. Gledala sam ga u oči i pomislila na trenutak da za njega ima nade. On je bio mlad dečko, tek je krenuo u život, možda doživi nešto što će od njega napraviti nešto vše od tatinog sina. U tom trenutku se svjetla mijenjanju, njegove šarenice duboke plave boje i skupi parfem me hipnotiziraju. Zavodi me a ja mu dopuštam. Prekrasan trenutak gdje nema priče iza nas i samo smo momak i cura na plesnom podiju dok muzika spaja tijela i miješa mirise. Osjećala sam se besmrtno tu noć Kao da mladost nema kraj. Bili smo na par trenutaka obični ljudi, mladi, zabavljeni, sretni. Pričali smo o glupim stvarima i spustili maske na nekoliko trenutaka i bili pomalo djeca. Bilo je zabavno jer sam zaboravila s tim momkom koliko je naporno biti savršena djevojka, samostalna, lijepa i ona koja sebi nikad ne bi dopustila da bude s nekim poput njega. On je na trenutak spustio svoj štit i kao da sam vidjela običnog dečka koji samo voli da igra fudbal i dobro se zabavi na nekom derneku. Imali smo taj trenutak za sebe a onda plesali, rekao je da imam prekrasan osmijeh. Smijala sam se potom još više kao da sam znala da je to zadnja prilika da se nasmijem svijetu oko sebe i svom ubojici za volanom. Rekao je da bi išla dobro uz njegova nova kola. Tada je magija nestala. Njegova šala nije bila poput onih kad smo plesali. Postala sam objekt u ovoj šali a ne ledena princeza. U tom trenu sam se zaista i zaledila. Sjetila sam se s kim imam posla. Oko mene kao da je nastao čisti ledeni zrak koji me budio iz magle dima, šarenih svjetala skupog kluba i muzike koja hipnotizira. Ohladila sam se. Popio je previše, drugovi su ga bodrili da pije kao čopor alfa vukova u crnoj koži okićen poput jelke velikim i skupim satovima koji svjetlucaju između flaša skupog pića i preplanulih ženskih nogu. Ja sam bila u rozoj haljini te noći, lijepo uvijene kose i veoma svježe šminke. Sve je to skinula njegova šoferšajba zajedno sa mojim zubima. Nisam imala otvoren kovčeg. Odbila sam Stjepana, otplesala zadnji ples i za par sati sam prelazila cestu da kupim peciva za doručak i tad me pregazio. Na pješačkom prelazu. Ubio me. Nisam odmah shvatila šta se desilo a onda sam vidjela malu mrlju na cesti od koje sam lebdjela daleko iznad grada. Sve što je ostalo od mene bila je ta mala crvena mrlja u sivom gradu.
Stjepan je proglašen nevinim. Na kraju priče. Naravno to je sredio tata. Tatini sinovi imaju tu čarobnu rečenicu kako će ”tata srediti sve” i ona djeluje čak i na sudu. Moja majka je plakala a tata prijetio ali nije djelovalo. Ja sam imala oca koji je po zanimanju električar. Nije bio značajan a majka frizerka. Nisam bila zlatna mladež samo sam svjetlucala ponekad kao oni, izlazila na ista mjesta, družila se sa takvim ljudima. Prekrasnim djevojkama koje ne rade ništa i predobrim momcima koji rade svašta. I jednim i drugima sve prolazi. Djevojkama koje ne rade ništa i momcima koji rade svašta. Svi prolaze jednako. Oni su prekrasni. Bave se modom, izdaju singlove, imaju svoj privatni biznis, izdaju prostore, vode neku firmu ili su na vodeći mjestima gdje zapravo nikad ne sjede jer sjedi njihov tata. Zlatna mladež zaista prolazi tako. Prekrasni su. Oni gaze druge jer su prije njih njhovi roditelji pregazili prve. Lijepa je to priča. Svaki dan je u novinama nekoliko primjera takvih zlatnih momaka i djevojaka koji su vozili prebrzo, popili previše i jednostavno im se netko našao na putu a navikli su da gaze sve pred sobom bez kočenja i zaustavljanja i normalno je da pregaze i vas. Mene jesu. Svi oni. Ispala sam kriva jer u mom lešu je bio šampanjac kojim me častio Stjepan. Naizgled sama sam kriva, pijana kurva koja je lutala zorom u provokativnoj haljini i bacila se pod auto. Nisu tako napisali naravno nego-Otežavajuća okolnost u donošenju presude je količina alkohola pronađena u krvi preminule stoga je upitno da li je prelazila direktno preko pješačkog prelaza ili nekoliko metara od navedenog. Lijepa dijagnoza. Prelazila sam preko pješačkog prelaza ali i da nisam već je kasno. Mrtva sam i kriva. Stjepan je bio nesretan cijelo vrijeme na početku, sjećao se kako je pobjegao kad je u šoferšajbu udarila moja glava i komadi lica poprskali njegovu košulju razrezani oštrim staklom. Sjeća se kako je vidio djevojku koja ide iz parka u lijepo rozoj haljini i kako je upravo zora svanula iznad predivnog grada. Sjeća se da sjetio kako sam to bila ja. On se sjeća toga i sjeća se kako bi bilo lijepo da projuri pored mene. Da pokaže tko je on zapravo. Da vidi riba šta je izgubila i koje auto on zapravo vozi. Sjeća se kako je namjerno pritisnuo gas da jednostavno prođe meni pored nose dodajući vatru kroz motor gazeći papučicu do daske. Noga obučena tatinim parama je uvijek gazila kako hoće i gdje hoće, kuda hoće i koliko hoće. Auta isto tako. Idu jedno u drugo i on je potom dodao gas. Vatra u tom momku nije mogla dopustiti da jedna djevojka jednostavno pređe cestu i ne vidi iza leđa tko je prošao. Važan netko, netko tko prolazi samo zato da ga vide. On prođe i okrene leđa dok motori bruje. Ti djevojko nemaš pravo da prođeš dok ja vozim. I tad se desilo. Htio je da me prestigne a ja sam htjela da pređem gledajući u pekaru. U izlog sa kolačima i krofnama. Vidjela sam da veliko auto dolazi ali nisam procijenila kojom brzinom, ubrzala sam korak ali visoke pete su nezgodne za trčanje i moja haljina je bila pretanka pa sam jedva čekala da stignem kući. I nisam stigla. Ja sam ubrzala korak ali nisam mogla biti brža od njegovog. On je tatin sin. Oni uvijek budu brži.
Kad je shvatio u jurećem autu da je kroz šoferšajbu prošao dio mog lica, nosa i zuba a staklo se racijepalo kao crkveni vitraj koji prikazuje prekrasan zalaz sunca nastavio je juriti. Preko njegove šoferšajbe su nastale pukotine nalik na kristale u koje je curila moja svježa krv sa lica i vrata i ostala sam daleko iza njega gledajući u auto koje me udarilo. Ležala sam nepomično i nisam osjetila bol. To je bilo loše. On je samo nastavio. Ležala sam i osjećala toplinu kao da me netko grije a potom sam shvatila da je to krv. Moja topla krv preko lica, vrata i osjećala sam je u sebi kako me grije a potom je postalo jako hladno, čula sam glasove, krikove i znala da nije dobro. Zatvorila sam oči jer me led okovao baš kao ledenu kraljicu. Postalo je jako hladno iako je Sunce upravo izašlo i obasjalo put koji sam vidjela ležeći okrenuta prema autu koje me udarilo. Sunce je obasjavalo taj put i vidjela sam nešto što mi se nije svidjelo. Na tom putu svjetlucala je moja krv i nešto nalik na komad mesa u ovitku od ljudske kože. Tad sam zauvijek zatvorila oči. Taj prizor me sledio do srca. Moja noga je bila daleko od mene u jednoj crvenoj cipeli koja je ležala par metara od nje. Tad sam znala da je kraj. On je nastavio i vrištao na telefon svom tati dok je svjetlost zore obasjavala njegovo crno auto i unutrašnjost u svim nijansama crvene. Moja krv je ušla u pukotine stakla a svjetlost je potom razlila cijeli spektar boja moje krvi preko Stjepana. On je nosio predivne sunčane naočale koje su također presijavale moju krv. Sve je bilo crveno. On je bio bijesan. Ljut. Glupa kurvo rekao je! Jebena glupa kurvo jebem ti majkuuuuuu!!! Derao se za volanom a potom vrištao i plakao. Za pola sata ga je tata pokupio i otišli su u jedan diskretan restoran da srede priču. Tata ga je ubijedio da je nevin. Tata ga je branio. Njegov sin da bude kriv? Nikad. Ne dok je tate. Stjepan je imao osjećaj krivnje cijelo vrijeme ali kad je dobio pismenu potvrdu da je nevin. Sve je nestalo u njegovom srcu. Bio je sretan kao da je dobio presudu između toga jesam li ja kriva ili on. Bio je rasterećen. I sad mora početi živjeti ispočetka. Ako se ikad sjeti kako me udario to je sada nebitno jer računa se ono na papiru. To vrijedi inače za tatine sinove-Dobri su na papiru. Imaju sređene sve papire i sredit će i vama ako ste dobri s njima. Vjeruje u svoju nevinost jer je sad ona službena. Crno na bijelo. Vjerovali su da je previše živ u školi kad je prebijao ljude a sad vjeruju da je nevin kad ubija ljude. To tako valjda ide sa tatinim sinovima. On se danas slika za instagram i facebook, putuje svijetom jer mu je previše stresno da bude u gradu gdje se jedna pijanica bacila pod njegov skupi auto. On je rasterećen i slobodan na svojim slikama. Ima djevojke, ribe, auta i noćne provode. Tatini sinovi dobiju sve. Najveća kruna je ipak dobitak slobode kad ubiješ jednu djevojku. To je kruna karijere tatinog sina. On dobije slobodu naspram svih izgleda ovog svijeta jer tata je sredi. To je najveći fetiš zlatne mladeži, kruna njihove mladosti je proći sa ubojstvom i kad se u budućnosti spomene Stjepanovo ime ljudi će znati koliko je moćan njegov otac. Njegov otac nije samo sredio školu, fakultet, posao i cijeli njegov život jer na kraju sredio je mene. Njegov otac je toliko moćan da je sredio i tuđi život. Ako bude problema sa tatinim sinom sredit će tata i vaš. Svi će znati da je moćan kad spomenu tatu koji je sredio slučaj one prekrasne pregažene djevojke. Svi će znati kolika je to moć i Stjepan će uživati u njoj. Uživat će Stjepan u svima i svemu što odabere za njega njegov tata do kraja svog života. Na kraju je ipak najveći zaštitni znak tatinog sina jedna prelijepa, mlada i pametna djevojka mrtva na cesti koju je iza sebe ostavio iza sebe da leži dok on leti u svom bijesnom autu. Stjepan je bio upravu te noći kad je rekao da bi išla dobro uz njegov auto zar ne? Sad idem do kraja života. Nisam sigurna kakav će kraj života imati Stjepan jer izgleda prekrasno i bezbrižno na svojim slikama sa instagrama i fejsa možda mu ih je odabrao tata kad se slikao? Nisam sigurna. Za svoj kraj sam sigurna. Ja sam jedna lijepa, mrtva, pregažena djevojka zauvijek zarobljena u slici na mramoru na površini jednog prekrasnog nadgrobnog spomenika koji je odabrao moj tata. To je jedino što je moj tata mogao da uradi i odabere za mene na kraju.
Tatini sinovi mogu sve. Zaista mogu. Oni su zlatna mladež koja obasjava zlatnim sjajem nebo iznad Balkana. Njihova auta koja su zaradila tate, babe i očevi su velika i bijesna. Skupa sjajna auta koja jure gradom, autoputevima i kroz čaršiju u sredini noći su njihov zaštitni znak. Tatini sinovi imaju i druge zaštitne znakove oko sebe i na sebi. Oko sebe vole dobre ribe. Ribe, komadi, mačke su njihova dodatna oprema u autima koje opisuju Buba Corelli i Jala Brat. Ženske utopljene u flašama alkohola spremne na jebanje u dobrim autima pršte na sve strane kao vatromet. Tatini sinovi su kraljevi grada i nema toga što zaista ne mogu jer sve oko njih je posuto kao magija tatinim uticajem. Tata je pored dobrog auta, dobrih riba najveći zaštitni znak tatinih sinova. Zaštitni znak i zaštita od svega što oni naprave drugoj djeci. Zaštita pred Bogom i ljudima, zakonom i pravdom oni su nedodirljivi. Zaštita i kad njihov sin ubije nečiju kćer jer je vozio prebrzo, popio previše i bilo mu je premalo. Premalo svega pa je prešao na crveno i od jedne djevojke ostavio malu crvenu mrlju na velikom asfaltu jednog grada gdje je ta djevojka imala budućnost. Tako je ostala mrlja od mene kad me ubio tatin sin jednog sivog jutra gdje je kiša padala preko krovova grada gdje sam imala budućnost. To jutro sam se vraćala i ja iz noćnog provoda ali nisam se vratila.
Nikad.
Vratili su moje slomljeno tijelo. Kao lutka koju je polomio neki bijesni igrač. On je to zaista bio. Moj tatin sin zvao se Stjepan. Stjepko. Stipe. Za mamu je to bio slatki plavi dječarac koji je već u školi bio ”previše živ” To je značilo da imaš nekulturno dijete. Nekad je značilo i mnogo gore stvari ali tatini sinovi već u osnovnoj školi nauče prolaziti bez posljedica. To je prva lekcija za njih u njihovom odrastanju a druga za njihove prijatelje i one koji to nisu. Najgore prođu oni koji to nisu i bez posljedica. Uvijek je Stjepan prolazio lako kroz život. Njegove male noge su odmalena bile obučene u skupe tenisice. Lijepe skupe tenisice na malenim nogama su znale često biti na mjestima gdje nisu trebale nikad da budu ali Stjepan je shvatio da sa lijepo obučenim nogama može gaziti gdje god želi i koga god želi. Često je Stjepan iza škole svoje neprijatelje gazio u društvu svojih prijatelja. Gazio ih je slatko sa svojim skupo obučenim nogama koje su tek dobivale prve znakove muškosti. Njegova muškost, snaga i karakter su izrasle u rečenicu kroz školu da je samo ”previše živ”. Mama je bila sretna. Velika domaćica posvećena mužu i njegovom bogatstvu. Tata je bio glavni. Glavni za sve. Glavni i odgovorni. Tatin sin ima snažnog oca. To je bio veliki radnik mora se priznati ali novac kao čarolija koja radi suprotno što ga imaš više toliko ga više i trebaš. Novac je poput čarolije razorio mnoge obitelji ali to čovjek shvati kad novac prestane stvarati čarolije. Novac ne vraća mrtve djevojke natrag u život. Novac samo pravi degenerike od mladića i djevojaka zvanih ‘zlatna mladež’. Većina njih gazi sigurno kroz život. Kroz ljude, preko ljudi i na kraju preko leševa ljudi. Mrtvih ljudi koji su se upravo osmjehnuli u liftu, poželjeli vam dobro jutro ili vas pozdravili preko prijatelja. Ja sam bila tako svakodnevna djevojka. Sretna. Sjećam se sreće na Zemlji. Bila je poput visibabe u proljeće. Kao djevojčica sam vidjela visibabe na zelenoj travi koja je mirisala na rosu, svitanje zore i novi dan. Sjećam se kako sam legla na travu i pogledala jako blizu u visibabe i djelovale su kao zvonca napravljena od bjelkosti na plavom nebu. U trenutku promatranja tog malenog grma na plavom nebu boje tamnog indiga proletjele su malene laste. Bila je to sreća. Prva istinska sreća a kasnije je u moj život dolazila sreća mnogih drugih vrsta. Sreća mojih roditelja, moja osobna sreća i ona koju čovjek dobije sa svojom sretnom zvijezdom. Ja sam bila rođena pod sretnom zvijezdom. Zvali su me Danica. Zvijezda Danica koja blista najače na cijelom nebeskom svodu. On je tu zvijezdu kao čarolijom svog života pretvorio u zvijezdu padalicu. Ugasila se i pala na beton i sad je tu mala crvena mrlja. Vidi se kad zvijezde obasjaju grad. U sivilu zgrada, betona i stakla crveni se kao višnja na komadu sive, betonske cigle. Mrlja od zgažene trule višnje.
Stjepan je bio odgojen tako. Nije kriv. Nije mogao drugačije. Ja to vidim iz ove perspektive mrtve djevojke. Ne mogu biti ljuta jer sam mrtva. Mogu samo opisati šta se desilo prije svega toga i to je sve- Stjepan je kroz srednju školu postao samouvjeren mladić. Ambiciozan poput oca svakako ali nikako i pametan na svog oca. Zaglupljen mladić od malih nogu sa beskrajnim popuštanjem i davanjem svega i svačega nikad nije iskusio pravi izazov koji bi mu kao djetetu mogao vježbati mozak, oštriti sposobnosti i razviti osjećaj za druge. To se ne dešava tatinim sinovima jer nemaju prepreka u životu. Ne postoji potreba za tim. Sve je već servirano. Obrazovanje, fakultet i posao. Posao koji se ne mora raditi. Posao da bude javiti se na telefon kao i tata i sve riješiti na janjetini i vinu do večeri. Tata to tako radi. Stjepan je tako vidio svog oca. Nikad nije vidio koliko je njegov otac radio u Njemačkoj na kanalima i na bauštelama da bi mogao zaraditi novac i pokrenuti biznis. Stjepan o svom ocu nije znao zapravo ništa. Njegov otac još manje o svom sinu i to je otprilike bilo sve. Slika Stjepanovog tate je bila uokvirena u dnevnom boravku zajedno sa obitelji. Ulje na platnu. Velika slika u velikoj kući. Ja sam živjela u prekrasnom stanu plave boje. Plavo svjetlo je gorilo i te noći kad sam izašla iz stana. Ugasila sam ga na izlazu posljednji put.
Stjepan je odgojen drugačije od mene. Naučio je da sve dobije servirano i to je od njega napravilo čudovište. Kao srednjoškolac je imao komplekse od neznanja i gluposti a onda i od svog rječnika na koji su se smijali neki kolege. On je sa svojim prijateljima izudarao te kolege i sve je bilo riješeno za tren. Nitko se nije smijao Stjepanu. Nije se smjelo. Opasan momak. Odrastao je kroz srednju sa tim nadimkom ali zapravo nije bio opasan. Psiholog i direktor su bili upozoreni da puste Stjepana na miru ili će jednostavno izgubiti posao. On ima uticajnog tatu koji ”sve zna” i to je bio kraj svake rasprave. Stjepan je tako završio i fakultet. Bilo je nekoliko profesora koji su prijetili otkazom ako se to dopusti ali nije potrajalo. Akademski svijet isto šuti. Svi šute. Mrtve djevojke šute najljepše. Sjećam se bočice parfema na polici u hodniku mog stana. To je isto bio posljednji put. Stjepan je imao dobre ribe oko sebe. Ribe poput mene. Bila sam jedna od dobrih riba poput onih iz stihova. Dobra kao boca martinija, votke ili viskija na muški želudac gladan svega a najviše dobrih riba. Naučen da dobije sve što želi vidio je da u svijetu dobrih riba i on dobro prolazi. Prolazio je lagano kao u srednjoj školi i na fakultetu. Kod dobrih riba je on jednostavno prolazio najbolje. Bilo je dovoljno da se pojavi u svom novom autu i ribe su padale same. On je prolazio i kroz te ribe na kraju noći. Ribe su dolazile a on bi prolazio kroz njih mijenjajući brzine kao što je mijenjao brzine i te noći kad me zgazio. Pored toga što je Stjepan prolazio kroz dobre ribe svojim kurcem također naslijeđenim od tate-Veliki kurac kao i veliko auto ironija. Sve ono što je Stjepan bio u svom životu i što će ikad biti bit će tatino. Kao prokletstvo. Tatin kurac zakačen na Stjepana preko genetike probija dobre ribe u Stjepanovom autu naslijeđenom preko kreditne kartice. Stjepan ne voli kočiti kad jebe dobre ribe. Ne, ne to ne rade tatini sinovi. Tatini sinovi svrše u žensku. Ona mora da dobije taj krajnji udarac u sebe. Nema kočenja. Hoću da te napunim, zaveži kurvo, primi ga, svršavam, zaveži to, to, tooo kurvoooo! Nema zaustavljanja na dobrim ribama kao što nema zaustavljanja u dobrim autima. Pobjegao je kad me pregazio. Pobjegao je i mnogim ribama kad ih je napunio. Tata je sve sredio. Platio abortuse i napunio im usta novcem kao što je njegov sin kurcemm. Dobre ribe koje idu uz moćna auta. Poželjno je biti dio zlatne mladeži kao djevojka ali kao dodatak tatinom sinu nije dobro imati isto toliko nego manje jer tad i jesi dodatak. Dobre ribe se vozaju u autima koja gaze druge dobre ribe. Ukrug. Bespomoćne i nikad one za volanom. Nikako. Bijesni tatini sinovi su zaduženi za paranje ceste u zoru i za preticanje sa drugim tatini sinovima. Dobre ribe su dodatak cijeloj priči. Ja sam ispala dodatak ali na pogrešnom mjestu.
Tu noć smo se upoznali u klubu zvanom Laguna. Sjećam se plavog svjetla i u tom klubu. Bile su naslikane ribe na zidovima koje je obasjavalo neonsko svjetlo. Stjepan je poslao bocu šampanjca za moj stol. Tatin sin je poslao piće koje tata plaća djevojkama koje se voze u autima koje je tata kupio i onima koje je tatino auto pregazilo. Mene je pregazio za par sati Stjepan na ulici. Slučajno. Ironija sudbine je bila da se upoznamo tu noć. Ironija je bila svrha te noći. Kad je prišao imao je tu drskost koja se sreće rijetko kad kod mladića njegove dobi. Imao je tek 23 godine. Ponašao se kao da ima cijeli svijet na dlanu za mene. Imao je priču već ispirčanu stotinama djevojaka ali ja nisam bila ta. Sve njegove priče su za mene bile jučer. Imala sam sutra ispred sebe i sve ono što je taj momak pričao bila su mjesta koja je posjetio i kakav je bio hotel. Nije pričao ništa o zemlji gdje je bio. Bio je glup. Mislio je da djevojku poput mene fascinira što je bila ledena skulptura na sredini švedskog stola u nekom dvorcu u Švicarskoj. Taj momak je bio prazan poput školjke. Jedna od karakteristika tatinih sinova je da nemaju ni vlastiti život. Nemaju grešku iza sebe. Sve ih je tata izbrisao. Nemaju mrlja jer ih je tata obrisao i nemaju krivnju jer je tata sve sredio. Poput pjesme odzvanjalo mi je u ušima ”Noćas nudiš mi svet na dlanu i neku sitnu laž da me osvoji al ja nisam broj, nisam trofej tvoj, tvoje reči lepo zvuče al tako si juče”.Trebalo je da pristanem. Jedan šampanjac i inače ribe krenu sa njim na vožnju u tatinom autu. Ali ja sam ostala na plesnom podiju kao ledena skulptura. Rekao je da ličim na ledenu kraljicu. Gledala sam ga u oči i pomislila na trenutak da za njega ima nade. On je bio mlad dečko, tek je krenuo u život, možda doživi nešto što će od njega napraviti nešto vše od tatinog sina. U tom trenutku se svjetla mijenjanju, njegove šarenice duboke plave boje i skupi parfem me hipnotiziraju. Zavodi me a ja mu dopuštam. Prekrasan trenutak gdje nema priče iza nas i samo smo momak i cura na plesnom podiju dok muzika spaja tijela i miješa mirise. Osjećala sam se besmrtno tu noć Kao da mladost nema kraj. Bili smo na par trenutaka obični ljudi, mladi, zabavljeni, sretni. Pričali smo o glupim stvarima i spustili maske na nekoliko trenutaka i bili pomalo djeca. Bilo je zabavno jer sam zaboravila s tim momkom koliko je naporno biti savršena djevojka, samostalna, lijepa i ona koja sebi nikad ne bi dopustila da bude s nekim poput njega. On je na trenutak spustio svoj štit i kao da sam vidjela običnog dečka koji samo voli da igra fudbal i dobro se zabavi na nekom derneku. Imali smo taj trenutak za sebe a onda plesali, rekao je da imam prekrasan osmijeh. Smijala sam se potom još više kao da sam znala da je to zadnja prilika da se nasmijem svijetu oko sebe i svom ubojici za volanom. Rekao je da bi išla dobro uz njegova nova kola. Tada je magija nestala. Njegova šala nije bila poput onih kad smo plesali. Postala sam objekt u ovoj šali a ne ledena princeza. U tom trenu sam se zaista i zaledila. Sjetila sam se s kim imam posla. Oko mene kao da je nastao čisti ledeni zrak koji me budio iz magle dima, šarenih svjetala skupog kluba i muzike koja hipnotizira. Ohladila sam se. Popio je previše, drugovi su ga bodrili da pije kao čopor alfa vukova u crnoj koži okićen poput jelke velikim i skupim satovima koji svjetlucaju između flaša skupog pića i preplanulih ženskih nogu. Ja sam bila u rozoj haljini te noći, lijepo uvijene kose i veoma svježe šminke. Sve je to skinula njegova šoferšajba zajedno sa mojim zubima. Nisam imala otvoren kovčeg. Odbila sam Stjepana, otplesala zadnji ples i za par sati sam prelazila cestu da kupim peciva za doručak i tad me pregazio. Na pješačkom prelazu. Ubio me. Nisam odmah shvatila šta se desilo a onda sam vidjela malu mrlju na cesti od koje sam lebdjela daleko iznad grada. Sve što je ostalo od mene bila je ta mala crvena mrlja u sivom gradu.
Stjepan je proglašen nevinim. Na kraju priče. Naravno to je sredio tata. Tatini sinovi imaju tu čarobnu rečenicu kako će ”tata srediti sve” i ona djeluje čak i na sudu. Moja majka je plakala a tata prijetio ali nije djelovalo. Ja sam imala oca koji je po zanimanju električar. Nije bio značajan a majka frizerka. Nisam bila zlatna mladež samo sam svjetlucala ponekad kao oni, izlazila na ista mjesta, družila se sa takvim ljudima. Prekrasnim djevojkama koje ne rade ništa i predobrim momcima koji rade svašta. I jednim i drugima sve prolazi. Djevojkama koje ne rade ništa i momcima koji rade svašta. Svi prolaze jednako. Oni su prekrasni. Bave se modom, izdaju singlove, imaju svoj privatni biznis, izdaju prostore, vode neku firmu ili su na vodeći mjestima gdje zapravo nikad ne sjede jer sjedi njihov tata. Zlatna mladež zaista prolazi tako. Prekrasni su. Oni gaze druge jer su prije njih njhovi roditelji pregazili prve. Lijepa je to priča. Svaki dan je u novinama nekoliko primjera takvih zlatnih momaka i djevojaka koji su vozili prebrzo, popili previše i jednostavno im se netko našao na putu a navikli su da gaze sve pred sobom bez kočenja i zaustavljanja i normalno je da pregaze i vas. Mene jesu. Svi oni. Ispala sam kriva jer u mom lešu je bio šampanjac kojim me častio Stjepan. Naizgled sama sam kriva, pijana kurva koja je lutala zorom u provokativnoj haljini i bacila se pod auto. Nisu tako napisali naravno nego-Otežavajuća okolnost u donošenju presude je količina alkohola pronađena u krvi preminule stoga je upitno da li je prelazila direktno preko pješačkog prelaza ili nekoliko metara od navedenog. Lijepa dijagnoza. Prelazila sam preko pješačkog prelaza ali i da nisam već je kasno. Mrtva sam i kriva. Stjepan je bio nesretan cijelo vrijeme na početku, sjećao se kako je pobjegao kad je u šoferšajbu udarila moja glava i komadi lica poprskali njegovu košulju razrezani oštrim staklom. Sjeća se kako je vidio djevojku koja ide iz parka u lijepo rozoj haljini i kako je upravo zora svanula iznad predivnog grada. Sjeća se da sjetio kako sam to bila ja. On se sjeća toga i sjeća se kako bi bilo lijepo da projuri pored mene. Da pokaže tko je on zapravo. Da vidi riba šta je izgubila i koje auto on zapravo vozi. Sjeća se kako je namjerno pritisnuo gas da jednostavno prođe meni pored nose dodajući vatru kroz motor gazeći papučicu do daske. Noga obučena tatinim parama je uvijek gazila kako hoće i gdje hoće, kuda hoće i koliko hoće. Auta isto tako. Idu jedno u drugo i on je potom dodao gas. Vatra u tom momku nije mogla dopustiti da jedna djevojka jednostavno pređe cestu i ne vidi iza leđa tko je prošao. Važan netko, netko tko prolazi samo zato da ga vide. On prođe i okrene leđa dok motori bruje. Ti djevojko nemaš pravo da prođeš dok ja vozim. I tad se desilo. Htio je da me prestigne a ja sam htjela da pređem gledajući u pekaru. U izlog sa kolačima i krofnama. Vidjela sam da veliko auto dolazi ali nisam procijenila kojom brzinom, ubrzala sam korak ali visoke pete su nezgodne za trčanje i moja haljina je bila pretanka pa sam jedva čekala da stignem kući. I nisam stigla. Ja sam ubrzala korak ali nisam mogla biti brža od njegovog. On je tatin sin. Oni uvijek budu brži.
Kad je shvatio u jurećem autu da je kroz šoferšajbu prošao dio mog lica, nosa i zuba a staklo se racijepalo kao crkveni vitraj koji prikazuje prekrasan zalaz sunca nastavio je juriti. Preko njegove šoferšajbe su nastale pukotine nalik na kristale u koje je curila moja svježa krv sa lica i vrata i ostala sam daleko iza njega gledajući u auto koje me udarilo. Ležala sam nepomično i nisam osjetila bol. To je bilo loše. On je samo nastavio. Ležala sam i osjećala toplinu kao da me netko grije a potom sam shvatila da je to krv. Moja topla krv preko lica, vrata i osjećala sam je u sebi kako me grije a potom je postalo jako hladno, čula sam glasove, krikove i znala da nije dobro. Zatvorila sam oči jer me led okovao baš kao ledenu kraljicu. Postalo je jako hladno iako je Sunce upravo izašlo i obasjalo put koji sam vidjela ležeći okrenuta prema autu koje me udarilo. Sunce je obasjavalo taj put i vidjela sam nešto što mi se nije svidjelo. Na tom putu svjetlucala je moja krv i nešto nalik na komad mesa u ovitku od ljudske kože. Tad sam zauvijek zatvorila oči. Taj prizor me sledio do srca. Moja noga je bila daleko od mene u jednoj crvenoj cipeli koja je ležala par metara od nje. Tad sam znala da je kraj. On je nastavio i vrištao na telefon svom tati dok je svjetlost zore obasjavala njegovo crno auto i unutrašnjost u svim nijansama crvene. Moja krv je ušla u pukotine stakla a svjetlost je potom razlila cijeli spektar boja moje krvi preko Stjepana. On je nosio predivne sunčane naočale koje su također presijavale moju krv. Sve je bilo crveno. On je bio bijesan. Ljut. Glupa kurvo rekao je! Jebena glupa kurvo jebem ti majkuuuuuu!!! Derao se za volanom a potom vrištao i plakao. Za pola sata ga je tata pokupio i otišli su u jedan diskretan restoran da srede priču. Tata ga je ubijedio da je nevin. Tata ga je branio. Njegov sin da bude kriv? Nikad. Ne dok je tate. Stjepan je imao osjećaj krivnje cijelo vrijeme ali kad je dobio pismenu potvrdu da je nevin. Sve je nestalo u njegovom srcu. Bio je sretan kao da je dobio presudu između toga jesam li ja kriva ili on. Bio je rasterećen. I sad mora početi živjeti ispočetka. Ako se ikad sjeti kako me udario to je sada nebitno jer računa se ono na papiru. To vrijedi inače za tatine sinove-Dobri su na papiru. Imaju sređene sve papire i sredit će i vama ako ste dobri s njima. Vjeruje u svoju nevinost jer je sad ona službena. Crno na bijelo. Vjerovali su da je previše živ u školi kad je prebijao ljude a sad vjeruju da je nevin kad ubija ljude. To tako valjda ide sa tatinim sinovima. On se danas slika za instagram i facebook, putuje svijetom jer mu je previše stresno da bude u gradu gdje se jedna pijanica bacila pod njegov skupi auto. On je rasterećen i slobodan na svojim slikama. Ima djevojke, ribe, auta i noćne provode. Tatini sinovi dobiju sve. Najveća kruna je ipak dobitak slobode kad ubiješ jednu djevojku. To je kruna karijere tatinog sina. On dobije slobodu naspram svih izgleda ovog svijeta jer tata je sredi. To je najveći fetiš zlatne mladeži, kruna njihove mladosti je proći sa ubojstvom i kad se u budućnosti spomene Stjepanovo ime ljudi će znati koliko je moćan njegov otac. Njegov otac nije samo sredio školu, fakultet, posao i cijeli njegov život jer na kraju sredio je mene. Njegov otac je toliko moćan da je sredio i tuđi život. Ako bude problema sa tatinim sinom sredit će tata i vaš. Svi će znati da je moćan kad spomenu tatu koji je sredio slučaj one prekrasne pregažene djevojke. Svi će znati kolika je to moć i Stjepan će uživati u njoj. Uživat će Stjepan u svima i svemu što odabere za njega njegov tata do kraja svog života. Na kraju je ipak najveći zaštitni znak tatinog sina jedna prelijepa, mlada i pametna djevojka mrtva na cesti koju je iza sebe ostavio iza sebe da leži dok on leti u svom bijesnom autu. Stjepan je bio upravu te noći kad je rekao da bi išla dobro uz njegov auto zar ne? Sad idem do kraja života. Nisam sigurna kakav će kraj života imati Stjepan jer izgleda prekrasno i bezbrižno na svojim slikama sa instagrama i fejsa možda mu ih je odabrao tata kad se slikao? Nisam sigurna. Za svoj kraj sam sigurna. Ja sam jedna lijepa, mrtva, pregažena djevojka zauvijek zarobljena u slici na mramoru na površini jednog prekrasnog nadgrobnog spomenika koji je odabrao moj tata. To je jedino što je moj tata mogao da uradi i odabere za mene na kraju.